Zapadni Srbi

Dalmacija

 

Dalmacija smještena je na središnjem dijelu Jadranskog primorja, a svojim najvećim dijelom granici sa Bosnom i Hercegovinom na sjeveru, odnosno Crnom Gorom na istoku.
Dalmatinska Zagora smještena je između primorsko-mediteranskih planina Kozjak, Vilaja i Mosor, a otuda joj potiče i ime "iza gore" - "Zagora". Prostire se u zaleđu zadarskog, šibenskog i splitskog primorja do rijeke Čikole. Sela su mala i depopulacijskog karaktera, baš kao i mjesta Knin, Sinj, Drniš i Benkovac.
Dalmacija smještena je na središnjem dijelu Jadranskog primorja, a svojim najvećim dijelom granici sa Bosnom i Hercegovinom na sjeveru, odnosno Crnom Gorom na istoku.
Dalmatinska Zagora smještena je između primorsko-mediteranskih planina Kozjak, Vilaja i Mosor, a otuda joj potiče i ime "iza gore" - "Zagora". Prostire se u zaleđu zadarskog, šibenskog i splitskog primorja do rijeke Čikole. Sela su mala i depopulacijskog karaktera, baš kao i mjesta Knin, Sinj, Drniš i Benkovac.

Srbi u Dalmaciji

Srbi u Dalmaciji su prije Rata u Hrvatskoj (1991-1995) bili veoma brojni. Prema popisu iz 1991. godine, bilo ih je 114.801, odnosno 12,06% stanovništva Dalmacije, ne računajući 1,4% Jugoslovena. Srbi su rasprostranjeni u oblastima: Ravni Kotari, Bukovica, Kninska Krajina, Drniška Krajina, Vrlička Krajina, Cetinska Krajina, Zagora, Imotska Krajina i Neretvanska oblast
Istorija naseljavanja Srba u Dalmaciji
Srbi su naseljavali Dalmaciju i u predtursko doba, o čemu svjedoče tri srpska manastira: Krupa (1317. godine), Krka (1345. godine) i Dragović (1395. godine), te veliki broj pravoslavnih hramova. Prva seoba Srba u Dalmaciju desila se 1305., a slijedeća je bila 1338. godine, kada je hrvatski velikaš Mladen Šubić u sukobu s kninskim knezom Nelipićem, od bosanskog bana Stevana Kotromanića zatražio ne samo vojsku nego i narod koji će naseliti opustjela mjesta oko Skradina i rijeke Krke. Dalji podsticaj za doseljavanje Srba u severnu Dalmaciju bila je udaja Jelene, sestre cara Dušana, za Mladena Šubića, 1347. godine. Ona je nakon muževljeve smrti 1348. godine, postala gospodarica gradova Klisa i Skradina. U jesen ili zimu 1355. godine u Jelenine gradove stigla je vojska srpskog cara pod dvojicom njegovih vojvoda, ali se u njima nije dugo zadržala, pošto je Dušan već bio mrtav. Ta vojska se vratila, a njen komandant Ðuraš Ilijić grad Skradin predao Mlečanima. U okolinu Skradina i Klisa naselili su se Srbi, većinom iz Hercegovine. Prema podacima iz “Dalmatinske hronike” zadarskog nadbiskupa, navodi se da je 1371. godine prešlo iz Bosne mnogo srpskog naroda koji se nastanio u brjegovitim stranama Dalmacije. Tih Srba, “Vlaha-šizmatika”, bivalo je sve više, tako da su zabilježeni u Zadru, Šibeniku, Obrovcu a stigli su i pred zidine grada Trogira .

Kada je kralj Tvrtko 1390. zavladao Dalmacijom, njena vrata za doseljavanje Srba još su šire otvorena, pa su nove grupe stizale ovamo, naročito na prostoru Knina. U vrijeme kralja Stevana Dabiše, Tvrtkovog nasljednika, 1394. i 1397. godine, kada su Turci izvršili prodore u Bosnu, došlo je do novog talasa iseljavanja Srba u Dalmaciju, naročito oko Knina, u Kninsko Polje, Golubić, Pađene, Polaču. To se ponovilo i između 1413. i 1417. godine, kada je u Dalmaciju prešlo tako mnogo Srba, da se iz te mase moglo dobiti 5.000 dobrih vojnika. Drugi izvori bilježe da je 1450. godine iz Bosne prešao jači broj Srba u današnje Kotare i da je tada naseljena Kula Atlagića, u kojoj je, kao i u Pađenima, Polači, Golubiću i Kninskom polju, podignuta srpska pravoslavna crkva kao najubedljiviji dokaz o njihovom prisustvu u tom dijelu Dalmacije.

Učvrstivši se u Bosni i osvajajući od Ugarske i Mletačke republike dijelove Dalmacije, Turci su i sami sprovodili preseljavanje Srba u svoje pogranične oblasti, pa je tako od 1523. do 1527. godine, iz Bosne, Hercegovine i Stare Srbije izvedena najveća seoba Srba u Dalmaciju. Prema Končarevićevom srpskom ljetopisu, tada je u Dalmaciju došlo više hiljada srpskih porodica sa mnogim sveštenicima u mjesta napuštena od starosjedioca - Hrvata. To potvrđuje i jedan zvanični izveštaj mletačkoj vladi iz 1527. godine, u kome se kaže da se više hiljada srpskih porodica naselilo u Kninsku krajinu, Bukovicu u Kotare. Tada su podignute mnoge pravoslavne crkve, primjerice u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Ðevrskama, Kistanjama, Biovičinom Selu, Radučiću, Mokrom Polju, Žagroviću. Nedugo nakon toga, od 1537. do 1540. godine, došlo je do mletačko-turskog rata i podijele Dalmacije između Mletačke republike i Otomanskog carstva. Republika je zadržala uski primorski pojas s gradovima dok je Turskoj pripao kontinentalni dio koji obuhvata Kotare, Bukovicu, Kninsku krajinu u okviru novostvorenog Ličkog sandžaka, zatim Kosovo polje, Cetinsku krajinu i druge dijelove s druge strane rijeke Krke. Koliko je bilo Srba u turskoj Dalmaciji, ne može se pouzdano reći. U mletačkoj Dalmaciji, prema zvaničnom izvještaju iz 1575. godine, bilo je svega 40.656 duša, od kojih 13.297 Srba.

Prošle su zatim decenije bez znatnijeg pomijeranja stanovništva, a onda, 1633. godine, iz Bosne i Srbije, zbog turskih zuluma, jaki broj srpskih porodica prebjegao je na mletačku teritoriju i naselio se na prostore oko Zadra, Šibenika i drugih gradova o čemu je zvanični izveštaj poslao lično dalmatinski providur Frančesko Zena. No petnaestak godina kasnije kužna epidemija pohodila je ove krajeve, naročito oko Šibenika, i odnijela na hiljade duša dok se dio stanovništva zbog gladi, odselio u druge pokrajine. Pola vijeka kasnije, u toku rata Svete lige protiv Turske, od 1683. do 1699. godine, došlo je do promijene mletačko-turske granice u Dalmaciji. Republika je došla u posed Kninske krajine i potpuno zaokružila granice Dalmacije, koje će se zadržati do kraja mletačke vlasti na ovoj strani Jadranskog mora.

U toku XVIII vijeka samo dva izvora svijedoče o novim seobama Srba u mletačku sjevernu Dalmaciju. Prvi potiče iz 1706. godine od vikara skradinskog biskupa, koji tvrdi da se u tridesetak sela Skradinske biskupije naselilo više od 10.000 šizmatika iz Panonije, koje je prevodilo njihovih dvadesetak kaluđera. No za tu vijest teško je naći potvrdu u drugim izvorima, pa je nemoguće ocijeniti da li je ona potpuno vjerodostojna. Prema drugom izvoru, u toku rusko-turskog rata 1768-1774. dosta Srba iz Bosne prešlo je u Dalmaciju, od kojih se samo u Skradin naselilo 400 duša, dok je nama nepoznat broj ostao u okolini Zadra, Šibenika i Knina. Deset godina prije toga, 1758, Dalmacija i Boka Kotorska imala je 51.268 pravoslavnih podanika koji su činili jednu trećinu cijelokupne njene populacije. Veći dio srpskog stanovništva nalazio se, naravno, u sjevernoj Dalmaciji oko Zadra, Knina i Benkovca. Međutim, u osmoj deceniji XVIII veka srpsko stanovništvo u sjevernoj Dalmaciji prorijedilo se zbog iseljavanja do koga je došlo zbog gladi i vijerskog ugnjetavanja, a iz onog dijela koji je bio pod Turcima, zbog njihovog zuluma nad hrišćanima. Arhimandrit manastira Krupe, Gerasim Zelić, zabeilježio je da se zbog gladi 1774. godine, u Tursku i u Austrijsku monarhiju ( u Srem ponajviše) iselilo oko 1.000 srpskih porodica. Generalni providur za Dalmaciju u jednom izveštaju iz 1790. godine navodi da je na području Zadra u 12 srpskih sela i 89 zaselaka bilo 24.313 duša.

Nakon propasti Mletačke republike 1797. godine, Dalmacija i Boka Kotorska došle su pod austrijsku, zatim pod francusku, a od 1813. godine, ponovo pod austrijsku vlast. Stanovništvo se ustalilo u svojim naseljima. Prema pouzdanom izvoru crkvenog porijekla, godine 1835. u Dalmaciji je bilo 71.426 stanovnika srpske narodnosti, vijere pravoslavne.

 

Srpska crkva u Dalmaciji - emisija  RTRS B.Luka

Geografska rasprostranjenost Srba u Dalmaciji 1991. godine

Popis stanovništva u bivšoj Jugoslaviji 1991. godine je sproveden nekoliko mjeseci uoči rata, zbog čega njegov značaj izuzetan. To je zadnji popis na kome su Srbi u Dalmaciji i uopšte Hrvatskoj imali veliku brojnost. Najveća populacija Srba se nalazila u sjevernom dijelu Dalmacije (preko 90%), dok je daleko manji broj bio u okolini Imotskog i u oblasti Neretve.

Ravni kotari

 U Ravnim kotarima, Srbi naseljavaju Zadar i njegovo zaleđe, odnosno selo Crno , Babin Dub , Smoković , Murvica , Zemunik Donji , Zemunik Gornji , Poljica i Tribanj-Šibuljina preko Podgorskog kanala, u podnožju Velebita na moru. Islam Latinski , Islam Grčki , Donji Kašić , Donje Biljane , Smilčić i Gornje Biljane se nalaze između Zadra, Benkovca i Novigradskog mora.
Grad Benkovac i njegova okolina se nalaze između Ravnih Kotara i Bukovice. Uz Benkovac su Buković i Benkovačko Selo Prema sjeverozapadu se nastavljaju Kula Atlagić i Korlat .Zapadno od Benkovca su Raštević , Zagrad i Nadin . Prema jugozapadu, odnosno Biogradu na Moru su Zapužane , Jagodnja Gornja , Jagodnja Donja , Polača , Tinj , Lišane Tinjske i Kakma . Najbliže Benkovcu s južne strane su Šopot , Podlug i Perušić Benkovački . Dalje na jugu, prema Vranskom jezeru su Miranje , Ceranje Gornje , Ceranje Donje , Kolarina , Pristeg , Vrana i Radošinovci . Na jugoistoku, Prema Šibeniku se nalazi Vukšić , Prović , Morpolača , Čista Mala i Gaćelezi .

Bukovica

Bukovica je oblast na sjeverozapadu Dalmacije, prema Lici. Na Zrmanji se nalazi grad Obrovac i Zaton Obrovački sjeverno od njega. Južno od Obrovca su: Kruševo , Zelengrad , Medviđa , Bruška , Gornji Karin , Donji Karin , Popovići . Istočno od Obrovca, oko rijeke Zrmanje su: Bilišane , Muškovci , Golubić , Krupa , Bogatnik , Kaštel Žegarski , Nadvoda , Komazeci , Ervenik , Mokro Polje i Radučić . Najveće srpsko selo u Dalmaciju su Kistanje . Sjeverno i zapadno od njih su Ivoševci , Biovičino Selo , Modrino Selo , Kolašac , Nunić , Bjelina i Parčić . Između Benkovca, Kistanja i Skradina su sela: Kožlovac , Brgud , Donji Lepuri , Bulić , Ostrovica , Dobropoljci , Gošić , Đevrske , Zečevo , Varivode , Smrdelje , Krnjeuve , Kakanj , Ićevo , Bribir , Žažvić , Međare , Cicvare , Piramatovci , Ždrapanj , Vaćani , Gorice , Bratiškovci , Plastovo , Velika Glava , Sonković , Gračac , Bićine i Skradinsko Polje kod Skradina.

 "KARAVAN" Milana Kovačevića ,snimljen u Bukovici i Ravnim Kotarima marta 1974. god

https://www.youtube.com/watch?v=eP5MWt_GKDY

Bukovica i Ravni Kotari 1. dio

https://www.youtube.com/watch?v=M0QBSn1WfBs

Bukovica i Ravni Kotari 2.dio

https://www.youtube.com/watch?v=yhjzZvvwLxc

Bukovica i Ravni Kotari 3.dio

Kninska krajina

Kninska krajina je oblast sa najvećim uđelom srpskog stanovništva. Knin je masovnim doseljavanjem Srba iz okolnih sela poslije II svjetskog rata postao grad sa najvećim procentom Srba. S njim je spojeno Kninsko Polje i Kovačić . Jedno od najvećih sela je Polača u podnožju Dinare. Sa zapadne strane Knina je Ljubač , a sa južne Vrbnik i Potkonje . U Dalmatinskom Kosovu se nalazi Biskupija , Orlić , Markovac , Riđane , Zvjerinac , Uzdolje i Ramljane . Sjeverno od Knina je Vrpolje , Žagrović , Golubić , Radljevac , Strmica i Plavno , koje je najveće selo ovog kraja. Zapadno od Knina, granica prema Bukovici je nedefinisana. Tu se nalazi Oćestovo , Pađene i Oton .

Kninska Krajina u srednjem vijeku - arheološka svjedočanstva materijalne kulture¹⁾

Dr.Đorđe Janković

Arheologija, čiji je predmet izučavanja materijalna kultura kroz vrijeme i prostor, danas može u glavnim crtama da omeđi tlo na kome su Srbi živjeli u prošlosti. Srbi su ratničko slovensko pleme, saveznik Vizantije. Davali su prednost stočarstvu, podizali su nadzemne kuće sa ognjištima, za spremanje hrane često su koristili sač. Za razliku od većine Slovena, imali su veoma rano zanate kao što su grnčarstvo ili vještina podizanja utvrđenih gradova.

Poštovali su pretke, kojima su podizali gromile za vršenje pogrebnih obreda - slave. Dugo smo u grobove ostavljali ostatke trizne - posmrtne gozbe, kao svjedočanstvo održanih obreda pokojniku. Srbi su svojevrsni čuvari tradicija i predanja, počev od onih indoevropskih do apostolskih. Zato nije slučajno što imamo dva Kosova na dva kraja razvođa Jadrana i Dunava, a na oba kraja postoje grad i trg Knin u srednjem veku.

Najstariji pomen srpskog imena u Krajini je ime župe i grada Srba, iz neznanih doba pre srpske seobe usled turskog nadiranja. Naučnici smatraju da se knez Ljudevit sklonio kod tu nastanjenih Srba 818. godine. Ali, latinski izvori po pravilu nazivaju nas Slovenima do XII stoleća, zatim Rašanima i Bosancima. Od XIV stoljeća zovu

Morlacima odnosno Morovlasima i Vlasima: ovaj drugi naziv potiče od statusnog naziva za lako pokretljivo slobodno ratničko stanovništvo. Kasnije se vlaškim imenom nazivaju krajiške kneževine koje ustanovljuju Turci. Na italijanskom planu Beograd iz 1638, jedini pravoslavni hram obilježen je kao crkva Šizmatika, Morlaka, Vlaha i Grka. U XVIII stoljeću to potvrđuje Alberto Fortis, koji za Morlake piše da se zovu Vlasi, to jest plemeniti i moćni (zapravo od vlast, vlastelin).

Kada je apostol Pavle putovao kroz rimsku provinciju Dalmaciju, zatekao je kolonizovane Rimljane u primorskim i posavsko - podunavskim gradovima, a u selima unuke domorodaca, desetkovanih u Panonskom ustanku 9. godine. Njegova propovijed Jevanđelja ne samo što je većinu domorodaca okrenula Hristu, već je ostavila dubok trag u predanju našeg naroda. Do ovih dana Krajišnici su pokazivali u blizini Kistanja kuda je apostol Pavle prolazio, a rimokatolički poznavaoci Dalmacije su od XVII stoljeća bilježili da pravoslavni manastir Krka čuva to predanje. Ovo predanje potvrđuje papa Jovan X po kome su Sloveni Dalmacije, dakle Srbi, od početka sabrani u apostolsku Crkvu: "Quis enim ambigit Slavinorum regna in primitie, apostolice et universalis eccelesie esse comumerata..."(Nistoria Salonitana Maior). Tako je uspostavljen naš kontinuitet u Dalmaciji. Sveti Sava je bio arhiepiskop Dalmacije i Dakije, po shvatanju Pravoslavne crkve, kako bilježi njegov biograf Teodosije.

Najstarija arheološka svjedočanstva o Srbima, doseljenim u Dalmaciju, potiču iz Resanovaca kod Grahova, gdje je otkrivena gromila iz poslijednje četvrtine IV stoljeća, neposredno uz rimski put. Pojavu te i drugih gromila, odatle i iz Crljivice, koje mogu biti mlađe, objašnjavaju pisani podaci. Naime, iz djela cara Konstantina VII Porfirogenita (913-959) poznato je da Srbi vode porijeklo iz zemlje Bojki (današnje razvođe Tise, Dnjestra i Sana, u Galiciji). A Prisk, član delegacije koja je pregovarala sa Hunima bilježi da 434. Boiski, i sa njima drugi, prilaze Vizantiji, a Huni traže da ih Vizantija odbije. Očigledno su Boiski-Bojki, odnosno neki Srbi, pred Hunima koji 375. provaljuju u Evropu, krenuli u seobu na Dunavu i potom se naselili na tlu Dalmacije, kao rimski saveznici.

Da je došlo do zamašnih promjena kulture rimskog doba u Dalmaciji tokom V stoljeća, pokazuje prije svega pojava novih oblika posuđa, raširenih u VI stoljeću. Među njima su neke posude prilagođene za drugačiji način spremanja hrane, na ognjištu. Sa druge strane, Istočni Goti, koji su između 486. i 535. vladali važnim dijelovima Dalmacije, ostavili su za sobom samo pojedinačne grobne nalaze, na pravcu od Kašića do Sremske Mitrovice. Na Greblju u Kninu istraženo je 218 grobova iz VI stoljeća, koje Zdenko Vinski pripisuje starosjedeocima, uz neznatno prisustvo predmeta germanskog porijekla. I ovo groblje odaje regionalne odlike, osobene za Dalmaciju VI stoljeća; da li su to sahranjivani Srbi, mogla bi da otkrije antropološka analiza. U oblasti Knina do sada nisu ostavljene gromile uz crkve ranovizantiskog doba (Tepljuh, Sučević i Čuker u Mokrom Polju), kao u Cimešama kod Petrovca.

