BiH ili ne bih

    Listajući internet stranice često nailazim na zamjerke naših komšija muslimana da mi, Srbi iz Republike Srpske i uopšte BiH, odričemo se svoje države, više volimo Srbiju nego BiH u kojoj su nam pradjedovski korijeni i u kojoj smo i sami rodjeni i odrasli.

    U tim zamjerkama zaobilazi se činjenica da smo uvijek kroz istoriju bili progonjeni sa svojih ognjišta ili su nam čitave porodice završavale u logorima, jamama i na vješalima.

    Da ne iznevjerimo svoje kratko pamćenje, neću pisati o tome, recimo da je to prošlost i da nove generacije treba da grade novu i ljepšu budućnost.

    A kakva je budućnost nas Srba iz BiH u zajedničkoj nam otadžbini neka kaže ovaj istinit dogadjaj od prije pet godina:

    Već nekoliko decenija živim i radim u jednoj uredjenoj evropskoj državi. Bez obzira na sve njene ljepote nikad mi nije padalo na pamet da mijenjam državljanstvo, čak ni poslije raspada bivše SFRJ. Bilo mi je logično da dobijem pasoš BiH, jer zadnjih tristo godina koliko mogu da izračunam unazad, svi moji potiču odatle. Pasoš i sva druga lična dokumenta izdata su mi u mojoj matičnoj opštini.

    Kako sve jednog dana istekne, tako je isticao i rok važenja pasoša. Ambasada BiH je udaljena oko 100 km od mog mjesta stanovanja, znači trebao mi je slobodan dan od poslodavca, putovanje, čekanje u redu, opet put nazad itd. Tako jednom ćaskajući sa radnim kolegom Bošnjakom upitam ga da li on ima iskustva s tim koliko se čeka u Ambasadi, šta treba od dokumenata, koji je najbolji prevoz itd. On mi reče da niko od njegovih poznanika ne gubi vrijeme u Ambasadi, nego u gradu u kojem oboje stanujemo svakog petka odžavaju se konzularni dani. Znači, dodju ljudi iz ambasade, uzmu dokumenta (pasoše) za produžavanje, odnesu ih, završe posao i drugi petak vrate i naplate kao i u ambasadi samo redovnu taksu. Dakle štedi se putovanje, čekanje i uzimanje slobodnog dana koji moraš ili odraditi ili umanjiti godišnji odmor za taj dan. Dao mi je i adresu gdje se održavaju konzularni dani.

    Kada sam unijela u pretraživač ulicu i broj i dobijem ni manje, ni više nego Bošnjački islamski centar!

    Naravno da mi nije padalo na pamet da idem u džamiju da produžim pasoš, srećom vrijedio je još toliko da mogu otputovati u BiH i sve obaviti u mojoj opštini.

    Po povratku pričala sam sa nekoliko zemljaka, Srba iz BiH o mom iskustvu i nekoliko njih su mi potvrdili da su zbog raznih sticaja okolnosti (hitnosti, slobodnog vremena itd.) morali u islamski centar da predaju dokument. Prva stvar s kojom su se susreli je da su morali da ispred vrata izuju cipele (!) i druga stvar; popunjavanje formulara ćirilicom nije bilo poželjno! Zapravo niko nije izričito rekao da se ne smije, ali oni koji su popunili formular ćirilicom morali su duže da čekaju, formular im je vraćan zbog sitnih grešaka itd, sve u svemu tiho i neprimjetno šikaniranje.

    Da to nije usamljen slučaj uvjerila sam se par mjeseci kasnije čitajući u novinama za dijasporu da je ista praksa i u drugim zemljama zapadne Evrope, gdje su čak izbijale i tuče zbog nepoštovanja „kućnog reda“ tj. izuvanja cipela ispred vrata Islamskog centra.

    Moja porodica i ja smo poslije toga uzeli državljanstvo zemlje u kojoj živimo, tako da više ne padam u iskušenje: izuti se ili ne.

    BiH ili ne bih?

    E, sad dolazimo opet na početak teksta i pitanje svih pitanja: kakva je budućnost Srba iz BiH u zajedničkoj državi i da li treba da je prihvatimo ili ne?

    Ako je prihvatimo, a što bi bilo i logično jer nikud iz nje nismo ni otišli, znači li to da ćemo u buduće svi se izuvati ispred svakih vrata? Šta je sljedeće našto ćemo se morati priviknuti? Mijenjanje jelovnika? Odjevanje? Iz sveg glasa navijati za Tursku? Mijenjati istoriju?

    Ako je ne prihvatimo, a ovakvu kakva je teško da je možemo prihvatiti, znači li to da moramo ići i ponijeti, kako je već rečeno „samo blato na opancima?“ Ili ko ne stigne da prevesla preko Drine, neka se spremi vrat za „svilen gajtan?“

    Pravog odgovora još nema, a ne zna se ni ka' će ga biti.

    Zapadni Srbi

     

    Design by Novica.info