Pričaj srbski

bukvRazlika između ijekavskog i ekavskog izgovora u našem standardnom jeziku zasniva se na nejednakim refleksima starog, praslovenskog vokala jata (u ćirilici: ѣ, u latinici: ě) na teritoriji srpskog (tj. srpskohrvatskog) jezičkog područja. Taj glas dao je dosta različitih glasovnih vrednosti u različitim krajevima; idući od istoka prema zapadu, ugrubo predstavljeno, smenjuju se vrednosti e, ije/je, i, sa nekoliko zona mešanih refleksa. Za standard su iz dijalekatske baze uzeti samo ijekavski i ekavski izgovor, pošto su oni najšire rasprostranjeni na novoštokavskom području. Srpskom književnom jeziku, dakle, jednako pripadaju i ekavica (koja je većinska u Srbiji) i ijekavica (na kojoj govore Srbi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori).

srpskiCilj ovog članka je da prikaže i analizira glavne aspekte problematike jezika i pisma kao (dva od tri) faktora nacionalnog određenja Hrvata i Srba na prostorima Trojednice (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija) u vremenskom periodu od revolucionarne 1848.–1849. g. (kada je čitava Habsburška Monarhija bila do temelja uzdrmana i borila se za svoj politički opstanak pa se samim tim pokrenulo i hrvatsko-srbsko pitanje na ovim prostorima) do zasedanja Hrvatsko-slavonskog Sabora 1861. g. (kada dolazi do epohalne promene u nazivu jezika Hrvata i Srba u Trojednici pa samim tim i do radikalnog prestruktuiranja u njihovim međusobnim odnosima u narednih osam godina).

Uvodna reč

Dugo smo se premišljali koju temu da obradimo za ovaj skup. Najzad smo prelomili da to bude nešto o upotrebi ćirilice kod jednog dela našeg naroda, koje nazivamo ''katoličkim Srbima''. Zašto? Odmah da budemo iskreni, nije bila u pitanju nikakva unapred smišnjena namera, niti smo se rukovodili, pre svega, potrebom da napišemo nešto što bi imalo isključivo suvoparni naučni doprinos (to ne znači da se na njega nije mislilo). Naš motiv je ležao na drugom mestu.

azbPokojni profesor Cvijić i njegovi saradnici nailazili su u krajevima dinarskim, naročito u blizini starih manastira, na cele rodove i krajeve gde se ceni pismenost i kod kojih se održava samoučka pismenost u naraštajima. To su zaostatci stare nemanjićske kulture Srednjega Veka.

Srpski lingvista Milorad Telebak smatra da je za svakog pojedinca znanje svog jezika lična karta, dok je za narod jezik od sudbinske važnosti, jer je sva duhovnost jednog naroda u jeziku.

Telebak je upozorio na sve izraženiju jezičku nekulturu, koja je posljedica nedovoljnog izučavanja gramatike i pravopisa srpskog jezika.

„Pun nam je jezik aplikacija, trendova, surfera, biznismena. Jezik vlasti i birokratije nije jezik komunikacije, već jezik manipulacije, to je prodavanje magle“, istakao je Telebak, ilustrujući to primjerima da se umjesto riječi sirotinja, koristi izraz „građani sa nižim standardom“ ili se izrazom „stambeno nezbrinuto lice“ mijenja riječ beskućnik.

Potkategorije