Po doseljavanju Avara u Panoniju i iseljavanja Langobarda u Italiju, stižu nova srpska plemena, koja se naseljavaju ne samo u Dalmaciji, već i na Dunavu kao vizantijski Krajišnici. Oni sa sobom donose prepoznatljivo grnčarstvo i obnavljaju običaj spaljivanja pokojnika sa konjem. Negdje u to vrijeme stiže još jedno slovensko pleme (Duljebi?) i naseljava se u primorju Dalmacije, između Splita i Trsta. Usljedila je i avarska najezda na Dalmaciju, vjerovatno između 597. i 615. godine, u kojoj je naročito stradalo gradsko stanovništvo, pretežno latinskog jezika. Zbog promjene stanovništva u unutrašnjosti, došlo je do podjele između Latina nastanjenih u primorskim gradovima i Slovena. To se završilo slovenskim osvajanjem glavnog grada Dalmacije Salone (Solin kod Splita), oko 615, izazvanog prethodnim napadom Latina iz Trilja na Slovene, vjerovatno Srbe nastanjene sa druge strane Cetine. Tako nastalo neprijateljstvo između Srba i Latina, primirilo se 641, kada su solinskim izbjeglicama u Dioklecijanovoj palati, potonjem Splitu, na zahtjev vizantijskih careva, Srbi omogućili da iskopaju mošti mučenika iz Salone i prenesu ih u Split.

Kao saveznici Vizantije, Srbi su bili neprijatelji Langobarda u Italiji, koji su za saveznike našli Bugare. Vjerovatno se sa napadom Bugara može povezati skrivanje ostave bronzanih matrica za izradu ukrasa, nađene na mjestu Pliskovo kod Biskupije. Bugari su potom otišli za Italiju, gdje su ih Langobardi naselili u Beneventu, odnosno u zaleđu Siponta gdje su Srbi probali da se nasele i tako ugroze langobardsku vlast na jugu Italije. Sloveni nastanjeni u Istri i primorju takođe su stupili u prijateljske odnose sa Vizantijom. Drugih arheoloških podataka o ranom srednjem vijeku za sada nema. Čini se da su crkve ranovizantijskog doba, poput one u Cimešama kod Petrovca, a vjerovatno u Sučevićima - Mokrom Polju i Tepljuhu, nastavile da žive. U Uzdolju u blizini otkrivene crkve, ustanovljena je izgradnja zida oko veće gromile, gdje je održavan kult pretka, najkasnije od VII stoljeća, vjerovatno osnivača tamošnjeg naselja.

Do sudbonosnih promjena dolazi sa širenjem Franaka i željom cara Karla Velikog i rimskog pape da Dalmaciju uključi u granice zamišljenog obnovljenog Zapadnorimskog carstva. Franci su isprovocirali rat i napali 802. vizantijsku Dalmaciju (primorske gradove) i Srbiju pod knezom Višeslavom. Otpor napadu nadmoćnijeg neprijatelja pružen je u koliko se sada zna, tvrđavama Bribir, Knin, Čuker kod Mokrog Polja, i dalje niz Unu. Rat je završen zaključivanjem mira između Vizantije i Franačke 812. u Ahenu; Vizantija je zadržala ostrva između Istre i Trogira i primorske gradove Zadar, Trogir i Split, a ostala je bez primorja od Istre do Nina, gdje su naseljeni Hrvati pod guduščanskim knezom Ljudemislom. Srbija je ostala bez današnje Like, gdje su naseljeni Guduščani pod knezom Bornom, bez prostora jugozapadno od Dinare sa Cetinom gdje su naseljeni isti Hrvati sa sjeverozapada Panonije, i bez Zahumlja gdje su se naselili Liciki sa Visle.

U Biskupiji je uspostavljen manastir sa crkvom franačke arhitekture, gdje su se sahranjivali franački baroni koji su iz Knina vladali naseljenim Hrvatima. Drugo franačko groblje obrazovano je u Vrlici.

Hrvati su donijeli nove navike sa područja preovlađujuće huno-bugarske kulture, kao što je sahranjivanje pokojnika sa prilozima u hrani. Kada se Franačka podijelila sredinom IX stoljeća, Hrvatska je uspjela da se osamostali. Tokom X stoljeća je toliko ojačala, da je iznudila danak vizantijskim primorskim gradovima. U vrijeme kada su Bugari napadali kneževinu Srbiju sa istoka i 924. čak uspjeli da je najvećim dijelom zauzmu, Hrvatska je zauzela Liku i Plivu. U Šipovu je otkriveno srpsko groblje, sa stavljanjem trizne u grob, u kome dolazi do privremenog prekida sahranjivanja u X stoljeću, upravo u vrijeme kada je Hrvatska iskoristila priliku da zauzme i taj dio Srbije. S druge strane, srpske izbjeglice u Hrvatskoj, koje bilježi car Konstantin Porfirogenit, posvjedočene su nakitom iz Biskupije, nalik onom iz Matičana i Čečana na Kosovu. O hrvatskoj vlasti nad Kninskom krajinom svjedoče nađeni natpisi sa pomenima vladara.

Tokom XI stoljeća dolazi do opadanja Hrvatske. U vrijeme kraljeva Mihaila i Bodina, Kninska krajina, ako ne i cijela Hrvatska, povremeno bivaju uključeni u granice Srbije. Arheološki to najbolje pokazuje glagoljsko - ćirilični natpis iz crkve na Kapitulu kod Knina koji svjedoči o primjeni od pape zabranjene slovenske službe u crkvi. Rim je u to vrijeme, krajem XI stoljeća, vodio borbu da svuda svede liturgiju na jednu latinsku, i brisao je sve razlike; zato su i podržali Mađare da osvoje Dalmaciju i onemoguće ujedinjenje zapadnih predjela Srbije sa maticom. O Bodinovoj vlasti svjedoči izgradnja crkvi sa poprečnim travejima u Uzdolju, Mokrom Polju i drugdje.

Pod mađarskom okupacijom bio je nastavljen povratak srpskih pretežno stočarskih rodova. Mađarska XI-XII stoljeća bila je zemlja uglavnom slovenske kulture, gde pravoslavni dugo nisu bili proganjani. Žena kralja Bele II bila je Srpkinja Jelena, a njen brat Beloš bio je namjesnik njenom maloljetnom sinu Gezi II (1141-1162) i ban Hrvatske. Na brdu Spas u Kninu istraživano je groblje XI-XII korišćeno vjerovatno do tatarske najezde 1242, koje Dušan Jelovina pogrešno datuje u IX-XI stoljeće. Nađeni nakit u najvećoj mjeri odgovara onom otkrivenom u poslednje vrijeme u Podgorici, Čačku i kod Kruševca.

Da je Pravoslavna crkva za svo vrijeme živjela u Dalmaciji, svjedoče manastiri Krka, Dragović, Rmanj, brojne isposnice. Kaluđeri iz Krupe na Vrbasu osnivaju Krupu na Zrmanji, što znači da su se sklonili kod svojih. Pod kraljem Tvrtkom Knin je opet bio u srpskoj državi. Svjedočanstvo srpskog pravoslavnog stanovništva, su mramorovi (stećci), poznati iz Biskupije, Uzdolja, uz Sveti Spas na Cetini i širom Krajine. Ukoliko imaju natpis, on je ćirilični, tako da nema nikakve sumnje čiji su to nadgrobni spomenici. U istraživanim grobovima zabilježena je trizna. Tu je i prepoznatljiva srpska grnčarija, poznata iz Mokrog Polja, Cetine i Bribira.

Izvor: časopis Kninska Krajina, izdavači: Zavičajni klub "Kninska Krajina" - Srpsko kulturno društvo "Zora" - Udruženje Srba iz Hrvatske, Knin-Beograd, 2002, str. 50-56.

Drniška krajina

U Drniškoj krajini, najveći broj Srba naseljava Petrovo polje: Drniš , Kričke , Ružić , Siverić , Tepljuh , Biočić, Miočić , Kanjane , Kadina Glavica . Iznad polja, na obroncima Svilaje su Baljci i Mirlović Polje . U Promini, Srbi naseljavaju Velušić , Razvođe , Bobodol i Bogatić. Južno od Drniša, odnosno planine Moseć su naselja Žitnić i Moseć , koja se mogu svrstati i u Zagoru. Kod ušća Čikole u Krku, u nastavku Miljevaca je selo Nos Kalik . Štikovo na Svilaji se može svrstati i u Drnišku i u Vrličku Krajinu.

Vrlička krajina

Vrlička krajina se nalazi oko gornjeg toka Cetine i grada Vrlike. Sjeverno od Vrlike su sela: Cetina , Civljane , Kosore . Istočno od Vrlike su Garjak i Podosoje . Južno, između Svilaje i Cetine tj. Peručkog jezera su Maovice i Otišić , najveće srpsko selo u tom kraju. Sa druge strane Cetine, u podnožju Dinare je Koljane , Laktac , Dabar , Zasiok .

Cetinska krajina

Cetinska krajina obuhvata srednji tok Cetine i okolinu Sinja. Sjeverno od Sinja, u podnožju Dinare su Gornji Bitelić , Donji Bitelić i Rumin , dok je u podnožju Svilaje Zelovo Sutinsko , Lučane , Suhač i sam Sinj . Prema Splitu (Dicmo) se nalaze Sušci i Sičane . Sušci ili Šušci su po popisu imali veliki broj Jugoslovena, što je Hrvatima obezbedilo relativnu većinu. Jugoistočno od Sinja, prema Imotskom su Velić i Gornja Tijarica .

Zagora

U Zagori su uglavnom čista hrvatska naselja, osim nekoliko u zaleđu Šibenika i Splita , tj. Solina , Klisa i Kaštela . U zaleđu Šibenika se nalaze: Gradina , Lozovac , Konjevrate , Radonić-šibenski dio sela . U zaleđu Splita, Kaštela i Solina su: Radošić i Lećevica , Veliki Broćanac i Vučevica , Brštanovo .

Imotska krajina

U Imotskoj krajini Srbi žive u nekoliko naselja, ali ne čine većinu u njima. To su naselja na obodu Imotskog polja: Glavina Donja , Kamenmost , Krivodol , Zmijavci , Imotski , Gornje Podbablje , Donji Proložac .

Neretvanska oblast

U Neretvanskoj oblasti Srbi čine većinu u dva naselja: Glušci kod Metkovića i Mihalj blizu mora. U Mihalju nemaju apsolutnu većinu zato što su se mnogi izjasnili kao Jugosloveni. Značajan broj Srba živi i u Metkoviću.

Wikipedia

¹⁾ http://www.rastko.rs/rastko-kn/istorija/arheologija/djankovic-knin.html

 Prilozi o pročavanju Dalmacije - Časopis "Otadžbina" 1882.

Jovan Cvijić
Balkansko poluostrvo i Južnoslovenske zemlje

JADRANSKI VARIJETET
Oblast jadranskog varijeteta,— Geografska sredina i etnički sastav.— Zone različnog razvitka. — Zsiorska grupa. — Primorska grupa. — Osobine njene civilizacije. — Nacionalni razvitak. — Naročite psihičke osobine. — Osobine Dubrovčana.

Ovome varijetetu pripada stanovništvo dinarskih strana okrenutih Jadranskom Moru, to jest stanovništvo gotovo svih krajeva koji su obuhvaćeni razvođem između sliva reke Dunava i Jadranskog Mora: to su, sa juga na sever, Boka Kotorska i Skadarska Krajina, cela Dalmacija, Kvarnersko ili Hrvatsko Primorje, tršćanski karst i karsna Kranjska, Istra i jadranska ostrva. Stanovnici ovih zemalja su Dinarci starosedeoci ili doseljenici sa istoka. Ovi drugi čine većinu u više jadranskih predela.

