Svaki grad ne čine samo kuće, ulice, trgovi, nego ga, prije svega, čine ljudi i porodice po kojima ostaje upamćen.A Prijedor, iako relativno mlad grad, imao je sreću da ga je činila i jedna porodica čije su generacije potomaka ostavile gotovo neizbrisiv trag u stalnoj težnji i borbi za život po mjeri čovjeka, očuvanje duhovnog i nacionalnog identiteta, kao i najsvjetijih nacionalnih vrijednosti- vjere, običaja, jezika i kulture. Bila je to porodica Stojanović, porodica sveštenika Gavre, njegovog sina prote Sime i Siminih brojnih potomaka.
Porodica Stojanović, kao i gotovo svo pravoslavno stanovništvo ovog dijela Bosne i Hercegovine, vodi porijeklo iz stare Srbije, Crne Gore i Hercegovine. Negdje krajem 17. i početkom 18. vijeka, u sklopu posljednjih velikih migracija stanovništva, s područja Nevesinjskog polja na područje Miske Glave, u okolini Prijedora, doselila se porodica Jakšić na čijem čelu se nalazio knez Vukovoje. Po njegovom sinu, knezu Petru, prozovu se oni Kneževićima. Drug Vukovojev sin Milan imao je sina Stojana po kome će se njegovi potomci nazvati Stojanovići. Prvo svešteno lice u ovom rodu biće Pavo Stojanović, a potom od drugog Stojanovog sina Nikole tri sljedeća koljena činili su sveštenici Ilija, Gavro i na kraju Simeon-Simo.
Gavro Stojanović, prema «Sjećanjima na mladost» Sretena Stojanovića, «bio je gorostasna figura, snažan, odvažan , energičan, ali pobožan i pravdoljubiv», ostavivši neizbrisiv trag u Mladenovom i Sretenovom djetinjstvu. Parohija mu je bila u Kozarcu gdje je uprkos žestokom otporu lokalnih muslimanskih i hazburških vlasti, nakon brojnih molbi tokom dvadeset godina, napokon izdejstvovao dozvolu za gradnju crkve posvećene Svetim apostolima Petru i Pavlu, svečano osvećenu 1887. godine. Iako mu je parohija bila u Kozarcu, paroh Gavro je započeo gradnju velike porodične kuće u Prijedoru, negdje sredinom 19. vijeka, u tadašnjem naselju Srpska Varoš. Kuća se nalazila u neposrednoj blizini Prve srpske osnovne škole s kojom će zajedno izgoriti u velikom požaru u kojem je nestao gotovo čitav grad, 1882. godine. Kuću će pop Gavro obnoviti 1893. godine, kako Sreten reče, « na sprat, još veću i ljepšu, od kamena i cigle».
Inače, u staroj kući će se, 1861. godine roditi Simeon-Simo Stojanović. Četiri razreda osnovne škole završio je u Prijedoru, a 1874. godine, nastavljajući očevu tradiciju, bi upisan u «Bosansko-
banjalučku bogoslovsku školu». Medjutim, zbog izbijanja velikog bosansko-hercegovačkog ustanka sljedeće godine, porodica odlučuje da Simo nastavi školovanje u Zadru, u tamošnjoj Bogosloviji. Svoje školovanje završio je 1884-85. godine, postavši prvi, ali ujedno i posljednji školovani sveštenik u porodici Stojanović. Povratkom u Prijedor dobija svešteničko mjesto u Marinskoj parohiji. Od 1901-1911. godine nalazi se na mjestu sveštenika u crkvi u Kozarcu, a po potrebi opslužuje i crkvu u Ljubiji.
Godine 1885. oženio se Jovankom, iz bogate i ugledne svešteničke porodice Teodora Vujasinovića iz Bosanske Dubice. Sa njom je dobio četiri sina i pet kćeri koji će biti vaspitani u patrijahalnom i rodoljubivom duhu. Naklonjeni knjizi i želeći da ispune sve očeve ideale i njegove težnje za prosvjetnu i školsku autonomiju, za slobodu, sva djeca će završiti školovanje: Georgina (1891-1956.), Persida (1894-1959.) i Jelisaveta (1899-1988) završile su učiteljske škole, Mladen (1896-1942.)medicinski fakultet, Sreten (1898-1960) Akademiju likovnih umetnosti, Milica (1900-1985.) Filozofski fakultet, Velimir (1908-1982.) Pravni fakultet, Draginja (1903-1981.) apsolvent medicine, dok je Dragutin (1905-1917.) nesretnim slučajem umro u 12. godini i sahranjen u Prijedoru.
Stalnom i neprekidnom borbom za nacionalna prava i slobode, te crkvenu autonomiju, prota Simo Stojanović je bio jedan od najagilnijih građana Prijedora, dovodeći na protesne skupove i po hiljadu članova svoje parohije. Tim istim ciljevima težili su tada i crkva, i nacionalne organizacije, i časopisi, i razna kulturna udruženja.Medju prvim časopisima koji putem svojih saradnika izražavaju težnje za prosvjetno-kulturnim preporodom srpskog naroda nalaze se «Bosanska vila» i «Dabrobosanski istočnik». U njima će, u najvećoj mjeri, svoj književno-etnografski opus ostavariti Simo Stojanović. U «Vili» će objaviti sedamnaest pripovjedaka sakupljenih u narodu, i dva veća teksta o postanku Prijedora i blagajskoj Derviš-kuli, a u «Istočniku» tri slična rada i jednu pripovjetku. Njemu će se pridružiti i njegova kćerka Georgina koja će u «Bosanskoj vili» objaviti devet narodnih priča. Mlađa protina kćerka Milica, profesor prijedorske gimnazije objaviće antropogeografsku studiju pod naslovom «Prijedor» u «Glasniku geografskog društva», a kao pisci javljaju se Mladen i Sreten. Mladen će biti saradnik časopisa «Književni jug» u kome će objaviti pjesmu «Bolni Dojčin,. Dok će Sreten objaviti knjigu putopisa pod naslovom "Impresije iz Rusije", te «Sjećanja na mladost».
Prota Simo Stojanović je umro u Prijedoru 1. novembra 1926. godine i sljedećeg dana sahranjen. Bio je ponosan na svoju djecu, pa i na Sretenovo i Mladenovo članstvo u "Narodnoj odbrani", organizaciji koja je postala kao srpski odgovor na austrijsku aneksiju BiH, i zbog čega će, poput sebi sličnih istomišljenika, dospjeti u mračne kazamate Bihaća i Zenice. Završetak prvog svjetskog rata dočekan je pobjednički jer je stvorena velika južnoslovenska zajednica. Simina supruga Jovanka umrla je 1939. godine i sahranjena pored prote u grobnicu koju je uradio Sreten Stojanović. Nisu dočekali da vide da je njihov Sreten postao jedan od najvećih jugoslovenskih vajara, akademik, profesor Univerziteta, a da je Mladen, pored cijenjenog ljekarskog zvanja, postao organizator ustanka protiv fašizma, stavljajući se opet na čelo onih kojima je sloboda svetinja, i da je zbog tih ideala aprila 1942. godine izgubio život.
www.muzejkozareprijedor.com
Simo Stojanović - Zapisi protinom rukom