Ovo se južnoslovensko stanovništvo izmenilo pod uticajem mora i mediteranske klime: jedino su se među Slovenima neke grupe iz ovih krajeva prilagodile mediteranskom načinu života, tako da daju čuvene mornare. Takođe su jedino oni među Južnim Slovenima iskoristili veze s morem i došli u dodir sa prekomorskim narodima i sa raznim civilizacijama. Primorske su grupe živele u sredini jako prožetoj romanskom civilizacijom; još i sada ima kod njih nekih tragova vizantiske civilizacije naročito iz 7. do 10. veka, kao i nekih jedva vidnih preostataka istočnjačke civilizacije. Građani i školovani ljudi, naročito u varošima primorske zone, bili su pod uticajem italijanske kulture i renesansa.
Uopšte se u jadranskom varijetetu, koji je bio pod mnogobrojnim uticajima, javljaju neke osobine i neke podobnosti, koje su drukčije nego kod ostalih dinarskih varijeteta. U svakom slučaju ovo je stanovništvo, onako kao i ono u Šumadiji, Hercegovini i Crnoj Gori, jedna od najsnažnijih i najaktivnijih grupa među zapadnim Južnim Slovenima.
Geografska sredina i etnički sastav.
Govorili smo o geografskim osobinama jadranskog primorja i njegova zaleđa ili Zagore. Ovo su zemlje karsnog reljefa i sredozemne klime ili klime na koju je jako uticalo Sredozemno More. Za zemljoradnju su jedino pogodna mala karsna ulegnuća i vrlo retke doline, koje su kratke, duboko usečene i uvek uske. Ulegnuća su manja od kotlina jegejske oblasti. Obalska razuđenost, koja je posledica potapanja retkih dolina i karsnih ulegnuća, kud i kamo je slabija i manjeg obima od često prostranih i dubokih zaliva jegejske razuđenosti. Isto je tako i zona mediteranske klime uža na jadranskom primorju: u Istri se ona prostire samo do na 50 metara nad morskom površinom, a u Dalmaciji retko prelazi 200 metara. Najzad je i samo Jadransko More malo, usko. Ono je gotovo kao neki prosek između Balkanskog Poluostrva i Italije, jedan zaliv Sredozemnog Mora, na jugu stešnjen Otrantskim Kanalom i sasvim po strani od velikih puteva sredozemne plovidbe.
Jadransko je primorje jedna od najzdravijih sredozemnih oblasti: nema malarije (izuzevši oko donjeg toka Neretvina) ni nesnosnih letnjih vrućina. Ovo je doprinelo, da se u njemu održe i još više razviju krepkost i snaga dinarskih starinaca i doseljenika. Zemlja je puna sunca i svetlosti. Zemljište koje se obrađuje, crvenica (#) po vrtačama, uvalama i pukotinama u krečnjaku, iako je malog prostranstva, daje povrće i sočno voće, naročito grožđe i masline. U varošima i u selima, koji su po malim ulegnućima i po, često majušnim, zalivima, kuće su zbivene jedna uz drugu na mediteranski način. Vazduh je osobito prozračan i oblici kao i reljefne linije na horizontu se tako jasno ocrtavaju kao u jelinskim predelima. I najmanje se pojedinosti tu jasno izdvajaju. Ljudi zbiveni po ovim malim ćelijama bliži su jedni drugima nego do ostalim dinarskim krajevima: njihove su veze raznovrsnije i mnogobrojnije. Mentalitet im je jako izoštren, kašto čak i rafiniran. Umetnički ukus je urođen ovom primorskom stanovništvu. Ovo je druga Grčka, samo bez geografskog položaja Grčke.
Staro romansko stanovništvo i poromanjeni Iliri jedva da su ostavili nešto malo tragova u današnjem stanovništvu. Posle varvarskih navala početkom Srednjega veka Rimljani su se povukli u primorske varoši, poglavito u dalmatinske. Ovi Romani, Latini, Dalmati, bili su dobro poznati sve do kraja Srednjega veka. Oni su dugo održali nasleđene ustanove opštinskog uređenja u dalmatinskim varošima, osnovanim za vreme rimskog carstva. Od toga vremena jadransko primorje počinje vršiti svoju glavnu ulogu:
ono postaje posrednik i tumač latinske civilizacije među snažnim dinarskim Južnim Slovenima. Ali su se Romani pretopili u Južne Slovene ili su sasvim iščezli. S druge strane su se poromanjeni Iliri po selima pred južnoslovenskom najezdom povukli u planine i postali stočari. Po istoriskim podacima su Maurovlasi, Morlaci, Crni Vlasi ili Crni Latini bili već u Srednjem veku upola poslovenjeni i govorili su latinskim jezikom pomešanim sa slovenskim. Ipak se je ovo staro stanovništvo održalo u nekim vrlo sklonitim krajevima, naročito na ostrvu Krku, gde istoriski spomenici pominju 1504 godine „Vlahe" pored Hrvata. Izgleda, da je ovaj razvitak bio gotovo završen krajem 18. veka. Albert Fortis koji je proputovao u vrlo mnogim pravcima morlačke krajeve u 18. veku nije našao među Morlacima nikakva vidna traga od latinštine.[ii]
U Srednjem su veku razne oblasti jadranskog varijeteta bile sastavni deo hrvatske kraljevine i srpskih kraljevina. Zatim su delimično bile pod ugarskom vlašću, od koje nije ostalo nikakvih etničkih tragova. Staro južnoslovensko stanovništvo, koje se ovde naselilo u početku Srednjega veka, nije bilo znatno izmenjeno. Izgleda, da je između Neretve i Skadra prevlađivalo štokavsko stanovništvo, severno od Neretve i na ostrvima čakavsko do severozapadne Istre gde se nailazi na Slovence (kajkavski dijalekat). Ovo je bilo vreme najtešnjih veza između jadranske oblasti i unutrašnjosti Poluostrva. Na dvoru
srpskih kraljeva javljaju se mnogi Dalmatinci, naročito rodom iz Dubrovnika i Kotora. U 14. veku je srpski car Dušan slao svoje mlade vlasteline u Dubrovnik, da se nauče zapadnjačkim načinima ophođenja.[iii]
Najglavnije su se etničke promene u ovoj oblasti desile pošto su Srbiju (1459), Bosnu (1463), Hercegovinu (1482) i Zetu (1499) osvojili Turci a primorsku Dalmaciju zauzela Venecija. Granice Turske i Venecije su se dodirivale. Masa iseljenika iz ,,zelene" dinarske zone, naročito iz Bosne i Hercegovine, prodrla je u jadranske oblasti, na zemljište hrišćanske države, mletačke republike, i ovo je bilo od presudnog značaja za docniji razvitak primorja.
Po cenu novčanih žrtava su Mleci (1409) dobili svoje prve državine s druge strane Jadranskog Mora, varoš Zadar i njegovu oblast, kao i ostrva. Zatim su (1420) zauzeli skoro sve gradove dalmatinskog primorja. Ove prve svoje tekovine su Mlečići zvali „#". Posle Mohačke bitke (1526), kojom je rešena sudbina Ugarske, Turci su zauzeli celu dalmatinsku Zagoru, ali su primorske varoši, i pored stalne opasnosti koja im je pretila, ostale pod mletačkom upravom. Čim su Turci oterani od Beča, zagorski Srbo-Hrvati su se pod svojim narodnim vođama pobunili, ohrabreni i podržani od Mletaka. Karlovačkim mirom (1699) su Mlečići dobili deo dalmatinske Zagore sa Sinjem i Kninom i najveći deo Boke Kotorske: ovo je bilo „#)". Posle Požarevačkog mira (1718) oni su zauzeli celu dalmatinsku Zagoru, Dalmaciju u njenim današnjim granicama: „#)". Napoleon je ukinuo Mletačku republiku 1797 god., ali je Kampoformiskim ugovorom Dalmacija postala austriska. Dubrovačka republika i Poljica su bili ostali nezavisni, i Dubrovnik se znatno obogatio za vreme ratova Napoleonova Carstva. Godine 1807 je Napoleon ukinuo republiku Poljica a 1808 i dubrovačku. Godine 1809 je Dalmacija, koju su zauzeli Francuzi, bila deo Ilirske kraljevine. Ma da je Francuska uprava uništila dosta nasleđenih tekovina i povlastica, ona je potpomagala ujedinjenje jadranskih Južnih Slovena, izvršila radove korisne po narod i ostavila najlepše uspomene kod stanovništva. Pomognuta engleskom flotom Austrija je zauzela Dalmaciju i jadransko primorje 1814 i 1815 godine.
Svi su novi doseljenici, koji su u jadranske oblasti došli od kraja 15. do kraja 18. veka, pripadali patrijarhalnom stanovništvu, većinom erskog varijeteta, i govorili ogromnom većinom štokavskim dijalektom.[14] Oni su doneli čisto srpske osobine.[iv] To su mnogobrojni uskoci ili prebezi. Često je ovo bio najbolji elemenat dinarskog stanovništva koji nije mogao podnositi tursku upravu. Energični i nezavisni, kao što su bili crnogorski doseljenici, oni su više voleli ove siromašne karsne predele nego bogatije krajeve. Osim toga su Turci, koji su pre Karlovačkog i Požarevačkog mira držali veliki deo jadranskih oblasti, naselili, naročito po dalmatinskoj Zagori, mnogobrojne Dinarce iz Bosne i Hercegovine, da bi im obrađivali zemlju. U Zagori severne Dalmacije jedna je grupa doseljenika poreklom iz Like. Posle proterivanja Turaka muhamedanski Dinarci su retko ostajali u Zagori, ili su prelazili u hrišćanstvo (kao na primer u selu Otonu). Mnogi pravoslavni dinarski doseljenici su primili katoličku veru, naročito severno od Neretve, u okolini Makarske, Šibenika, u karsnom polju Dicmu od Splita, itd. Pet šestina stanovništva pripada sada katoličkoj veri, a ostatak pravoslavnoj.
Novi doseljenici su se raširili po svima jadranskim oblastima i sada čine vrlo znatnu većinu stanovništva u dalmatinskoj Zagori i u Boki Kotorskoj. Mnogobrojni su i na nekim ostrvima južno od Zadra, manje mnogobrojni na Kvarnerskim Ostrvima i u karsnoj Kranjskoj. U znatnom ih broju ima u Istri, čak i u severnoj Istri (u planinskoj oblasti Čiča). Staro južnoslovensko stanovništvo ovih oblasti se takođe pokrenulo. Ono se uglavnom povuklo u primorje i na ostrva, u Istru i Hrvatsku. Danas ga ima u Zagori samo u nekolikim neznatnim i vrlo proređenim oazama, kao npr. u Poljicima (u karsnom predelu
Mosora), ali tu ima i jedna grupa vrlo starih doseljenika iz Bosne. Vredno je istaći, da se je deo starog stanovništva Boke Kotorske iselio u predeo severno od Trogira, npr. u selo Ubli. Verovatno je, da su se u toku ovih seoba turskoga vremena i Vlasi dinarskih planina naselili po planinskom delu Istre, severno od Čičarije — oni žive i sad tamo u dva sela (Žejane i Mune) i zovu ih Ćiribircima — kao i severno od karsnog jezera Čepića, u Istri (sela: Šušnjevica, Brdo, Jesenovik i Mala Kraska).
U primorskim varošima je prevlađivalo, čak i u doba mletačke vlade, stanovništvo srpsko-hrvatskog porekla, osim u varošima zapadne Istre i u Trstu. Viši društveni red, osobito činovnici i deo plemstva, bili su Mlečići, a tako i neki broj trgovaca i zanatlija, naročito u severnoj Dalmaciji i na ostrvima. Pošto je prestala mletačka uprava većina se iselila u Italiju. Ali se je mletački dijalekat, #, održao na celom jadranskom primorju, dok se u Dubrovniku pretpostavljao toskanski dijalekat. Talijani koji su ostali u zemlji i posle mletačke vladavine zajedno sa upola potalijanjenim Slovenima čine sad samo 3% od svega stanovništva. Ali su i oni zahvaćeni slovenskim uticajem kako usled ženidbi tako i usled života u srpsko-hrvatskoj sredini. I njihov je porodični jezik srpsko-hrvatski. Novi dinarski doseljenici su sve više prodirali u primorske varoši i znatno su pojačali staro stanovništvo unoseći u njega snažniji i preduzimljiviji duh. Stanovništvo jadranskog varijeteta je danas po osobinama i po srcu isto tako slovensko kao i stanovništvo Šumadije.
Zone različitog razvitka. — U toku poslednjih vekova su oblasti jadranskog varijeteta bile izložene raznim prilikama i uticajima. Posledice su toga razlike u razvitku i formiranje više zasebnih etničkih grupa. Jedna je od najznatnijih zagorska grupa, koja obuhvata svekoliko stanovništvo primorskog zaleđa između Crne Gore i Like i u kojoj se mogu razlikovati dalmatinska Zagora i Boka Kotorska. Druga vrlo znatna grupa obuhvata stanovništvo jadranskog primorja, čije psihičke osobine nisu potpuno homogene. U njoj se razlikuju: grupa dalmatinskog primorja između Kotora i Velebita i grupa kvarnerska i istranska. S ovom se poslednjom vezuje unekoliko stanovništvo karsne Kranjske, koje je u stvari prelazna grupa između jadranskog varijeteta dinarskog tipa i alpiskog varijeteta panonskog tipa.
Zagorska grupa
Dinarci, naseljeni u Zagori, nisu se rukovodili razlozima ekonomske prirode. Ostavljali su bogate i plodne zemlje, da bi se naselili u krajeve koji su sa Crnom Gorom i Likom najsiromašniji na Balkanskom Poluostrvu. Uzroci su njihovu iseljavanju moralne vrste. Pošto se nisu mogli pomiriti sa tim da podnose mrsku nasilničku vladavinu koja ih je satirala, napuštali su zavičaj, ne obzirući se na materijalne interese, da potraže gostoljubiviju otadžbinu. Tako su pokazali najlepše osobine svoga karaktera: žilavost u borbi, upornost u opasnostima i duboku veru u budućnost. Izmenili su se pod uticajem geografske sredine i istoriskih prilika. Ali su se njihove bitne psihičke osobine odražale.
Zagorci pripadaju uglavnom patrijarhalnom režimu. Tesno su vezani za erski varijetet dinarskog zaleđa. I danas žive često u zadrušma ili koršama. U predelu Bukovici, severoistočno od Zadra, ima zadruga sa po 80 članova. Po dinarskim običajima žene su često starešine zadruga. U predelu Poljicima, staroj seljačkoj republici kod Splita, održala su se štaviše vrlo razgranata bratstva.[v] Kao i Šumadinci tako i Zagorci više vole život po selima, i većina zagorskih varoši su u stvari velika sela koja su postala ekonomskim centrima neke oblasti. Prave su varoši u primorju. Zagorpi se, kao i Dinarci patrijarhalnog režima, odlikuju živom osetljivošću i srdačnošću. Kao i kod tih Dinaraca, i kod njih ima veliki značaj krvno srodstvo. Imaju mnogobrojne izraze za
označavanje raznih stupnjeva srodstva. Nose crninu, „korut", za vrlo dalekim umrlim rođakom. Ostali dinarski običaji dolaze do izražaja naročito o velikim praznicima (o Božiću, Uskrsu, slavi). I kod njih je, kao i kod drugih dinarskih varijeteta, u običaju pobratimstvo i posestrimstvo.
Prvi ispitivači, naročito Albert Fortis, zapazili su kod njih gostoprimstvo, velikodušnost i krvnu osvetu. Imaju iste praznoverice kao i Dinarci. „Svaka pojava u prirodi, vele, i najmanje stvari koje se zapaze znaci su koje šalje Bog i sudbina". Narodna ornamentika, naročito ukrasi u drvetu, često je kod njih originalnija i primitivnija nego u drugim južnoslovenskim krajevima. U životu i u svekolikom narodnom duhu kod Zagoraca ima nečega, vrlo arhaičnog, naročito kod pravoslavnih. Neke su od navika iz primorskih gradova prodrle u Zagoru, kao npr. čaroice (maškare o pokladama), o kojima se ništa ne zna u zelenoj dinarskoj zoni. Po neki put se može u Zagori čuti i koja talijanska reč.
Kod Zagoraca pada u oči prava južnjačka živahnost duha, koja iznenadi kad se dolazi iz Bosne. Često su kao zapeta puška, zanesenjaci, i ove njihove izrazite osobine jedva se skrivaju pod velom patrijarhalne mirnoće. „Narodna je duša, veli slavni talijanski pisac srpsko-hrvatskog porekla, N. Tomazeo, puna ljubavi i uzvišenih osećanja. Ona je promišljena; nije sila živinska, već nešto slatko i dobrostivo koje od ljubavi dolazi i ljubav rađa. Ukopani poslije toliko stoljeća u neznanstvu, jošter nam je tanana pamet, slobodan razgovor i oštramisao."[vi] Zagorci isto tako pokazuju veliku sposobnost za intelektualno i umetničko delanje. Neki od najistaknutijih ljudi srpsko-hrvatskog renesansa na početku 19. veka bili su rodom iz Zagore.
Često se u Zagori naiđe na mentalitet, naročito na duh i humor, varijeteta Ere. Porodični nadimci su kod njih češći nego po drugim dinarskim oblastima. Svi, i žene i ljudi, pa čak i deca, imaju nadimke kojima se ukazuje više na njihove moralne ili umne nego na telesne osobine. Uživaju da učine smešnim Bodule, stanovnike jadranskih ostrva, ali im ovi odvraćaju nazivajući ih Vlasima ili Morlacima.[vii]
Ovim se duševnim osobinama pridružuju druge, koje su se razvile pod uticajem osobitog geografskog položaja Zagore, onoga koji je bio posledica turske najezde. Zagora je onda bila između turskog zemljišta u Bosni s jedne i jadranskog primorja, koje su držali Mlečići, s druge strane. Tako je ona bila sporna oblast koja je često (u celini ili delimično) menjala gospodare, prelazeći iz turskih u mletačke ruke. Od kraja 15. do početka 19. veka Zagora je bila široka neobezbeđena zona, po kojoj su se vodile neprekidne borbe. U njoj su se naselili dinarski uskoci ili prebezi, koji su tukli i suzbijali turske osvajače i dopirali čak u Bosnu. Uskoci su bili branioci jadranskog primorja koje su držali Mlečići kao što su dinarski doseljenici i starinci u predelima Vojne granice štitili austrisko zemljište.
Zagora je bila samo jedan, istina najprostraniji deo onoga pojasa jadranskih zemalja koji se bez prekida nastavljao od Crne Gore do Like i čije je celokupno stanovništvo činilo živi bedem protivu Turaka iz zaleđa. To je bila neka vrsta karsne tvrđave koju su čuvali dinarski doseljenici, u čijem je mentalitetu, koji je bio u osnovi isti, ipak bilo nekih razlika. On se je razvijao u smislu nacionalne nezavisnosti u Crnoj Gori. U Lici i u Zagori su se naprotiv retko mogle ispoljiti težnje za nezavisnošću: njihovo je stanovništvo silom prilika bilo primorano da se stavi u službu Austrije ili Mletaka i da im daje pandure i najamnike. I turska vlast i turski uticaji se nisu mogli održati u ovoj zoni vekovnih i ogorčenih borbi.
Cela je Zagora od Rijeke do Boke Kotorske, počevši od kraja 15. veka postala zonom uskoka i hajduka. Mlečići su uspeli da u dalmatinskoj Zagori organizuju pandurske čete, kojima su na čelu bili najistaknutiji uskoci. Već su početkom 16. veka bile čuvene čete iz Klisa kod Splita. Najpoznatiji su bili senjski uskoci sa kvarnerskog primorja, kao i oni iz Ravnih Kotara, kod Zadra. Boka Kotorska, odvojena Crnom Gorom od turske oblasti, bila je manje izložena, ali su podvizi risanskih uskoka ravni podvizima ostalih. Hajdučke čete, koje su vršile česte i daleke upade na tursko zemljište, bile su preplavile Zagoru i susedne bosansko-hercegovačke planine. Poprečni putevi nisu bili nimalo sigurni. Hvatani su begovi, karavani i novac prikupljen od poreza; ništa nije moglo proći a da se ne sukobi sa četama. Ovo doba opšte nesigurnosti trajalo je dugo i ostavilo je tragova u narodnoj duši. Smelost, junaštvo, požrtvovanost, lični ponos i čast čete, sve su se ove osobine razvile do najvišega stupnja.
U toku vekova su naročito cenjeni telesna snaga, postojanost i hrabrost.-Uskočke pesme slave ljude „koji su odgajeni bez kolevke na sestrinim rukama"; one koji spavajući pod drvetom „tako snažno dišu da se grane sa drveta nijaju", one ,,koji laki kao jelen mogu stići i uteći". Hajduk u četi je morao biti u stanju da podnosi muke svakojake. Bila je sramota jadikovati čak i kad je neko smrtno ranjen. Hajduk je morao disciplinovati svoju hrabrost, tako da je smeo na „zapetu pušku udariti", kako pesma kaže. Pre nego bi se četa konačno obrazovala harambaša jasno opiše novim članovima muke na koje Turci stavljaju hajduke. Pesma kazuje, kako je jednoga dana neki harambaša, da bi prikazao kakve su to muke, oderao matorog jarca i pustio ga da pobegne u borovu šumu. Mogu se zamisliti bol i vrečanje ranjene životinje prilikom dodira sa bodljama borovih četina. Ne jedan od članova čete izgubio bi usled toga hrabrost. U graničnim krajevima bosanskim su Turci imali običaj da ne ubiju hajduka pre nego ga metnu na muke. Najpre su mu lomili ruke i noge, zatim su mu vadili oči.
Viteški hajduci nisu odmah ubijali zarobljene Turke. Opraštali su im život, da bi mogli pričati o njihovim delima: ,,Ne laži, kaži istinu o onome što se desilo, a ja ti opraštam život koji sam u ljutome boju zadobio". Dvoboji su bili česti, i to zbog beznačajnih stvari. Kakvog bega, čuvenog sa velike hrabrosti, hajduk je čikao da se ogledaju. Borbe su se često vodile jedino da bi se oprobalo kakvo novo ratno lukavstvo. Otmica žena od Turaka i od samih hajduka dovodila je često do beskrajnih borbi i dvoboja. Ljubav prema kakvoj lepoj devojci izazivala je strašno suparništvo među zaljubljenima.
Glavni je zadatak hajduka i uskoka bio u tome da čuvaju granice Zagore i da štite raju, svoje sunarodnike težake, od Turaka. Mirni seljaci su visoko cenili ovu uslugu. Još i danas Zagorci smatraju za čast imati za pretka nekog hajduka. Imena i dela najistaknutijih i danas su dobro poznata, naročito Stojana Jankovića, Ilije Smiljanića, Sinobada, Nakića i drugih. U nekim krajevima (osobito u Bukovici) ljudi i danas nose staro hajdučko odelo.
U uskočkim pesmama i u zagorskim predanjima nema pohvale koja bi išla u prilog Mlečića. Očevidno je, da su oni, kao hrišćani, radije gledani nego Turci. Trpeli su ih, ali se njihov karakter i njihovi skriveni načini nisu dopadali ovim viteškim i velikodušnim ljudima. Pesma opominje, da valja uvek biti na oprezi, jer su Mlečići „stare varalice". Nije se moglo razviti ni uzajamno poverenje, utoliko manje što su dinarski doseljenici bili zadahnuti nacionalnim idealom. „Doseljenici su, kaže Emil Oman (pomen. delo, s. 16) zaista dolazila sa svojim uspomenama i širili su ih; poznato je, da se srpska srednjovekovna vlastela, koju su Turci lišili imanja nastanila u Dubrovniku sa svojom pratnjom, među kojom beše guslara koji pevahu o slavi srpskih junaka. Bilo od ovih guslara bilo od drugih, glavno je, da je u 16. veku već po celoj Dalmaciji znanje o tome bilo rašireno". Pravoslavni doseljenici su kotlini između Drniša i Knina u dalmatinskoj Zagori dali ime Kosovo, ime polja na kome je bila čuvena bitka. Na tome se Kosovu svi zagorski Srbi skupljaju 15/28 juna svake godine. U jednom izveštaju mletačkog guvernera u Splitu, 1574 god., reč je o podeli životnih namirnica stanovništvu: jedan stari, slepi uskok, koga vodi unuka, vraća se s onim što je dobio pevajući pesmu o Kraljeviću Marku a narod je u horu prihvata: svi su je znali[viii]. U pesmama koje slave uskoke jasno se kazuje, da se oni bore „za krst časni i slobodu zlatnu". Andrija Kačić-Miošić, poznati katolički sveštenik u 18. veku, rodom iz okoline Makarske, ide još dalje. Njegova zbirka narodnih pesama je prava nastava o srpskim legendama i o srpskom rodoljublju, a mnogobrojna izdanja ove zbirke su dokaz njenog uticaja. U njoj su ispričana dela zagorskih uskoka i cela srpsko -hrvatska istorija. Četiri veka mletačke vladavine nisu niukoliko oslabili narodni ideal. Demokratska osećanja 19. veka su ga još pojačala: i tako Zagora, kao i Šumadija, spada među oblasti sa najrazvijenijom nacionalnom svešću. Često sam bio iznenađen nailazeći u najzabačenijim zagorskim selima na seljake koji su u srpsko-hrvatskim novinama pratili sve događaje koji su se dešavali u Srbiji i koji su bili gotovi na sve žrtve za narodno ujedinjenje. Neki od najistaknutijih pretstavnika srpsko-hrvatskog jedinstva su rodom iz Zagore: Pavlinović, Sava Bjelanović kao i veliki narodni vajar, Meštrović.
I kod katolika kao i kod pravoslavnih je bila vrlo znatna verska snošljivost. U Srednjem veku su mirno živeli jedni pored drugih. Turska najezda, koja je pravoslavne odvela čak u severnu Dalmaciju, još je više učvrstila ovu solidarnost. Udruženi u uskočkim četama i katolici i pravoslavni su se vekovima borili protivu Turaka, svoga zajedničkog neprijatelja. Ima interesantnih primera ove snošljivosti. Katolici praznuju mnoge čisto pravoslavne svece i radi njih poste; to isto rade i pravoslavni i još prisustvuju molitvama katoličkih sveštenika. Kašto su pravoslavni, kad nisu imali svoje crkve, godinama posećivali katoličke. Ali ova verska trpeljivost ne isključuje potsmevanja, koja su posledica živog duha kod ovoga naroda. Štaviše među njima dolazi do sukoba, sličnih sukoba koji se dešavaju između stranaka.
Ovo su osobine stanovništva dalmatinske Zagore. Stanovnici Boke Kotorske, Bokelji, unekoliko se od njih razlikuju.

Zabavnik "Dubrovnik" 1899.

Sion 1875. Položaj pravoslavne crkve u Dalmaciji

Gorski kotar je planinska regija, mahom kraško polje, na severozapadu republike Hrvatske. Obuhvata površinu od 1270km², od čega se čak 63% površine nalazi pod šumom, na kojoj, prema popisu iz 2001. godine, živi oko 27.000 stanovnika u 342 naseljena mesta, što ovu oblast smešta među slabo naseljene sa gustinom od 21.2 stanovnika po kilometru kvadratnom. Okvirne granice oblasti čini vododelnica Jadranskog i Crnomorskog (Savskog) sliva prema jugozapadu odnosno Kvarnerima, državna granica prema republici Sloveniji na severozapadu odnosno doline Čabranke i Kupe na severu do Severina, zatim od Severina oko Ogulinskog polja do Hreljina i Modruša na istoku, dok se Gorski kotar na jugu graniči sa Likom. Cela oblast je pogodna za razvoj turizma jer nudi svežu planinsku klimu, ali i blizinu jadranskih letovališta, pa je tako moguće prepodne se skijati u Gorskom kotaru, a popodne se kupati u Jadranskom moru. U ovoj oblasti se nalazi nacionalni park Risnjak, kao i jezera Lokvarsko (2.1km²) i Bajer (1.2km²). Najviši vrh ove regije je Bjelolasica sa 1534m nmv, posle koje slede Risnjak (1528m nmv), Snježnik (1506m nmv) i Viševica (1428m nmv), a u njoj se nalaze i planine Risnjak, Velika i Mala Kapela. Najveći grad ove oblasti i njeno središte je varošica Delnice sa 4.454 stanovnika, a pored nje u oblasti se izdvajaju i mestašca:

Begovo Razdolje (najviše naselje u Hrvatskoj na 1076m nmv)
Brod Moravice
Brod na Kupi
Vrbovsko
Lokve
Srpske Moravice
Mrkopalj
Ravna Gora
Skrad
Fužine
Crni Lug
Čabar (kod koga se nalaze ostaci rimskog bedema)

Zbornik matice srpske iz Novog Sada

VELIKA LAŽ DA SU DUBROVČANI HRVATI

Bilo bi zanimljivo da Vatikan objasni svoje hrišćanstvo i ljubav prema ljudima, svojim stavom prema Srbima i srpskom šizmatizmu", kaže istoričar Jeremija D. Mitrović, podsećajući kako je jedan kaluđer sa Zapada, u 14. veku pisao " kako Srbi jesu divlji narod koji jede svoju decu", a u 18. veku zadarski nadbiskup kaže kako "divlji Srbi laju na nebo", pa nije ni čudo kako jedan Pavelićev novinar, koji je objavljivao tekstove o tome da će granica Bugarske i Hrvatske ići dolinom Južne Morave, u Tuđmanovoj Hrvatskoj ponovo razvija svoje stare ideje.

Istoričar Jeremija D. Mitrović danas provodi mirne ali i radne penzionerske dane u Beogradu. Ožiljci vremena i nevolja koje je prošao nisu, na sreću, ostavile dubljeg traga. LJubazno se odazivajući molbi "Srpskog nasleđa" da kaže nešto o prohujalim danima istoričar Mitrović besedi:

"Sudbina srpskog naroda nije se mnogo menjala kroz istoriju od vremena njegove propasti u 14. i 15. veku. Borba Srba u potonjem periodu robovanja tekla je u dva pravca. Jedan - na očuvanju časti pod okupatorom i drugi - na očuvanju pravoslavne vere.

Inače, izraz srpski narod prvi put pominje se u Hilandarskoj povelji Stefana Nemanje s kraja 12. veka i kroz istoriju se taj izraz vrlo poštuje i rado se gubi život za očuvanje srpskog naroda, srpskog jezika i pravoslavne vere. Mislim da otuda dolazi toliko buntovništva u Srba protiv Otomanskog carstva, koje je bilo namerilo da pokori čak i Beč. Otuda i srpska upornost da i na verskom prostoru očuva svoje srpstvo - odupirući se istom upornošću i Istanbulu i Vatikanu.

Vatikan je uspeo da na svim kontinentima naturi katoličanstvo priznajući mu grubi feudalni poredak - uobraženost i nakićenost verskih vlastodržaca počev sa najvišeg mesta, a da vekovima nije mogao da ispred svojih vrata, na istočnoj obali Jadrana, uništi srpsko pravoslavlje i obrazuje ona katolička jezgra koja su postavili kod Nemaca, Francuza, Italijana, Hrvata, Poljaka, Iraca...

U toj nevolji sa Srbima prvo se pokušalo sa pridobijanjem za katoličku crkvu sa srpskom oznakom. Kada se sa tim nije uspelo ili samo delimično uspelo onda je Vatikan u celosti pridobijene Hrvate za katoličanstvo i pojedine povodljive Srbe proglašavao jednom nacijom - hrvatskom i tako stvarao na zapadnom Balkanu jedan čvrst katoličko-hrvatski sistem koji je vekovima sve upornije upućivan protiv Srba.

Hrvatska narodna masa nije imala otpornost koju je imala srpska masa. Zato su hrvatski istaknuti feudalci i u potonjim vremenima intelektualci lako naturali kao naučnu istinu niz laži protiv Srba: kao da su stari Dubrovčani Hrvati; kao da su Hrvati sve od Neretve pa prema Albaniji (prema nekima čak do Drača); da su svi pravoslavci u stvari Hrvati - ne samo oni u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori već i u Srbiji. Zato je pred Drugi svetski rat mogla da bude objavljena neka vrsta Enciklopedije bosanskih Hrvata muslimana sa nekoliko stotina fotografija nazovi Hrvata, muslimana među kojima su bila čak i braća srpskog patrijarha Makarija Sokolovića, koji su se odrekli srpstva i prešli u muhamedanstvo. Nije ni čudo što je jedan Pavelićev novinar 1941. i 1942. godine napisao u ustaškim novinama da će granice buduće velike Hrvatske i velike Bugarske ići Južnom Moravom. Tom istom čoveku sada je predsednik Hrvatske dozvolio da, pod stare dane, obnavlja svoju ideju i svoje stare napise o istoj temi.

Zbog tako čvrstog protivsrpskog stava Hrvata, a u vekovnom savezništvu sa Germanima sve do današnjih zbivanja, Hrvati na Balkanu ne mogu da budu u bliskoj saradnji ni sa Srbima ni sa ostalim narodima. To potvrđuje i preokret jednog Franje Račkog, hrvatskog istoričara i prvog predsednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, da pred samu smrt požuri u Dubrovnik, gde se prilikom podizanja spomenika Ivanu Gunduliću hrvatstvo Dubrovčana uzdizalo do neba i da sa te proslave on produžava da pozdravi osnivanje Kotorske hrvatske opštine.

Kakvom hrišćanskom naklonošću je Vatikan gledao na Srbe i njihovo pravoslavlje vidi se i iz činjenice da se nije samo u hrvatskom katolicizmu sa severa gledalo jedno borbeno jezgro protiv šizmatika, već je i sa juga stvarano slično jezgro. Reč je o pokatoličavanju Arbanasa, koji su sve vidnije pristajali uz tursku vlast i postajali sve oštrija snaga protiv Srba. Vatikan je, naime, u pokatoličenim Arbanasima tražio protivsrpskog saveznika, a ne saveznika koji bi bio udružen sa Srbima, pogodan za borbu protiv islamskog nadiranja: Takvom stavu Vatikana odgovarao je i onaj pokolj Srba u severnoj Albaniji (Skadar - Đakovica) još 1574. od strane sve izraženijih srpskih protivnika Albanaca. Srbi, tako pritisnuti hrvatsko-arbanaškim makazama u službi Vatikana trpe istu nevolju kroz vekove, pa smo i danas svedoci te hrvatsko-arbanaške saradnje u razbijanju srpstva. Za svu svetsku javnost, a naročito za zapadni svet koji danas tako glasno trubi protiv Srba, bilo bi veoma interesantno kako Vatikan to svoje hrišćanstvo i tu Hristovu ljubav prema ljudskom rodu objašnjava svojim stavom prema Srbima i srpskom šizmatizmu. Ono što je jedan kaluđer sa Zapada pisao početkom još 14. veka kako su Srbi "divlji narod i jedu svoju decu" tako se ta vatikanska instinoljubivost ponovila u 18. veku, kada je zadarski nadbiskup Zmajević pisao protiv pravoslavnih Srba - Dalmatinaca i pred licem širioca i čuavar Hristove nauke rimskog pape bogoljubivo pisao da "divlji Srbi laju na nebo". Da li su kasnije ustaše i sadašnje njihove nastavljače izmislili nešto čovečnije i hristoljubivije za Srbe?

To objašnjenje od strane Vatikana ne bi koristilo samo zapadnim političarima i istoričarima već bi i ne malom broju naših ljudi otvorilo oči da bi jasnije sagledali današnji položaj Srba.

 Izvor: Srpsko nasledje

POKRET SRBA KATOLIKA I SRPSKI POKRET

U DUBROVNIKU KRAJEM XIX VEKA

„Kao otok sred mletačkog zemljišta postojaše od starine obrtna i trgovačka republika srpska Dubrovnik.“ (Medo Pucić, 1867)

Sažetak: Srbi katolici bili su nosioci srpske narodne misli u Dubrovniku u XIX veku i značajan činilac srpskog naroda. Otvoreno su se borili protiv poricanja o postojanju srpstva u Dubrovniku, smatrajući da je jedno vera a drugo narodnost. U Dubrovniku je bila stvorena praksa da se niko u grad ne prima za stalnog žitelja ako ne usvoji pravilo katoličke crkve. Pokatoličeni pravoslavni Srbi ostajali su i dalje Srbi, čuvajući svoju tradiciju i svoje običaje. Srpska obeležja u Dubrovniku mogu se pronaći svuda: u pesmama Srba Dubrovčana, u štampi koja je objavljena u XIX veku i početkom XX veka, u društvima koja su osnovana, u jeziku i književnosti starih Dubrovčana. Dubrovačka književnost po svom nacionalnom karakteru bila je srpska većim svojim delom. Pisana je štokavskim dijalektom pre nego što je taj dijalekat postao osnovica književnog jezika Srba.

Istina o narodnosnoj opredeljenosti starih Dubrovčana može se videti iz stavova i svedočenja javnih i kulturih ličnosti Dubrovnika, naročito u periodu buđenja nacionalne svesti kod Srba. Srpska obeležja u Dubrovačkoj republici mogu se pronaći svuda: u pesmama Srba Dubrovčana, u štampi koja je objavljena u Dubrovniku u XIX veku i početkom XX veka, u društvima koja su osnovana, u jeziku i književnosti starih Dubrovčana. Posmatrajući jedan širi period zbivanja može se zaključiti da u prelomnim trenucima istorije nije uvek pobeđivala mudrost pa je često nastajao nepremostiv jaz između stanovnika Dubrovačke republike koji su bili različite nacionalnosti. Pokatoličeni pravoslavni Srbi u Dubrovniku ostajali su i dalje Srbi, čuvajući I svoju tradiciju i svoje običaje. Srbi katolici bili su nosioci srpske narodne misli u Dubrovniku u XIX veku i značajan činilac srpskog naroda. Smatrali su sebe ogrankom rastrzanog slovenskog naroda koji je govorio srpsko-dubrovački jezik. Otvoreno su se borili protiv poricanja o postojanju Srpstva u Dubrovniku, smatrajući da je jedno vera a drugo narodnost.

Već sa primanjem hrišćanstva Sloveni su bili podeljeni na uticaj istočne Pravoslavne crkve i zapadne Rimokatoličke. Srbi u Dalmaciju i Hrvatskoj još od starine kao i oni potisnuti iz unutrašnjosti Balkana u vreme najezde Turaka, obrazovali su vojnu granicu između Turske, s jedne strane, I Austrije i Mletačke Republike, s druge strane. Od tog vremena pa sve do pada Mletačke republike 1796. Srbima na ovim područjima bilo je zabranjeno da se mole, da otvaraju svoje škole i osnivaju svoja društva, jer katolička crkva je vodila glavnu reč a umetničko stvaranje i sve vrste književnosti počivale su na njenoj dogmi. Austrija tj. Austro-Ugarska imala je od 1867. imeperijalističke težnje prema Balkanu pa je negovala hrvatstvo tamo gde ga nije bilo I širila sve veću srbofobiju. Jeremija Mitrović u delu Srpstvo Dubrovnika govori o podeli između istočnog i zapadnog dela hrišćanske crkve na pravoslavni Istok i katolički Zapad. „Na tom području Srbi su zauzeli prostor s obe strane one prvobitne celine, ali su većim delom sačuvali svoju narodnost i versku celinu okrećući se pravoslavnom Istoku i izdržavajući udare svih talasa i s jedne i s druge strane. Narodnosna postojanost Srba, iako ne uvek, izdržavala je izvesno versko osipanje pod udarom sa obe strane, što se vidi iz narodnosne svesti Srba katolika i Srba muhamedanaca, kojima sve do naših dana druga vera nije oduzela zajedničku tradiciju, zajednički jezik i svest o srpskoj zemlji.”1 U XVII veku Vatikan je štampao ćirilične crkvene knjige za vernike ćiriličnog područja. Bez obzira na dešavanja, sastav stanovništva i istorijska zbivanja, u jeku borbi i političkih previranja Dubrovnik je vekovima ostajao slobodan i samostalan grad-država zahvaljujući mentalitetu i mudrosti njegovih građana. Stalno je materijalno jačao i kulturno se uzdizao boreći se za očuvanje svoje slobode. Dubrovčani su uvek znali mudro da izaberu zaštitnika kome će izvesna materijalna naknada biti znak odanosti ovog grada.

Postoje dokumenta o tome da je od srpskih vladara, koji su mu bili u zaleđu, Dubrovnik nešto dobio na dar a nešto kupio. Okolina je dugo pripadala istočnoj crkvi. Za Ston i Rat Dubrovnik je davao novčani prilog kaluđerima srpskim, koji su se povukli u Svetu goru. Dubrovčani su veoma važan korak učinili 1333. kupovinom Pelješca, gde su stanovnici pre dubrovačke kupnje bili pravoslavne vere, a po jeziku, običajima i nošnji bili su srpske narodnosti. Većina krajeva dubrovačke oblasti kasnije se polatinila, ali ako zađemo duboko u prošlost, pronaći ćemo svuda srpske korene. Konavljani su u staro doba imali oženjene popove, kao što je po istočnom obredu, a ženu su nazivali popadijom. Kasnije i kada su usvojili latinske običaje, popadijom su zvali majku, sestru i službenicu popovu. Ostala su i krštena imena: Jovo, Vuko, Nikac, zatim stari srpski natpisi na grobovima u Popovićima, na Vignjima, u Lovornu; ostalo je krsno ime: Nikoljdan, Miholjdan, Mitrovdan, Lazareva subota. Sve do XIX veka ostala su sačuvana imena brda, dolina, običaji i srpska nošnja. Iz tog perioda ima i povelja pisanih ćirilicom. U Konavlima su se oduvek čule gusle i narodne pesme, mahom i u svoj dubrovačkoj okolini, što je poznato srpsko narodno obeležje.

Svadba se vršila po srpskim običajima. Na osnovu svega toga može se videti da okolina dubrovačka, iako je prešla na katoličanstvo, nije prestala biti srpskom jer kako su govorili upravo znameniti Dubrovčani koji su bili katoličke vere „baška vjera baška narodnost“. Uostalom pravoslavnoj crkvi pripadaju i grčka i bugarska i rumunska crkva. To bi morali razumeti duhovne vlasti i jedne i druge vere jer Srbi katolici, iako su bili zaneseni za svoju srpsku narodnost, isto toliko držali su i do vere katoličke.

U Dubrovniku je bila stvorena praksa da se „niko u grad ne prima za stalnog žitelja ako ne usvoji pravilo katoličke crkve. Pri tome se narodnost nije menjala kao što je to bilo kasnije u Hrvatskoj, jer u Dubrovniku je živeo isti narod kao i u okolini mu, iako razdvojen u dve crkve. Pokatoličeni pravoslavni Srbi u Dubrovniku ostajali su i dalje Srbi, čuvajući i svoju tradiciju i svoje običaje.“2 Nazivi svetaca i praznika bili su kao u ostalim delovima srpskoga naroda (Ivanjdan, Lučindan, Petrovdan, Krstovdan), isti običaji bili su za Božić, Đurđevdan, na isti način su sekli badnjak. Dubrovački biskup Mato Vodipić3 u svom romanu Marija Konavoka objavljenom u Zagrebu 1893. piše da je slava divan običaj i da se „uz veselje pije u slavu božju kao kod svih Srba, a napija se obično do pete čaše. One krsne zdravice, kako ih je i Vuk zabeležio, i danas se obavezno izgovaraju uz veselje, naročito na slavskom gošćenju. Uz živu srpsku tradiciju vezanu za pravoslavnu veru i prošlost čuvala se i hercegovačka nošnja pa je dubrovački nadbiskup morao da preduzima posebne mere protiv sveštenih lica koja nisu htela da odbace poznatu hercegovačku kapu.4 Čuvao se narodni duh, narodna književnost, junačke i lirske pesme, pevanje uz gusle, pa se tragovi osećaju i u delima mnogih dubrovačkih pisaca. Obično se tvrdi kako je Matija Ban5 sa Medom Pucićem6 u burnim godinama 1848/49. dubrvačko slovinstvo preimenovao u srpstvo, a zanemaruje se činjenica da je dubrovačko slovinstvo uglavnom značilo što i srpstvo, sa onim nasleđem iz zaleđa, i da je u stvari tada samo dobilo svoje pravo ime.

Važno pitanje koje zanima mnoge naučnike danas jeste kako je nestalo srpsko ime u tim krajevima. Republika dubrovačka kad bi stekla koji kraj, odmah bi nastojala da tamošnji puk preokrene na latinstvo. No kako su Srbi ne samo narodnost nego i veru zvali srpskom, trebalo je to prekinuti, jer je nastupalo drugo verovanje, koje nije bilo srpsko. Pošto se ime srpsko pritajilo u verskom smislu, iščezlo je malo po malo i u narodnom. Nije još uvek bilo drugog narodnog imena, a za jezik je ostao naziv naški, kako se u puku (uz srpski) i pre zvao. Da je u to vreme u tim krajevima bilo poznato hrvatsko ime, tada bi verovatno ostalo u narodu. Dokaz o tome da je tu živeo srpski narod i da je jezik kojim Dubrovčani govore srpski može se tražiti u Srpskim spomenicima Meda Pucića, Miklošićevoj Monumenta serbica, u istorijama Kalaja i Majkova, u delima Račkog, Matkovića, Kukuljevića, Nodila itd. Književnici su koristili naziv slovenski zato što je sinonim za srpski.

Sve dok ih niko nije ugrožavao, Dubrovačani su bili samo Dubrovčani a u XIX veku počela se buditi nacionalna svest srpska i hrvatska. Kako Srbi Dubrovčani nisu dozvoljavali da njihovo katoličansto sputava njihovo narodnosno osećanje dobro se vidi u njihovom protestu Vatikanu 1901. kad je papa Lav XIII bulom Slavorum Gentem, Zavod sv. Jeronima u Rimu, nazvao hrvatskim7 ceneći dubrovačko katoličanstvo, koje je pokazalo čvrstinu kroz vekove. Vatikan je usvojio protest Srba Dubrovčana katolika i uklonio naziv hrvatski iz Zavoda. Ova odluka izazvala je nezadovoljstvo u redovima Srba katolika gde god da su živeli. U jednom delu srpske štampe pokušali su da donošenje vatikanske odluke o pripadnosti Svetojeronimskog zavoda pripišu đakovačkom biskupu Štrosmajeru.8 Milutinović objašnjava da ova tvrđenja ne odgovaraju istorijskoj istini jer je Štrosmajer bio prijateljski raspoložen prema Srbima katolicima a da je organizator rimske propagande u južnoslovenskim zemljama bio Josip Štadler. Barski arcibiskup Šime Milanović i tadašnji ministar pravde Lujo Vojnović9 uložili su protest protiv nepravde nanesene Crnoj Gori kod Vatikana. Papa ih je ljubazno primio i rekao da će ispuniti obećanje. U odgovoru je stajalo da im namera nipošto nije bila da vređaju katoličke Srbe već da je grešku „učinilo lice, kome je stvar bila povjerena, nazvavši pogrešno sve jugoslovenske katolike Hrvatima."10

Nakon dugih pregovora i savetovanja Vatikan je popustio i 8. marta 1902. predstavnik Vatikana, kardinal Mario Rampola i poslanik Crne Gore Lujo Vojnović potpisali su sporazum kojim je ukinut naziv pro croatica gente i zamenjen nazivom Collegium Hieronymianum Illyricorum....pro slavis meridionalibus; barskom nadbiskupu potvrđena je titula Primas Serbiae i odobreno je učenje srpskog jezika i ćirilice.11 Najviše interesovanja za ovaj događaj pokazali su sami Srbi Dubrovčani. Antun Fabris,12 jedan od vodećih političkih predstavnika primorskih Srba katolika, u uvodniku Dubrovnika piše da je svetojeronimski spor trajao punih sedam meseci. „Ovoliko trajanje njegovo pokazuje, da to ne bijaše čista vjersko-crkvena stvar, već da se je pod plaštom vjere i crkve skrivao narodni šovinizam i neprijateljska struja protiv slobode i samoopredjeljenja srpskoga naroda na Balkanu (...) Protiv takvoga nedjela bješe jednodušno ustalo cjelokupo srpsko javno mnijenje plamenijem prosvjedima; tomu se je prosvjedu zatim pridružila i diplomacija Crne Gore, potpomognuta vladom bratske Srbije, da kod sv. Stolice izvojšti ne samo zadovoljštinu već i pravo srpskomu imenu i srpskomu narodu na Svetojeronimski zavod.13 U jednom telegramu Dubrovčanima, iz 1903. papa im se obraća – Srbima katolicima. 14

U vreme kada su se Srbi i Hrvati borili protiv italijanaša oformili su zajednički Narodnu stranku. Dalmatinski Srbi su zajedno sa Hrvatima tražili ujedinjenje Dalmacije sa Slavonijom i Hrvatskom. Srbi su bili uvereni da je hercegovačka buna znak za ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Posle austrijske okupacije Bosne i Hercegovine 1879. dotadašnji zajedniči politički organ Hrvata i Srba na primorju Narodni list, prestaje biti organ Srba. Oni se izdvajaju u zasebnu stranku Srpsku narodnu stranku. U Zadru 1880. počinje borba za očuvanje srpskog imena. Srbi u Zadru pokreću list Srpski list odnosno od 1888. Srpski glas. Srbi i Hrvati razišli su se zbog pitanja buduće nacionalne države da li u okviru Habzburške monarhije ili u ujedinjenju van nje, pa „izbija politički srpski pokret na površinu, bez obzira na veru“15. Iako su dubrovački Srbi bili protiv saradnje sa autonomašima prihvatili su je, procenivši da je bolje to nego se prepustiti Hrvatima. Pred opštinske izbore u Dubrovniku 1890. napavili su koaliciju od predstavnika Srpske narodne stranke, grupe nezavisnih građana i autonomaša kao svog kandidata istakli su grofa Frana Gondolu. Izdali su i proglas građanima Dubrovnika u kojem se osuđuje nastojanje Hrvatske narodne stranke da pohrvati Dubrovnik. Na tadašnjim izborima pobedila je koalicija i na čelo dubrovačke opštine došao je Gondola.

Program Srpske narodne stranke prilično se poklapao sa Programom lista Glas Dubrovački. Međutim dok je Srpska narodna stranka sarađivala sa autonomašima pristalice lista Glas dubrovački bili su protiv razvoja italijanskih autonomaša kao političke stranke. Časopis Glas Dubrovački pokrenulo je pet Dubrovčana, Srba katolika (Mate Šarić, Anton Puljezi, Vlaho Matijević, Nikša Gradi i Antun Vršić). Napravili su nacrt u kojem kažu:

Dubrovčani dole potpisani tvrdo uvjereni da su dužni:

I Javit otvoreno kako, osjećajući da su Srbi neće se nikad sliti ni pritopiti u Hrvate, premda su spravni u neopredeljenoj budućnosti, stupiti š njima u kakvu čim zajendicu.

II Ostat u državnoj svezi, koja obstoji s ove strane Litve, te borit se složno sa ostalim Slavenima suprot Nijemcu za ukinuće dualizma i da se uvede u federativni sistem.

III Opirat se dosljedno svakoj težnji ma kog državnopravnog združenja sa Hrvatskom.

IV Opirat se svakom daljem opstojanju i razvoju talijanskim autonomaša kano političke stranke.

V Opirat se svom silom svakom širenju upliva budi njemačkog budi mađarskog u zaposjednutim zemljama na Balkanu. 16

U knjizi Izabrani članci Antuna Fabrisa H. Barić u svom predgovoru piše i da se u Srbiji srpstvo primorskih katolika vezuje za srpski omladinski pokret osamdesetih godina u Dubrovniku a da je dubrovački pokret toga vremena politički jasno formulisao staru nasleđenu narodnu srpsku misao jer je posle pobede na izborima 1890. jasno i konkretno afirmisao političkoj javnosti južnoslovensku misao da „Hrvat i Srb neće više reći katolik i pravoslavni i da se hrvatska i srpska stranka ne dijeli više po vjeri, barem u Dalmaciji“ kao što je u to vreme priznavao onda najugledniji hrvatski list, zagrebački Obzor karakterišući tu pojavu „kao fakat od velikih konsekvencija za našu narodnu budućnost (1890, br. 198)“.17 H. Barić smatra da se nisu osamdesetih godina „prvi put katolici oglasili Srbima“ kao što piše P. Popović, jedan od retkih Srbijanaca koji su početkom XX veka pisali o problemu složenih srpsko-hrvatskih odnosa i o katoličkom srpstvu na Primorju. Već šezdesetih godina XIX veka narodni preporod u Dubrovniku imao je „pod tradicionalnim imenom Slovinstva izrazito srpsko obeležje“.18 Barić ističe da je srpski pokret u Dubrovniku samo „prirodna rezultanta svega onoga što stari grad sv. Vlaha vezuje sa njegovim srpskim zaleđem: i njegova istorija, i geografski položaj njegov, i poreklo pretežnog dela starog stanovništva njegovog – srpskih Neretljana i Zahumljana, i dijalekat kojim Dubrovčani govore. Uostalom i Milan Rešetar je pokazao da je jezik slovenske dubrovačke kancelarije od XIII do XV veka bio „nesumnjivo jezik njegove hercegovačke pozadine, a ako izvesne crte dubrovačkog dialekta dodaju čakavske osobine, to se, kako je lepo formulisao Belić, ima objasniti uticajem naseljenika iz udaljenijih hrvatskih krajeva na formiranje govora čija je osnovica hercegovačka. Nesumljivo je, međutim, da je glavni priliv slovenskog elementa u romanski Dubrovnik – čiji je stari romanski govor vegetirao još i pod kraj 15. veka – bio srpski.“19 Barić podseća da su Dubrovačani jezik zvali slovenski, dubrovački ili naški (kao Gundulić) a srpsko ili hrvatsko ime upotrebljavali su prema nazivanju jezika lica kojima su se obraćali. Kod Marina Držića u komediji Dundo Maroje među likovima koji su komični publici Dubrovnika zato što govore tuđim jezikom jeste i Hrvat Gulisav koji je govorio dijalektom iz okoline Senja. Pisci dubrovački nazivali su svoj jezik naški ili slovinski „koje je ime s početka značilo samo srpski; a polagano se razvilo kao ime jezika sviju našijeh plemena na jugu, pa kasnije kao sveslovenski naziv jezika, a po tome se namijenilo i stranijem narodima, pa čak izvan Evrope. No slovinski je sinonim srpskomu i eto dokaza.“20

Pominjući kralja Milutina Đura Daničić kaže da je kralj išao po svoj grčkoj i slovenskoj zemlji njegovoj. Pisar dubrovačke republike potpisao se još 1364. kao diak srpski a to je kasnije prevedeno na slovinski. Iz verskih razloga Dubrovčanima je dobro došao taj naziv slovinski za književni štokavsko-jekavski govor, koji je menjao naziv srpski. Osim toga srpsko ime bilo je i vezano za državu a Dubrovčani se nisu hteli pretopiti u državu srpsku.

Krajem XIX veka jačanje srpstva u Dubrovniku bilo je na vrhuncu. Dubrovački književni i kulturni radnici želeli su da u jednoj veoma napetoj situaciji (u vreme okupacije Bosne i Hercegovine i u vreme velike mržnje između ljudi različitih nacija) deluju smirujuće. U okviru tog pokreta delovali su: Dum Ivan Stojanović, Medo i Niko Pucić, Luko Zore, Antun Kazali21, Marko Car22, Jovan Sundečić23, Mato Vodopić i Nikša Gradi. Dubrovačka književnost pisana je štokavskim dijalektom i to pre nego što je taj dijalekat postao osnovica književnog jezika Srba. Dubrovačka literatura po svom nacionalnom karakteru bila je srpska. Osim jezika, Dubrovačane je povezivao i osećaj slovinstva. Jovan Skerlić je smatrao da je Medo Pucić više nego iko učinio na buđenju i razvijanju narodne svesti u Dubrovniku i bio duša srpskog pokreta kod dalmatinskih katolika i centar kruga pisaca i javnih radnika. „Slobodnog i liberalnog duha, odvajajući veru od narodnosti, on je postao ubeđen i oduševljen Srbin. U tom osnovnom srpskom i slovenskom osećanju, zanesen poklonik narodne poezije, on je pevao narodoljubive i slobodoljubive pesme, koje su uticale na mlađi naraštaj u Dalmaciji.“24 Bio je pesnik ali se bavio i političkom delatnošću kao jedan od istaknutih predstavnika i nosilaca narodnog preporoda u Dalmaciji. Poitalijanjeni Srbin Nikola Tomazeo, ukazujući bezbroj puta na svoje srpstvo, veliki deo svog književnog rada posvetio je srpskim narodnim pesmama, a 1849. u Veneciji osnovao katedru srpskog jezika. On kaže: „Nama Srbima narodne pesme su jedina škola iz koje se možemo učiti čistoti jezika kojim je govorila moja mati.“25 U listu Dubrovnik iz 1897, br. 15. Fabris u tekstu Apoteoza Srpstva osuđuje postupak Matice hrvatske zbog pohrvaćivanja srpskih narodnih pesama a Lujo Vojnović u broju 35. objavio je kao prilog listu duže razmatranje o postupcima Jugoslavenske akademije i Matice hrvatske prilikom izdavanja narodnih pesama.

Pokušavajući da smire srpsko-hrvatski spor Srbi Dubrovčani opredeljivali su se sve više za srpsko ime i za srpsku stranku. Tom pokretu pristupili su najširi krugovi: i trgovci, i radnici, i sveštenici katolički.

„U toj dilemi, u pitanju opredeljenja katoličkih Primoraca za hrvatsko ili srpsko ime, značajnu ulogu igrao je i sukob liberalizma sa klerikalnim pravcem pravaške, onda najjače hrvatske stranke na celom Primorju. I zato, dok je fanatičko katoličko sveštenstvo bilo glavni nosilac državnopravaške okviraške misli, liberalizam koji je u ostalom izrazito obeležavao i stari dubrovački srpskoslovenski pokret oko Slovinca (1878-1884) – opredeljivao je protivnu stranku – u srpski tabor. To je razlog što je tad njemu prilazilo ne samo slobodoumno građanstvo, nego i liberalni katolički popovi i fratri, kao Pavlić, Brili, Radovanović, Miljan, Ficov, Murat i crkveni velikodostojnici kao kanonik-dekan stolne crkve Dubrovačke dum Ivan26 Stojanović.“27

U vreme kada su katolički i pravoslavni klerikalci produbljivali jaz između Hrvata i Srba u Dalmaciji Dum Ivan Stojanović, ugledni katolički sveštenik, pisao je: “Srbin sam po porijeklu i po čuvstvu, katolička mi crkva to ne brani, jer je ona univerzalna; kršćanstvo me uči, da ljubim bližnjega, pa ko je bliži od srpskoga naroda? Zvalo bi se ne biti kršćaninom, kad bi se vjere radi od svoga naroda odbio i njegovijem neprijateljem postao.“28 Govoreći u svom delu Dubrovačka književnost o jeziku Dum Ivan Stojanović smatra da isti jezik ukazuje na zajedničko poreklo i tamo gde je isti jezik mora biti ista narodnost. Dubrovčani su komunicirali na više jezika ali najviše su upotrebljavali srpski jezik. Za dubrovčake porodice koje su među sobom pričale na nemačkom i italijanskom postoji pričica. „Kad se koji našinac iz prosta puka usudi govoriti sa svojijem dobrodcem drugijem jezikom, on mu odgovori s nekom porugom: nemoj zaboraviti naški!! A dalje u tekstu se objašnjava da taj naški – kakav je upravo bio ne poznajemo po spomenicima iz starine već po komedijama Držićevim iz 15. i 16. veka. Svi ostali pisali su na književnom jeziku...“29 Dubrovčanima je bilo izuzetno važno da dobro poznaju svoj jezik a dubrovački jezik stvarali su tako što su ga primali od svojih suseda Srba pa ga uglađivali na svoju ruku preko akademija koje su se bavile udešavanjem metra i jezika. Dum Ivan smatra da je jezik dubrovački isto što i toskanski za Italijane, kastilijanski za Špance, pariški za Francuze, i naglašava da je takav i hercegovački za Južne Slovene. Kaže da je „Ovo narečje plod mnogobrojnijeh akademija, crpeno iz hercegovačkog jezika i nadostavljeno starom književnom jeziku dubrovačkome. Taj je jezik hercegovački baš onakav kako ga opisuje Sundečić: „Jezik srpski...zlatni jezik, jezik vila pjevačica, jezik sitni tamburica, gibak, gladak, zvučan, sladak, bogat, jedar, krjepak, vedar, jezik slave, jezik srca...Mi nadostavljamo s naše strane da, kad bude taj jezik još bolje izglađen i izrešetan od akademija, kad nastane novi klasićizam po mitologiji narodnoj, po pričama i po poslovicama narodnijem, i kada se uza sve to upotrijebi još i narječje dubrovačko, i ono pošto se vadi iz staroga klasićizma dubrovačko-dalmatinskoga, onda će biti evropski uglađen jezik u književnosti našijeh potomaka.“30 Stojanović smatra da je jezik dubrovački srpski sa malim razlikama u odnosu na standarni istočnohercegavački govor. On se poziva na Šafarika koji je govorio o Dalmatincima kao o delu srpskog plemena i dodaje da je Engel je korio Zlatarića što jezik u Dalmaciji zove hrvatskim pošto je taj jezik čisto srpski, a ime hrvatsko spominje se samo radi toga što je Dalmacija bila neko vreme u političkim vezama s Hrvatskom radi Ugarske. Getaldi je pisao da je jezik dubrovački više raški nego hrvatski a u fusnoti objašnjava da je Raška bila glavna oblast usred prave Srbije gde su danas Novi Pazar i Toplica pa dodaje da je raški jezik isto što i srpski. Dum Ivan kaže da postoje neke reči koje se nalaze samo u Dubrovniku a usvajajući srpski jezik u dubrovačkoj sredini negovan je i srpski duh ili kako on kaže srpska ćud.

Kada je Antun Fabris počeo da uređuje list Dubrovnik Hrvati su isticali državno-pravnu hrvatsku misao nasuprot srpskoj narodnoj misli. Već 1901. stvorena je klerikalna stranka koja je najvatrenije isticala velikohrvatstvo na čelu sa Antunom Starčevićem. Glavni zadatak lista Dubrovnik bio je borba protiv klerikalizma koji je vodio Južne Slovene tamo gde im nije mesto, kako je Fabris naglašavao. „Rečeno je i ponavlja se vrlo često da je srpski pokret kod katolika na Primorju bio pokret lokalnog karaktera. Nesumnjivo, ali on ima opštenarodni karakter borbe protiv potiranja srpskog imena i srpske narodne misli kod katolika i u ime vere, kada se kod Hrvata srpstvo nije smatralo kao narodnost nego kao konfesija, i kada je srpko-hrvatska borba, zbog toga, a i zbog 'srpstva od tri prsta' trebalo da se izlegne u sukob obrijanih i bradatih popova".31 Pokret primorskih katolika bio je uvek deo celokupnog nacionalno-političkog života srpskog, još od vremena kada je Matija Ban bio glavni poverenik Garašaninov za Dubrovnik i južnu Hercegovinu kao Popović, Tomazeov učitelj za srednju Dalmaciju. U jednom članku objavljenom u Dubrovniku 5. aprila 1899. Fabris piše: „Dvadeset je godina prošlo, otkada je stupila u život nezavisna srpska narodna stranka na Primorju. Imamo pred sobom dvadeset godina srpskoga političkoga života i narodne srpske borbe. I prije toga Srbi su na Primorju ne samo učestvovali u političkom životu naše pokrajine već su što više bili glavna vojska stare narodne stranke. Da nije bilo Srba, koji su očuvali čist kao biser narodni jezik, narodne običaje a što je najglavnije narodni duh, usuđujemo se kazati, da naša pokrajina, to se tiče narodnoga karaktera, ne bi ni iz daleka onako izgledala, kao što je danas...Dvadesetogodišnja borba za srpsko narodno ime i za priznanje političkih prava srpskoga naroda na Primorju produžava se i traje. Ona postaje sve to ogorčenija i žešća. Svaki, ma i najmanji, pravedni srpski uspjeh buni i uznemiruje našu braću-nebraću...U Dubrovniku u domovini Dživa Gundulića i Meda Pucića, gdje bi gotovo svaki kamen znao pripovijedati o nerazriješivim vezama našega grada sa Srpstvom – u Dubrovniku, velimo, na c. Kr. Učiteljskoj školi ne smije se ni spomenuti srpsko ime, s toga su mišljenja i tako rade skoro svi učitelji, pa i onaj, koji je ovijeh dana bio naimenovan za upravitelja. Nama srce puca, kad slušamo pripovijedati učenike rečenoga c. Kr. Zavoda, da se za ime našega naroda i jezika, te svega uopće što se tiče našega naroda, nikada ne čuje ime srpsko...“32

Dakle, nosioci srpske narodne misli u Dubrovniku bili su uglavnom Srbi rimokatolici: Dum Ivan Stojanović, Lujo Vojnović, Luko Zore33 Pero Budmani34, Milan Rešetar35 itd. Jedan od prvih Srba rimokatolika u Dalmaciji Lovro Pavlović, advokat u Makarskoj i narodni poslanik Srpske narodne stranke u Dalmatinskom saboru, pisao je u nizu članaka da su pravoslavni i katolički Srbi jedan kompaktan narod, prirodna celina koja ne teži ni istoku ni zapadu. Lujo Bakotić36, jedan od vođa Srba katolika u Dalmaciji, pisao je da su Srbi katolici osobita dalmatinska pojava i da među njima ima radnika, seljaka ali najviše intelektualaca. Ima ih u celoj Dalmaciji ali najviše u Dubrovniku. „Ističući svoje srpstvo mi nismo pitali ni katoličke ni pravoslavne sveštenike da nam priznaju opravdanost tog svog osvedočenja, jer smo bili uvereni da imamo prava da ga ističemo:“37 Prema njegovim istraživanjima početkom XX veka u Dalmaciji, Boki i Dubrovniku bilo je oko 600.000 stanovnika a od toga 120.000 Srba pravoslavne vere i oko 20-25000 Srba katoličke vere. Srbi katolici nisu bili protivnici srpsko-hrvatskog sporazuma. Borili su se za stvaranje države izvan austrijskih okvira.

Među Srbima katolicima u Dalmaciji bilo je i onih čiji preci su bili pravoslavci. Jedan od njih je Lujo Vojnović, sin Koste Vojnovića, kneza užičkog, akademika i profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu. Kosta Milutinović u svom delu O pokretu Srba katolika u Dalmaciji, Dubrovniku i Boki kotorskoj 1848-1914 govori da već sama „imena istaknutih dubrovačkih Srba katolika označavaju čitavu epohu u kulturnoj istoriji ne samo Dubrovnika već i čitavog jugoslovenskog Jadarana“.38 Nikola Tolja u svojoj doktorskoj disertaciji Književno značenje dubrovačkog časopisa „Srđ“ (1902-1908) koja je odbranjena u Zadru 1986. daje spisak Srba katolika među kojima su: Antun Fabris, Matija Ban, Valtazar Bogišić, Luko Zore, Medo Pucić, Niko Pucić39, Nikša Gradi, Pero Budmani, Marko Murat, Vid Vuletić Vukasović, Dum Ivan Stojanović, Kristo Dominković, Lujo Vojnović i dr.

Srpska kulturno-prosvetna društva u Dalmaciji nisu bila podeljena na društva Srba katolika i Srba pravoslavaca. Većina ovih društava bila su zajednička i u njih su bili učlanjeni Srbi oba obreda: Srpska čitaonica (1863) Srpsko pevačko društvo Sloga (1874) Dubrovačko radničko društvo (1874) Dubrovačka građanska muzika (1874) Zadruga Srpkinja Dubrovkinja (1874) Srpska dubrovčka štamparija (1894) Srpska zora (1901) Srpsko gimnastičko društvo Dušan Silni (1907) i Matica srpska – Dubrovnik (1909) koja je širila srpsku prosvetu i nastavu, izdavala knjige, časopise, davala stipendije siromašnim srpskim đacima. Delatnost Matice srpske trajala je samo pet godina. Za to vreme izdala je 16 knjiga a sekretar i glavni organizator bili su Stijepo Knežević i Frano Kulišić, obojica Srbi katolici. Važna baza pokreta Srba katolika bila je Dubrovačka gimnazija a prema istraživanjima Nikole Tolje, među profesorima ove ugledne škole bili su Luko Zore, Antonije Vučetić, Pero Budmani, Vicko Tripković, Stijepo Lucijanović, Mato Zglav – sve Srbi katolici. Prvi almanah koji je izašao u Dubrovniku bio je Dubrovnik cviet narodnog književstva 1849. a pokrenuli su ga Matija Ban i Medo Pucić. Mnogi dubrovački Srbi pisali su za taj list (Niko Pucić, Ivan Kaznačić i dr.). Donosio je ideje o slovinstvu, o zajedničkoj slovenskoj gramatici, rečniku. Prestao je da izlazi već 1852. List Slovinac pokrenut je 1878. a urednik i pokretač bio je Luko Zore a stalni saradnici Medo i Niko Pucić, Marko Car, Mato Vodipić, dum Ivan Stojanović, Nikša Gradi – sve Srbi katolici. Kasnije im se pridružio i Jovan Sundečić, pravoslavni sveštenik. Časopis se zalagao za jedinstvo svih južnih Slovena u vreme kada su bili zaoštreni nacionalni sukobi između Srba i Hrvata i kada Hrvati poriču bilo kakvo srpsko ime. Pokrenuli su ga ljudi koji su se osećali i deklarisali kao Srbi. Slovinac nije bio samo list već kulturno-politički pokret na veoma visokom nivou. „Slovincu je sveta stvar jedinost narodnja; od Varaždina do Bara i od Visa do Timoka jedan je narod koji jednijem te istijem jezikom govori i neprekidno je smješten, što su dvije bilješke karateristične koje čine istovjetnost i jedinost jednog naroda. Na pometnutom prostoru stanuju Srbi i Hrvati koji uz dva krila Slovence i Bugare čine jug Slovenski i ta sva četiri življa najzgodnije nazivamo Slovincima.“40 Najpoznatiji intelektualci, književnici i naučni radnici sarađivali su u Slovincu. Jovan Sundečić pokrenuo je aprila 1863. list Zviezda ali je ugašen već 1864. Oko sebe je okupio Srbe katolike, Srbe pravoslavce i Hrvate. U listu su sarađivali Medo Pucić, Antun Kaznačić41, Stjepan Buzolić. List Gušterica bio je politički list Srba katolika. Režimski organi često su ga cenzurisali. Bio je to list dubrovačkih pristalica dalamatinske Srpske stranke. Izašla su ukupno 24 broja. Formalno je uređivao Jozo Flori a stvarno Nikša Gradi, dubrovački vlastelin. Kada su 1891. Hrvati pokrenuli Crvenu Hrvatsku Dubrovčani osnivaju čuveni časopis Dubrovnik. Prvi broj Dubrovnika, nedeljnih novina, izašao je 1892. u redakcije Steve Vrčevića, kada je otvorena i Srpska dubrovačka štamparija A. Pasarića. U uvodu su najavili da će nastaviti tradiciju ranijih srpskih listova Gušterice i Glasa Dubrovačkog s tim što će morati da budu malo čvršći. Nacionalni program ovih novina ne obuhvata samo Dubrovnik već i Boku i sve što je imalo nekakve veze sa narodnošću, osobito iz Bosne i Hercegovine. Osnovna vodilja urednika Dubrovnika bila je da ne treba biti verski netolerantan, da je vera svakome sveta i da je Srbin mio koje god vere bio. „Jedana od najglavnijih i najznamenitijih tačaka našega programa ta je da se nećemo ni najmanje osvrtati kako se ko krsti i da li se klanja, da nećemo dakle miješati vjeru s narodnošću, jer se narodnost označuje po sasvijem drugim obilježjima.“42 Od 1895. urednik je bio Antun Fabris. U to vreme list je bio uzor političkih listova. Pratio je sva književna i kulturna zbivanja i sve zemlje gde žive Srbi. Od 1897. Fabris je uređivao i Dubrovnik, ilustrovani kalendar. To je bio list za sve Srbe a cilj mu je bio da služi srpskom narodu bez razlike vere i zemlje. Saradnici su bili Andra Murat, Ivan Stojanović, Jovan Sundečić, Marko Car, Vid Vuletić Vukasović43. Fabris u svom Uvodniku naglašava da im je cilj da kalendar prodre u srpski narod katoličke vere jer ih preplavljaju tuđinci koji šire tuđu misao i tuđe ime. „Ovaj lepi kalendar vidno i jasno ispoljava Srpstvo u Primorju. Mi po njemu vidimo da je Srpstvo neosporna istina, da ono postoji i napreduje pokraj svih šovinističkih hrvatskih nedostojnih napada.“44

Časopis Glas dubrovnika uređivao je Mateja Šarić. U zaostavštini Nikše Gradija postoji tekst koji govori o tome da se Dubrovčani apsolutno osećaju Srbima, da imaju svoj srpski pokret ali da ne pomišljaju na velikosrpsku ideju već na zajednicu sa drugim južnim Slovenima. „Mi Dubrovčani, Srbi po poreklu, iako se nećemo nigde pa nigde pratapati u Hrvate, a to nije ni nužno ni moguće, mi ipak ne sanjamo o kakvoj Velikoj Srbiji, te bi to bio očevidni i bezumni anahronizam, a s druge strane ljubimo Hrvate ko našu rođenu braću, pa hoćemo s njima, ko sa ostalim našijem saplemenicima, stupiti istom nam se pojavi shodna prilika u zajednicu Jugoslavensku“.45 Glas srpski izlazio je od septembra 1885. do avgusta 1886. u štampariji Dragutina Pretnera. Časopis Srđ izlazio je od 1902. do 1908. uređivao ga Antun Fabris, koji je bio osnivač i vlasnik. Bio je glasilo svih Srba na primorju ali okrenut jugoslovenstvu. Štampan je u štampariji A. Pasarića. Kasnije su se o njemu starali Luko Zore, Krsto Dominković, Antonije Vučetić i Miho Vaketi. U tom časopisu sarađivali su svi poznati kulturni, književni i naučni radnici Dubrovnika. „Oko Srđa su se okupili odabrani dubrovački Srbi. Poznavalac tadašnjih prilika u Dubrovniku, istoričar Nikola Tolja, konstatovao je da se tada u krug Srba katolika obreo najbiraniji dio onodobne dubrovačke inteligencije: kulturnih, književnih, znanstvenih i javnih radnika, koji su udarili pečat ne samo časopisu Srđ već i ukupnom kulturnom i javnom životu u onodobnom Dubrovniku, a dijelom i na slavenskom jugu...“46 Kada je u Srđu objavljena pemsa Uroša Trojanovića (1902) vlasti su uhapsile autora pesme, Antuna Fabrisa i Antuna Pasarića, vlasnika štamparije. Proveli su nekoliko meseci u vlažnoj dubrovačkoj tamnici i ubrzo nakon izlaska umrli.

Evropska novinarska javnost se bila zauzela za Fabrisa pa su ih austrijske vlasti zbog tog pritiska pustile. Pred sudom je Fabrisa branio Ignjat Bakotić, Srbin katolik i jedan od prvaka Srpske stranke na primorju. Kada je Antonije Vučetić, dubrovački istoričar, preuzeo Srđ, dao mu je novu boju, sasvim jugoslovensku. „Vučetić je Srđu u ime jugoslovenstva oduzeo srpski predznak. Pozivajući čitaoce na pretplatu i saradnju, novi urednik je, pored ostalog, rekao: „Nadahnuti ovim ugledima Srđ će, kao jedini primorski list na jugu, nastojati da bude Srbima i Hrvatima glas Dubrovnika, glas sloge.“47

Štionica dubrovačka odnosno Narodna čitaonica pored osnovne dužnosti da narodu obezbedi lepu i korisnu knjigu oživela je raniji Banov almanah-godišnjak Dubrovnik, koji je izlazio 1849-1852. Almanah je izašao 1867, 1868, 1870 i 1876. O njemu su se starali Niko Pucić, Jozo Buniš i Stijepo Skurla.

Dubrovnik zabavnik Štionice dubrovačke izašao je 1885. a urednik mu je bio Ivan Stojanović. Štampan je ćirilicom i latinicom. Godine 1890. bili su u Dubrovniku opštinski izbori na kojima je pobedu odnela srpska stranka, koju su sačinjavali u ogromnoj većini Srbi katolici. O tim izborima dosta se pisalo u dalmatinskim partijskim novinama. Godine 1893. otkriven je u Dubrovniku Gundulićev spomenik podignut inicijativom srpske dubrovačke omladine. Na tu svečanost došli su Srbi i Hrvati iz svih krajeva. Srbi iz Srbije i Crne Gore. Venac od cveća poslao je i kralj Aleksandar Obrenović.

Hrvatski pravaši nameravali su da tu svečanost iskoriste u stranačke svrhe. Na grobu srpskog pesnika Meda Pucića na Vidovdan, kada su svi Srbi došli da se poklone grobu govorio je Vladimir Trojanović, a nakon njega i Vlaho Matijević u ime dubrovačke omladine koja ide Medovim tragom. „Kao što je pokojni Medo svojim plemenitim i patriotskim srcem ljubio sve Slavene kao što je on pjevao o slavenskoj slozi, a ipak kao Dubrovčanin znao da ne može da bude drugo nego Srbin, tako i dubrovačka omladina pruža ruku svim Slavenima, ali ujedno ne zaboravlja nikad da je ona srpske narodnosti, i da tu svoju narodnost ima da očuva“.48

Centar Srba katolika bio je Dubrovnik u kojem je od 1849. do 1908. izlazilo sedam časopisa, almanaha i kalendara. Izuzetno obrazovani, Srbi katolici bili su nosioci srpskog pokreta i imali su svoje kulturne, političke i privredne ustanove. Otvoreno su se borili da očuvaju svoj nacionalni identitet. Ugledni katolički sveštenici u Dubrovniku javno su isticali svoje srpstvo iako ni na koji način nisu dovodili u pitanje vernost rimokatoličkoj crkvi. Zato sagledavanje ove teme mora biti sistematičnije i šire.

U čisto narodnom pogledu bitno je istaći da su Srbi u Dubrovniku bili Srbi i pre primanja hrišćanstva i da se u dubrovačkim katoličkim porodicama slavila krsna slava i bili su sačuvani mnogi srpski običaji. Spajala ih je ljubav prema narodu, međusobno poštovanje i osećaj slobodoumlja. Međutim, nakon Prvog svetskog rata „nestajali“ su Srbi Dubrovčani. Srpska štampa prestala je da brani srpske interese po nalogu iz Beograda. Srpska dubrovačka štamparija A. Pasarića, koja je preživela rat, ostala je bez srpskog imena odnosno postala Jugoslovenska štamparija. Do Drugog svetskog rata doseljavao se sve veći broj stanovnika katoličke vere ali druge nacionalne pripadnosti i drugačijih političkih uverenja. Nakon svega toga katolike su počeli izjednačavati sa Hrvatima a pravoslavne sa Srbima bez obzira na to kako su se sami izjašnjavali. Paroh dubrovački Božidar Mitrović pisao je 28. jula 1938. predsedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije memorandum u kojem govori o teškom stanju Srba u Dubrovniku. On kaže da su pre rata imali bogatu pravoslavnu crkvu, srpske škole, Maticu srpsku, časopise, jak trgovački stalež i sl. „Prije rata pravoslavni Srbi sa Srbima katolicima predstavljali smo jednu veliku cjelinu tako, da se na općinskoj zgradi uvijek vijala i srpska zastava i glavnu riječ vodili su Srbi sa nacionalnim pravima“.49 On dalje kaže da se Srbi u ovom gradu progone, da se protiv njih iznalaze razne neistine i podvale. Vlada je taj memorandum odmah stavila ad acta. Srbi katolici koji su preživeli Drugi svetski rat izjašnjavali su se kao Jugosloveni uz obavezno ćutanje o srpstvu ili su se pretopili u Hrvate. Ne samo da se danas retko pominju Srbi katolici već i oni najugledniji kulturni i javni radnici, koji su predvodili srpski pokret u Dubrovniku i Dalmaciji nalaze se u Hrvatskom biografskom leksikonu, Leksikonu hrvatskih pisaca, Leksikonu hrvatske književnosti kao da su bili hrvatske nacionalnosti. Armin Pavić nazvao je dubrovačku književnost hrvatskom književnošću 1875. godine a kasnije i mnoge njegove kolege. Kada je Matica hrvatska izdala zbirku narodnih srpskih pesama pod hrvatskim imenom, Srbi katolici, na čelu sa Antunom Fabrisom i Lujom Vojnovićem veoma burno su reagovali i osudili su taj postupak. U današnje vreme nema takvih reakcija, ili bar ne tako burnih, bez obzira na sve što nam se događa. Ako sagledamo sve činjenice, morali bismo obratiti mnogo više pažnje da ljudi koji su se borili protiv poricanja srpskog imena i koji su uložili svoju energiju da dokažu da su srpskog porekla, bez obzira na veru, budu u svim srpskim istorijama književnosti, leksikonima i sl. jer dubrovačka književnost velikim delom pripada srpskoj književnosti.

Literatura

1. Lujo Bakotić, Srbi u Dalmaciji od pada mletačke republike do ujedinjenja, Beograd 1938.

2. H. Barić, Izabrani članci Antuna Fabrisa, Beograd 1940.

3. Svetozar Borak, Srbi katolici, Novi Sad 1998.

4. Dubrovnik, 14. VIII 1892.

5. Dubrovnik, 13. mart 1902.

6. Dubrovnik kalendar za godinu 1900, god. IV, Dubrovnik 1900.

7. Slovinac, br. 12, 1879.

8. Kosta Milutinović, O pokretu Srba u Dalmaciji, Dubrovniku, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, knj. I, 1989.

9. Kosta Milutinović, Srbi katolici i svetojeronimsko pitanje, Podgorica 1992.

10. Jeremija Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd 1992.

11. Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti, Beograd 1953.

12. Dum Ivan Stojanović, Dubrovačka književnost, Dubrovnik 1900.

Rezjume: Serbi katoliki bili nositeljami serbskoj narodnoj misli v Dubrovnike v 19. veke i znamenatelьnaja častь serbskogo naroda. Oni otkrovenno borolisь protiv teh, kotorie otricali suščestvovanie serbskogo naroda i serbskoj kulьturi v Dubrovnike, utverždaja čto vera odno, a narodnostь sovsem drugoe. V Dubrovnike togo vremeni bilo prinjato, čto postojannim žitelem goroda možno statь tolьko po usvoenii katoličeskogo zakona. Prinimaja katoličeskuju veru pravoslavnie serbi sčitali sebja i dalee serbami, hranja svoih tradicij i običaev. Serbskie priznaki v Dubrovnike možno najti vezde: v pesnjah serbov-dubrovčan, v pečati, publikuemoj v 19. i načale 20. veka, v sozdavanii kulьturnih obščestv, v jazike i literature drevnih dubrovčan. Dubrovnickaja literatura, po nacionalьnomu harakteru po bolьљej časti bila serbskoj literaturoj. Ona pisalasьљtokavskim dialektom, prežde čem on sam stal osnovoj literaturnogo jazika serbov.

*

Napomene

1 Jeremija Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992, str. 6.

2 Jeremija Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, str. 72.

3 Mato Vodopić, pesnik, (Dubrovnik, 1816 – Dubrovnik, 1893). Gimnaziju završio u Dubrovniku, filozofiju i bogoloviju u Zadru. Bio je kapela, župnik, kanonik i biskup dubrovački. Sarađivao je brojnim dubrovačkim časopisima (Dubrovnik, Slovinac itd).

4 Jeremija Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, str. 77.

5 Matija Ban, pisac, publicista, političar (Petrovo Selo kod Dubrovnika, 1818 – Beograd, 1903). Poreklom iz Bosne, rodom iz Konavla. U Dubrovniku završio osnovnu školu i gimanziju, a privatno učio filozofiju i pedagogiju. Veliki deo života proveo u Turskoj i u Srbiji gde je predavao italijanski jezik, istoriju, zemljopis. Jedan je od vrsnih saradnika Ilije Garašanina. Bio je član društva Srpske slovesnosti, Srpskog učenog društva i Srpske kraljevske akademije. Propagirao je zajednički međuslovenski rečnik i spajanje ćirilice i latinice u neko novo pismo.

6 Medo Pucić, (Dubrovnik 12. III 1821 – Dubrovnik 18. 6. 1882), dubrovački vlastelin, pesnik, publicist. Potomak je stare dubrovačke patricijske porodice. Osnovnu školu učio u Dubrovniku, gimnaziju i filozofijuu Veneciji, pravne i poliitčke nauke na Sveučilištu u Padovi u doba nacionalno-oslobodilačkih pokreta Macinija i Garibaldija. Bio je konzervator kulturno – istorijskih spomenika u Dubrovniku, komornik Karla Ludovika, član Jugoslavennske akademije u Zagrebu. Bavio se istorijom dubrovačke književnosti. U prvoj fazi svog rada izjašnjavao se kao Srbin katolik kasnije kao Jugosloven (slovinac).

7 Papskim brevetom od 1. VIII 1901. Slavorum gentem pretvoren je u Collegium Hironyimanum pro Croatica gente i na osnovu toga pristup su imali samo sveštenici rimokatoličke veroispovesti koji su sinovi gentis croaticae. Ova odluka izazvala je nezadovoljstvo u redovima Srba katolika u svim jugoslovenskim zemljama...U papskom brevetu Slavorum gentem, između ostaloga, ubrojen je u hrvatski narod i onaj deo katolika u Crnogorskom primorju koji je potpadao pod Barsku arcibiskupiju. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo i u Crnoj Gori.

8 Kosta Milutinović, Srbi katolici i svetojeronimsko pitanje, Podgorica, 1992, str. 66.

9 Lujo Vojnović (15. april 1864, Split – Zagreb, 18. april 1951), književnik, pravnik, publicista. Srednju školu pohađao u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku. Prava diplomirao u Zagrebu a doktorirao u Gracu 1892. Od 1886. do 1889. bio je sudski činovnik u Zagrebu i Trstu a od 1894. do 1896. advokat u Dubrovniku. Bio je sekretar kneza Nikole 1896, ministar pravde Crne Gore (1899-1903), crnogorski ambasador u Vatikanu (1901-1902), šef kabineta kancelarije kralja Nikole 1912, crnogorski delagat na Londonskoj konferenciji 1913, u službi srpske vlade u Rimu i Parizu 1915-1919. Izučavao je dubrovačku prošlost i naučnom svetu učinio dostupnu građu Dubrovačkog arhiva. Mnoga njegova dela služila su dugo za istraživanje pojedinih perioda dubrovačke prošlosti.

10 Kosta Milutinović, Srbi katolici i svetojeronimsko pitanje, Podgorica, 1992, str. 67

11 Kosta Milutinović, Srbi katolici i svetojeronimsko pitanje, str. 68.

12 Antun Fabris (1864-1904), publicista, književnik. U Dubrovniku je učio gimnaziju i maturirao; slavistiku studirao u Beču kod Vatroslava Jagića. Bio je suplent gimanzije u Zadru i u Splitu. Nameravao je da pređe da radi u Srbiji kao profesor slavistike i klasične filologije, ali pošto je postao urednik lista Dubrovnik ostao je u Dubrovniku.

13 Dubrovnik, 13. mart 1902.

14 Jeremija Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd 1992, str. 40.

15 H. Barić, Izabrani članci Antuna Fabrisa, Beograd 1940, str. XI.

16 Kosta Milutinović, O pokretu Srba u Dalmaicji, Durovniku, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, knj. I, 1989, str. 57-58.

17 H. Barić, Izabrani članci Antuna Fabrisa, Beograd 1940, V.

18 H. Barić, Izabrani članci Antuna Fabrisa, Beograd 1940, str. V.

19 H. Barić, Izabrani članci Antuna Fabrisa, str. VI, predgovor.

20 H. Barić, Izabrani članci Antuna Fabrisa, str. 37

21 Kazali, Antun, pesnik, sveštenik (Dubrovnik 29. IV 1815 - Dubrovnik, 16. I 1894). Osnovnu školu završio u Dubrovniku, filozofiju i bogosloviju u Zadru (1834-1838). Bio je kapelan i paroh u Konavlima, Pločama, Vrućici itd., upravnik škole u Stonu. Govorio je latinski, grčki, francuski, nemački i engleski jezik. Bio je saradnik brojnih časopisa i listova: Zora dalmatinska (1845), Slavenski jug (1848-1849), Dubrovnik (1849), Glasnik dalmatinski (1855-1859), Naše gore list (1862), Glasonoša (Karlovac 1862), Slovinac (1878-1880), Zora (Zadar, 1886). Uređivao je Glasnik dalmatinski u Zadru. Izjašnjavao se kao Srbin katolik i smatrao je da književnost dubrovačka ne može biti hrvatska.

22 Marko Car (Herceg Novi 1860 - ?), književnik, publicista. Osnovnu školu završio u Kotoru, u Zadru sarađivao u Srpskom glasu, kasnije pokrenuo list Vuk. Bio je inspektor umetničkog odeljenja u Beogradu od 1919. Deklarisao se kao Srbin katolik sve do Drugog svetskog rata. U znak protesta zbog držanja jednog dela katoličkog klera utoku rata prešao je u pravoslavnje i sahranjen je na groblju manastira Savine kod Herceg Novog 1953.

23 Jovan Sundečić, pesnik, pravoslavni sveštenik (Golinjevo kod Lijevna, 1825 – Kotor 1900). Odrastao u Imotskom u Dalmaciji. Učio čitati i pisati u Manstiru Glavini. Završio Zadrasku bogosloviju 1848. Bio je sveštenik i profesor Zadarske bogloslovio, sekretar kneza Nikole. Uređivao je brojne srpske časopise. Bio je urednik kalendara Orlić.

24 Jovan Skerlić, Istorija nove srpske književnosti, Beograd 1953, str. 192.

25 J. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, str. 80 (Iz dela Canti popolari Toscani, Corsi, Illirici, Greci. IV. Venezia, 1842, p. 20).

26 Dum Ivan Stojanović (Dubrovnik, 17. decembar 1829 - Dubrovnik, avgust 1900), kanonik dekan Stolne crkve u Dubrovniku, bavio se književnim i naučnim radom, pisao o istoriju Dubrovačke Republike godinama istražujući po dubrovačkim arhivima i bibliotekama. Preveo s nemačkog značajno delo Johana Hristijana fon Engela Povijest dubrovačke republike i napisoa značajno delo Dubrovačka književnost. Bio je vođa srpskog pokreta u Dubrovniku. Bio je cenjen i poštovan i kod katolika i kod pravoslavnik. Omiljen kod širokih narodnih masa bez obzira na veroispovest.Bio je omiljena ličnost srpske dubrovačke akademske omladine. Pisao je o međunacionalim odnosima na jedan originalni način. Sve do smrti ostao je glavni nosilac pokreta Srba katolika u Dubrovniku i Dalmaciji uopšte. Bio je protagonista verske tolerancije i opšteg kulturnog napretka. Ukazivao je u svojim člancima i mnogobrojnim pripovetkama na zablude svojih savremenika govoreći da je vera jedno a narodnost drugo.

27 H. Barić, Izabrani članci Antuna Fabrisa, str. XIII

28 Dubrovnik, br. 9, 1900.

29 Dum Ivan Stojanović, Dubrovačka književnost, Dubrovnik, 1900, 191.

30 Dum Ivan Stojanović, Dubrovačka književnost, Dubrovnik, 1900, str. 199.

31 H. Barić, Izabrani članci Antuna Fabrisa, str. XX

32 H. Barić, Izabrani članci Antuna Fabrisa, str. 5.

33 Luko Zore, urednik Slovinca (Cavtat, 15. januar 1846 – Cetinje, 9. mart 1906), maturirao u Dubrovniku, završio slavistiku na Filozofskom fakultetu u Beču kod Frana Miklošića. Bio je profesor i direktor gimnazije, prosvetni inspektor u Dubrovniku, Kotoru, Zadru, Sarajevu, na Cetinju. Biran je za narodnog poslanika u Dalmatinski sabor i Austrijski parlament. Bavio se poezijom, književnom kritikom, istorijom dubrovačke književnosti, kulturnom i političkom istorijom Dalmacije, Dubrovnika i Boke kotorske. Bio je član SANU i JAZU.

34 Petar Budmani, filolog i urednik velikog Rječnika Jugoslavenske Akademije (Dubrovnik, 1835 – Casatel Ferrati 1914). Bio je dobar matematičar, muzičar, pisao i o dubrovačkim dijalektima, napisao gramatiku ruskog jezika, izdavao stare pisme....

35 Milan Rešetar, profesor Univerziteta (Dubrovnik 1860 – 1942). Osnovnu školu i gimnaziju završio u Dubrovniku a slovensku i klasičnu filologiju u Beču i Gracu. Bio je prof. Gimnazije u Kotoru, Zadru, Splitu, docent Bečkog univerziteta, profesor filologije u Zagrebu. Bavio se srpskim jezikom, njegovom istorijom, dijalektom i starom dubrovačkom književnošću.

36 Lujo Bakotić, prevodilac, publicista, političar (Senj 1867 – Beograd 1941), gimnaziju završio u Splitu, pravo u Beču i Gracu, doktorirao u Gracu 1892. Bavio se advokaturom, bio poslanik srpske stranke u Dalmatinskom saboru. Polemičke članke iz politike i prava objavljivao u više periodičnih publikacija. Opisao društvenu aktivnost Srba u Dalmaciji tokod XIX veka.

37 Lujo Bakotić, Srbi u Dalmaciji od pada mletačke republike do ujedinjenja, Beograd, Beograd 1938, str. 185.

38 Kosta Milutinović, O pokretu Srba u Dalmaccji, Durovniku, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, knj. I, 1989, str. 37.

39 Niko Pucić, pesnik, političar, publicista (Dubrovnik 1783 – Dubrovnik 1857). Osnovnu i srednju školu završio u Dubrovniku, nauke u Italiji. Bio je poslanik na Dalmatinskom saboru.

40 Slovinac, br. 12, 1879.

41 Antun Kaznačić, advokat, pesnik (Dubrovnik, 28. IX 1784 – Dubrovnik, 1. IV 1874) Učio je lepe nauke i filozofiju kod braće Frana i Urbana Apendinija. U Đenovi bio postao konzularni kancelar, išao na predavanja trgovačkog i pomorskog prava, rečitosti, latinske, italijanske poezije na Ligurskom sveučiištu kod prof. Faustina Galjufa. Bio je sekretar društva Arcadia degli Intrepido-Parteno-Epidauretani. U Carigradu od 1806. bio činovnik u trgovačkoj kući Pozza-Barzolesi, arhivar u Dubrovačko-Kotorskom upraviteljstvu, a 1810. Vlada ga je imenovala sekretarom za Bokokotorske poslove. Bio je pravi dubrovački Slovinac. Kao književnik uglavnom je pisao prigodnice. Oduševljavao ga je narodni pokret, pisao satire i šaljivu poeziju po ugledu na narodnu poeziju.

42 Dubrovnik, 14. VIII 1892.

43 Vuletić, Vukasović Vid, pedagog, etnolog i književnik (Brsečine kod Dubrovnika, 16. dec 1853 – Dubrovnik, 10. jul 1933). Od 1866. školovan u semeništu u Dubrovniku gde je 1875. završio višu gimnaziju, potom 1876. preparandiju u Arbanasima kod Zadra. Bio je učitelj u građanskoj školi u Dubrovniku i Korčuli. Od 1897. profesor je ženske preparandije u Dubrovniku gde je predavao jezik, istoriju i geografiju. Bio je dopisni član SKA, istraživač starina i narodnih običaja. Najveći deo njegovih radova posvećen je epigrafskim spomenicima, proučavao je grbove i rodoslove, pečate, bavio se istorijom crkve, istraživao i objavljivao istorijsku građu o različitim temama. Objavio je nekoliko rasprava o istorijskim vezama Dubrovnika sa srpskim zemljama.

44 Dubrovnik kalendar za godinu 1900, god. IV, Dubrovnik 1900.

45 Kosta Milutinović, O pokretu Srba u Dalmaicji, Durovniku, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, knj. I, 1989, str. 58.

46 Svetozar Borak, Srbi katolici, Novi Sad,1998, str. 34.

47 Svetozar Borak, Srbi katolici, Novi Sad,1998, str. 35.

48 Lujo Bakotić, Srbi u Dalmacijik, od pada mletačke republike do ujedinjenja, Beograd, 1938, str. 111.

49 Borak 78.

Tatjana Rakić

Biblioteka Matice srpske, Novi Sad

Ilija dr Sindik - Dubrovnik i okolina

"Srpska zora" 1887.god

---

---

NA VRH SRĐA VILA KLIČE


ZDRAVO SRPSKI DUBROVNIČE. '' Znaš li jedan grad gde nema ni jednog pravoslavca, a svi su Srbi? To je bio Cavtat''. Staroj pitalici novi život udahnuo je profesor dr Lazo M. Kostić...
Dvadeset pet godina predanog rada, isplatilo se. Knjiga ''Nasilno prisvajanje dubrovačke kulture'' (kulturno – istorijska i etnopolitička studija) prvi put se, kao privatno izdanje, pojavila u Melburnu 1975. godine. Deo je veće srpske priče, dopuna ranijim delima istog autora (''Katolički Srbi'', ''Sporni predeli Srba i Hrvata'') i brana poslovičnoj hrvatskoj megalomaniji i bezobrazluku. ''Odbrana srpskih teritorija i srpskih duhovnih vrednosti'' uz pomoć pisanih tragova neutralnih, razumnih i pre svega stručnih ljudi, životni je moto besmrtnog Bokelja, Lazara Markovog Kostića...
Pametnim izborom naslovne strane drugi srpski izdavač ''Nasilnog prisvajanja...'' g. Dobrislav Đurović (''Dobrica knjiga'', Novi Sad) nagovestio je sadržaj. Ta panorama grada, taj Dubrovnik, gotovo je nepoznat savremenim srpskim čitaocima...

ZEMLjA I LjUDI. ''U jednoj srpskoj knjizi gde su apostoli i evanđelja koji se čitaju preko cele godine na srpskom, čita se posle toga, takođe na srpskom: 'Neka se zna kada se počeo Dubrovnik graditi od grada Cavtata na 626 godište Isukrsta' ''. Na ovom zapisu dubrovačkog pesnika Ignacija Đorđija (Ignjata Đurđevića), sačuvanom u Biblioteci franciskana, dubrovčani zasnivaju podatke o osnivanju grada, uči nas ruski raguzolog Viktor Vasiljevič Makušev, profesor Univerziteta u Varšavi.
Pred srpskom poplavom, malobrojni Romani iz Epidaurusa (Cavtata) privremen spas pronašli su na hridinama Sv. Marije, novu naseobinu nazvavši Ragusium (Raguza). Ipak, posrbljavanje domorodaca bilo je neizbežno i neumoljivo. Godine 1272. zasut je močvarni zaliv (danas – Stradun), pa se kameniti grad stopio sa ''šumovitim naseljem pozadi'', opasan je jednim gradskim zidom i prozvan – Dubrovnik...
Izdašni su bili i Nemanjići, ali je sve počelo od Stefana Vojislava (1040. – 1050.) ''oslobodioca Srbije od vizantijskog suverenstva'', koji je Dubrovniku darovao dolinu Župe, zalive Rijeke i Gruža i celu obalu – plodnu oblast do Orašca. Ni njegov sin Mihail (1050. – 1080.) nije zaostao ''aristokratskoj republici'' pridodavši ostrva Koločep, Lopud i Šipan...
Svakim teritorijalnim proširenjem, Dubrovnik je postajao sve srpskiji. Profesor Henrik Barić, i sam dubrovčanin, glavnu ulogu u ovom procesu dodeljuje ''plemenima prirodnog srpskog zaleđa Dubrovnika''. U grad je, sa bližeg ili daljeg ostrvlja, stiglo i nešto čakavaca (čitaj: Hrvata), ali zbog malobrojnosti oni nisu bitnije uticali na karakter Dubrovnika. U gradu nikada nije bilo čakavske celine, odlučan je dubrovački raguzolog Milan Rešetar, profesor Bečkog a kasnije i Zagrebačkog univerziteta...
''Za naše se oce ne može reći ni po čemu da su bili Hrvati. Zemlje naokolo koje su držali u toku vjekova, pripadale su banovima i kraljevima plemena srpskoga'', pa onda i ne treba pitati ''što su seljani dubrovački? Narod srpski koji prebivaše u okolini grada''. Ovo su reči Ivana Stojanovića, ''poslednjeg gospara Dubrovnika'', katoličkog sveštenika i vođe dubrovačkih Srba s kraja 19. veka. Jednako precizan je i Luj Leže, profesor Slavistike u Parizu: ''Stanovništvo Dubrovnika je slovensko srpske rase''...

JEZIK. ''Kakav nam je to fratar koji govori sasvim kao kakav bradati rkaćki pop!? Uzalud su popovi pokušavali da urazume težake; da u Dubrovniku, odakle je fratar, svi hrišćani onako govore; da onaj govor nije neka odlika pravoslavnih''... Mladi dominikanac dobro je prošao jer ga besna svetina nije i fizički napala... Sećanje na ovaj događaj iz detinjstva i gostujućeg propovednika u šibenskoj katoličkoj crkvi, Simo Matavulj pretočio je u priču ''Bijeli fratar iz Dubrovnika'', štampanu u časopisu ''Srđ'' 1908. godine...
Vlaško – romanski dijalekat prvobitnog stanovništva, nazvan ''raguzeo'', nestao je, i početkom 16. veka njime se služio tek poneki starac. U Dubrovniku ''latinski jezik propade i jedan srpski dijalekat zavlada'', citat je iz knjige ''Istorija Srednjeg veka'' (1816.) nemačkog istoričara Fridriha Risa. ''U Kotoru i Dubrovniku, od kraja srednjeg veka, nadvladao je srpski govor, i to zbog izumiranja starih varoških porodica i primanja mnogobrojnih novih, zbog teritorijalnog povećanja i jakog trgovačkog saobraćaja sa unutrašnjošću'', još je određeniji u ''Istoriji Srba''(prevod iz 1923.) čuveni Čeh Konstantin Jireček, istoričar i profesor Bečkog univerziteta...
Surov srpski jezik priman je na Taboru, nekadašnjem pazarištu hercegovaca na Pločama (''zagrađe'' Dubrovnika), a zatim ''udešavan'' i ''uglađivan'' po gradskim potrebama i navikama – pouzdan je svedok već spomenuti Ivan Stojanović. Njihov govor postao je čist hercegovački, ali ''imaju mnogo i premnogo riječi talijanskih'', piše Vuk Karadžić Kopitaru septembra 1834. nakon trinaestodnevnog boravka u Dubrovniku...

JEZIK VLASTI. Oktobra 1566. čauš Feriz iz Drenopolja doneo je u Dubrovnik zvaničnu vest o smrti Sulejmana Veličanstvenog i stupanju na presto novog sultana – Selima II. Glasnik je obdaren sa sto pedeset dukata i dve tube tkanina, a drugi deo vazalne obaveze čestitanja, kao poklisari, imali su da izvrše dubrovački plemići Mihailo Markov Lukarević i Nikola Vlahov Sorkočević. ''Žarke molitve Bogu, i danju i noću, da da Selimu zdravlje, dug život i stalnu pobedu nad neprijateljima'', po odluci Dubrovačkog Senata (većinom glasova 23 : 11), nisu saopštene na italijanskom, već na ''srpskom'' jeziku...
Jezik vlasti u Dubrovniku bio je latinski, a u kasnijoj fazi života Republike korišćen je i italijanski. Bez zazora i bez ostatka, profesor Istorije slovenskih prava na Univerzitetu u Pragu Karl Kadlec, dubrovačke pravne akte svrstava u pravne spomenike srpskih država srednjeg veka. To isto učinio je i D. M. Kaušanski, pravni istoričar sa Univerziteta u Bukureštu. Iako utvrđeno na latinskom jeziku, pisao je on 1936. g., to zakonodavstvo je ''bilo odraz srpske pravne svesti i kodifikacija srpskog pravnog života''...
Vremenom, ne samo diplomatije radi, već i zbog lakšeg obraćanja podanicima, kod dubrovačkih vlasti javila se potreba osnivanja ''srpske kancelarije''. Zapamćena su mnoga imena srpskih pisara (zvani su još ''logofeti'' ili ''dijaci'') – Niko Bijelić (1384.), Nikša Zvijezdić (1447.), a ponekad je to bio, bar sudeći po ''aktu o postavljenju'', i porodični posao – godine 1564. Jeronima Franovog menjao je stric Nikola Paskvalin De Primo...

''HRVATSTVO'' DUBROVNIKA. ''Prikrivanjem se ne postiže mnogo, već se samo besplodna polemika raspiruje'', i zato treba izneti i argumente koji Srbima ne idu u prilog.
Kod Vatroslava Jagića prof. L. M. Kostić pronašao je Vidalija i Nikolu Nelješkovića, dubrovačke pesnike iz 16. veka, što sebe i svoj jezik hrvatskim imenom jasno označavahu. Profesor Beogradskog univerziteta Vasilije Đerić spominjao je i pesnika Dominika Zlatarića, ali tu nisu čista posla jer se u njegovo ''hrvatstvo'' upliće tumačenje češkog slaviste Josifa Dobrovskog (početak 19. veka) po kojem je u naslovu Zlatarićevih ''Pesama'' (Mleci, 1597.) ''dalmatinsko – ilirski (srpski)'' jezik pogrešno nazvan ''harvackim''. J. Dobrovski, ''otac i patrijarh slavistike'', jezuita i rektor Bogoslovije u Moravskoj, i inače je srpski etnički i jezički prostor shvatao vrlo široko, ''Dubrovčane, Makedonce i Bosance'' redovno brojeći u Srbe. Ukorima Zlatariću pridružuje se i nemački istoričar Johan Hristijan Engel, njegov ''hrvacki'' nazvavši ''čisto srpskim jezikom''...
I još nešto. Dubrovčani su brižljivo čuvali svoje arhive, ali u njima nema tragova o bilo kakvim kontaktima Republike sa hrvatskom državom, kneževinom 9. veka i kraljevinom iz doba Tomislava. Iz perioda sjaja srpskih srednjevekovnih država takvih dokumenata nebrojeno ima...
Bajci o ''hrvatskom'' Dubrovniku ovde je kraj. Mnogo dima, a vatre malo – ''inventar bedan'' – presuđuje autor ''Nasilnog prisvajanja...''.
SRPSKI SPOMENICI. ''U 'listinama' sačuvanim u Dubrovniku i tako spašenim za Srpstvo, spominje se srpsko ime stotine ako ne i hiljade puta: bilo da se označuje etnička pripadnost okolnih ljudi, bilo da se obeležava jezik kojim govore ili pismo kojim pišu''. Naročitu snagu imaju proglasi (zakonska akta) što ih ''rivijeri'' (panduri) sa opštinske luže narodu telale (izvikuju) na srpskom jeziku, da bi ih ''svak bolje razumeo'', baš kako nam govori primer iz 1638., dva puta objavljen – u zadarskom ''Srpskom listu'' (1886.) i dubrovačkom ''Srđu'' (1902.).
Dokumenta, ugovore, pisma, povelje bosanskih banova i kraljeva i hercegovačkih hercoga (najstarije potiču od bana Kulina 1189. i velikog župana Nemanje 1199.), kao spomenike srpskog jezika u svoju ''Monumenta Serbica'' (1858.) uvrštava Slovenac Franc Miklošič, slavista i profesor Bečkog univerziteta. ''Spomenike Srbske'' u dve knjige (1858. i 1862.) u izdanju Srpskog učenog društva iz Beograda objavljuje i dubrovački Srbin konte Medo Pucić, a nešto kasnije (1892.) to isto čini i Čeh Konstantin Jireček. Naravno, ove ozbiljne knjige učenih ljudi, Dubrovniku i njegovim aktima daju posebno i počasno mesto...

KNjIŽEVNOST Dubrovnika bila je na svom vrhuncu tokom 16. i 17. veka. Vidljiv je uticaj italijanskog humanizma i preporoda, a ocene njene originalnosti ponekad su bile vrlo surove. Iako je podosta italijanskih dela prevođeno i prilagođavano dubrovačkim prilikama, preterano je ovu literaturu nazivati ''duhovnom provincijom Italije'' (Slovenac Matija Murko, srbofob), a njena najsjajnija imena (Marina Držića) ''imitatorima i plagijatorima velikog stila'', jedino sposobnim da daju ''lak (firnajs), ton i boju lokalnog karaktera'' (Arturo Kronia, italijanski slavista).
Šiško Menčetić i Džore Držić, prvi dubrovački pesnici srpskog jezika (15. vek) jesu pevali po ugledu na Petrarku i njegovu školu ljubavne poezije. Gundulićevog ''Osmana'', najvažniji ep dubrovačke književnosti, jeste inspirisao ''Oslobođeni Jerusalim'' Torkvata Tasa, o čemu je već spominjani A. Kronia 1925. godine napisao celu studiju. Sve je to tačno.
Ali, stvari treba prvo sagledati iz srpskog ugla, a u tome će nam pomoći baron Karl Černig, austrijski etnograf i statističar (1859.): ''srpski narod... uspeo je da na uskom predelu pokaže oba ekstrema kulture: pored prirodnog stanja Morlaka... bogat državni i literarni život nekadašnje države Dubrovnika''.
U tim zlim vremenima, jedan mali deo Srpstva bio je pismen, pa čak u stanju da stvara književna dela relativne vrednosti. Za nas Srbe, u tome je najveći značaj dubrovačke književnosti...

SRPSTVOM NADAHNUTI. ''Kralj Vukašin vojsku kupi/ da se prava vjera osveti''; jezdi Marko Kraljević polju Kosovu u pesmi Ignjata Đurđevića, ''poslednjeg velikog dubrovačkog pesnika'', katoličkog opata i ranijeg jezuite... Anton Bratosaljić Sasin (umro 1596.) u svom eposu ''Razboji od Turaka'' slavi i veliča Sv. Savu, pun iskrenog bola jer je ''Sinan pašino nedelo oštro taknulo pesnikovu dušu''. Gromovi su, kao Božje čudo i osveta, te iste 1594. pobili sedam hiljada Turaka zbog spaljivanja moštiju ovog ugodnika...
Konte Sorgo (Sorkočević), senator Dubrovnika i poslednji poklisar na francuskom dvoru, izdvaja sedmo pevanje ''Osmana'' kao ''najoriginalnije i najinteresantnije jer se nadovezuje na narodnu istoriju Srbije''. To je prava galerija srpskih likova (stvarnih i izmišljenih), srpskih zemalja i bojeva iz prošlosti. ''Gundulić je Srpstvo ne samo znao i prepoznavao, već prosto veličao; on ga je proširio do neslućenih granica, više nego ijedan pesnik, ijedan literat slovenskog juga, više nego ijedan narodni pevač''. U ime vaskolikog Srpstva, Dživu Gunduliću se odužila Srpska akademska omladina Dubrovnika, podigavši mu spomenik u rodnom gradu 1893. godine...
Vojvoda Janko sa ''tri virna druga'' ide caru u ''bili grad Carigrad'' na šišano kumstvo i, sluteći zamku i prevaru, sobom vodi Grčića Manojla da mu ''srpski povidi'' čim ''care grčki uzbesedi''. Ovu ''pjesmu na narodnu'' u okolini Dubrovnika zabeležio je katolički sveštenik Đuro Ferić (umro 1820.), pokazujući nam da je i narodna poezija toga kraja bila Srpstvom nadahnuta.
Isto je i sa bugaršticama, narodnim pesmama dugačkog sloga, koje neki ''stručnjaci'' svrstavaju u ''hrvatsku'' epiku, ne obazirući se na njihovu čisto srpsku tematiku. Poznate su dve zbirke bugarštica Valtazara Bogišića (izdanje Akademije nauka u Beogradu), a nekoliko takvih pesama o Banović Strahinji, Marku Kraljeviću i Popijevku o Kosovu Polju, zapisao je Jozo Betondić (umro 1764. u Stonu) takođe u okolini Dubrovnika...
''Mnogi su dubrovački pisci svih vekova njihove pismenosti bili inspirisani događajima i ličnostima srpske istorije, ali ni jedan jedini ma kakvim događajem iz hrvatske istorije. Niti spominju njihove lažne kraljeve niti njihove istorijske podvige''. Ovim oštrim rečima dr Lazo M. Kostić stavlja tačku na drugo, po obimu manje, ali značajnije poglavlje svoje knjige...

POSEBNOST je moderna reč, ali će ovde dobro poslužiti. Dakle, Dubrovnik – taj ''srećni spoj latinskog i srpskog duha'' (Jovan Cvijić), oduvek je, manje ili više, imao svoju posebnost – teritorijalnu, političku, etničku, jezičku i kulturnu. Danas, stanje u Dubrovniku i Konavlima po Srbe je nepovoljno, i drugo je pitanje šta je sve propušteno (avgust 1939. i stvaranje hrvatske ''banovine'' biser je u antologiji srpskih gluposti!) i kako to nadoknaditi. Ipak, jedno je sigurno – kao odgovor na hrvatske provokacije i svojatanja, treba još tvrđe i upornije insistirati na srpstvu starog Dubrovnika, jer je postojanje ove male Republike jedna od srećnijih epizoda srpske istorije.
To nije samo pitanje principa. ''To je već pitanje starosti i važnosti kulture jednog naroda, određivanje njegovog kulturnog stepena i opredeljenje njegovog mesta u kulturi Evrope''. Zato, ''Nasilno prisvajanje dubrovačke kulture'' profesora dr Laze M. Kostića uvek treba imati na dohvat ruke...

Dejan S. Šunjka

---

---

Kako je hrvatstvo na silu ušlo u Dubrovnik

Hrvatska se – napisao je nedavno jedan zagrebački profesor – ulaskom u EU vraća sebi, svojim evropskim korenima, Hrvatska se vraća kući. Zvuči dobro, ali nije istina. Precizna definicija mogla bi da glasi; Hrvatsku u svoje kolo uzimaju oni koji su je i napravili. I geografski, a bogme i nacionalno.

Bez Evrope ili da budemo precizniji, bez Vatikana, austrijskog carstva, i u novije vreme bez Nemačke i grupe demohrišćanskih partija centralne Evrope, Hrvatska danas ne bi ni postojala. Naravno, velike sile, uticajna carstva, neke dinastije nisu pomagale Hrvate iz razloga velike ljubavi prema tom narodu i njegovoj budućnosti. Taman posla. Tu je došlo do gotovo neverovatnog sklopa okolnosti koji je Hrvatima išao naruku, počev od 19. veka, posle poraza francuskog i prodora u Dalmaciju austrijskog carstva, a kulminacija dolazi stotinjak godina kasnije kada u virovima Prvog svetskog rata nestaje austro-ugarska dvojna monarhija, a jedna veličanstvena pozicija Srbije, ratnog pobednika, biva potopljena zarad ideje bratimljenja južnoslovenskih naroda. Vrlo brzo će se pokazati da su u tu ideju istinski verovali jedino Srbi, drugim narodima je poslužila kao brod kojim su doplovili do obala sopstvenih nacionalnih država. Ubacimo li u ovu priču komunizam, antisrpsko određenje te nove političke ideje pristigle na Balkan, sa nesagledivih ravnica Rusije (i tamo silom nakalemljene) dobijamo sklop u kojem su u relativno kratkom roku, od pozicije naroda u nestajanju, sa delićima zemlje, upisane u katastarske knjige drugih, Hrvati su kao narod u 21. vek ušli trijumfalno, sa sopstvenom državom i teritorijama koje im nikada nisu pripadale. Velika je tu, razume se, zasluga Srba i njihove gluposti, ali ovog puta ćemo o nečem drugom; o Dubrovniku i Austriji, o tome kako taj grad, kroz istoriju uglavnom samostalan, u ugovornom odnosu i međusobnom poštovanju sa velikima, ali nikada sa Hrvatima i nečim što bi mogli da nazovemo Hrvatska – danas slovi kao semenište hrvatstva.

Dubrovniku se, u modernoj hrvatskoj istoriografiji, hrvatskoj književnosti, kulturi, nauci, pripisuje i uzlet „srednjovekovne hrvatske književnosti“. Dubrovnik je mesto gde se „uvijek i sa radošću govorilo hrvatskim jezikom“. Hrvatski velikani su Ruđer Bošković, Ivan Gundulić, Marin Držić, Valtazar Bogišić… Tako kažu u Zagrebu. A šta kaže istorija, stari spisi dubrovačkih arhiva, libri venecijanskih biblioteka?

Tamo se Dubrovnik sa hrvatstvom ne dodiruje, u Dubrovniku je hrvatsko ime nepoznato sve do sredine 19. veka kad, posle pada Napoleona, nova sila u tom delu Jadrana, Austrija, u Dubrovniku i njegovom zaleđu (Konavle) nalazi katolike koji se, gle čuda, osećaju i izjašnjavaju kao Srbi. Nošena iskustvima sa prostora Dalmatinske Zagore, Hrvatske, Slavonije, Žumberka, Carska kancelarija u Beču donosi odluku da na katoličanstvo Dubrovnika i zaleđa umesto srpstva kalemi hrvatstvo, kao najbližu entitetsku odrednicu.

Tako je počela kroatizacija Dubrovnika. Ono što danas imamo u gradu ispod Srđa, u Konavlima, hrvatstvo zasnovano na mržnji prema Srbima, delo je bečkog dvora i Katoličke crkve. Onome ko ne poznaje istoriju Dubrovnika, ali stvarnu, a ne falsifikovanu, zaista izgleda čudno da taj grad, ovakav kakav je danas, sa okolinom, pre samo stotinu i nešto godina nije imao gotovo nikakvih dodira sa hrvatstvom.

Počnimo sa kraja; u kalendaru „Dubrovnik“ za prostu 1898. godinu, štampanom u dubrovačkoj Štampariji A. Pasarića, nalazimo, uz ostalo, i podatak kojim jezikom se u to vreme govori u Dubrovniku i to, stoji u kalendaru, „govor u kući“. Od 11.177 stanovnika Dubrovnika njih 9.713 izjasnilo se da govori srpskim jezikom. Italijanski je koristilo 716, nemački 285, mađarski 384 stanovnika grada. Neki su se izjasnili da govore češki, slovenski, poljski i ruski, ali niko, ni jedan jedini stanovnik Dubrovnika, nije rekao da govori hrvatskim jezikom. Ali, hrvatska istorija, rečeno je na ovom mestu mnogo puta, satkana je od laži i falsifikata. Na tome se radi pedantno, strasno, sa velikom upornošću, na početku uz podsmehe drugih, ali na kraju se smeju falsifikatori i lažovi. Njihovi poslovi uspevaju, posledice njihovih dela su strašne za druge (u pravilu za Srbe), ali to prolazi jer srpsku priču niko ne priča. Posebno to ne radi srpska država. Valjda zato što je i nema.

Hrvatski istoričar Vinko Foretić, u delu „Povijesti Dubrovnika do 1808“ spominje Joakima Stulija (1729-1817) i njegov rečnik napominjući da je to „zaista rječnik hrvatskog jezika“. U stvarnosti Stuli (Stulić) je za osnovu svog rečnika uzeo dubrovački govor, koristeći dela srpskih pisaca 18. veka kao što su Orfelin i Rajić. Stuli nikada nigde svoj rečnik nije nazvao hrvatskim, a njegov savremenik, Italijan, Franko Apendini, napisao je istoriju dubrovačke književnosti u kojoj pojmove „ilirski“ i „slovinski“ zamenjuje sa „serbico“. Ni on ne spominje hrvatski jezik.

Marin Franičević, hrvatski istoričar i pesnik, u „Povijesti hrvatske književnosti od renesanse do prosvetiteljstva“ spominje Dubrovčanina Marka Bruerovića, pisca i dramatičara, inače Francuza (pravim imenom Brueere Derivaux), iznoseći podatak da je stari dubrovački gospar, Medo Pucić, učio Bruerovića „hrvatskom jeziku“.

Ovo je jedna od laži koja ulazi u niz najhrabrijih, jer zaista valja imati mnogo hrabrosti i nimalo obraza pa napisati da je Medo Pucić nekoga učio da govori hrvatski. Pucić je bio pesnik i istoričar književnosti, rođen 1821. godine u Dubrovniku, svuda i svagda predstavljao se kao Srbin, jezik kojim je govorio i pisao nazivao je srpskim, osnivač je Srpske čitaonice u Dubrovniku, a 25. januara 1870. postao je redovni član Srpskog učenog društva u Beogradu. Umro je i sahranjen 1882. godine, u Dubrovniku. Sa današnjeg stanovišta Medo Pucić je bio žestoki srpski nacionalista.

U dubrovačkim arhivima može se i danas naći (nadam se, bili su tamo do 1990. godine) veći broj pravnih dokumenata koji regulišu odnose između Dubrovčana, prevedenih sa latinskog i italijanskog na „lingua serviana“. U pitanju su godine: 1597, 1598, 1608, 1613… I Ignjat Đorđić (1675-1737), dubrovački pesnik, u svojoj pisanoj ostavštini nekoliko puta spominje katolički priručnik, na „lingua serviana“ ispisan ćirilicom, koji se u njegovo vreme koristio po dubrovačkim crkvama.

Pokojni akademik Pavle Ivić, u delu o jeziku i književnosti Dubrovnika i Dubrovčana navodi dva dokumenta, prvi iz 1568, drugi iz 1606. godine, jedan je testament, a drugi pismo, za koje kaže da su napisani srpskim jezikom, na srpskom pismu. Dubrovčanin Natko Nodilo, istaknuta ličnost javnog života Dubrovnika, osamdesetih godina 19. veka, pisao je: „U Dubrovniku, ako ne i od prvog početka, od pamtivjeka, govorilo se srpski, govorilo kako od pučana, tako i od vlastele, kako kod kuće, tako i u javnom životu“.

Dubrovački Srbin, katolik, Jorjo Tadić, pronašao je u dubrovačkim arhivima zapis u kojem stoji da je Marin Držić jednom kazao: „Ovaj Mehmed-paša je našeg jezika i roda“. Držić je, nema sumnje, veoma dobro znao ko je Mehmed-paša Sokolović, da je rođen 1505. godine, gore u bosanskim gudurama, ne tako daleko od Dubrovnika, kao Bajo Nenadić, u srpskoj porodici.

Marinov stric, Đore Držić, pisao je pesme, a u jednoj od njih kaže:„Skoro je Đurđev dan, moje krsno ime“, što više nego jasno govori ko su bili Držići, kakva im je bila tradicija.

Dum Ivan Stojanović, jedan od najuglednijih Dubrovčana druge polovine 19. veka, bio je katolički sveštenik, ali sa duboko usađenim osećanjem srpstva. U knjizi „Dubrovačka književnost“ napisanoj pred smrt, 1900. godine, Stojanović ističe da su Dubrovčani po veri uglavnom katolici, ali po poreklu i jeziku Srbi. Stojanovića danas u Dubrovniku niko ne sme da spomene, što je razumljivo, ali nije razumljivo zbog čega Beograd ignoriše ovog velikog humanistu, intelektualca, Srbina. Možda baš zato što je bio Srbin katolik.

O fenomenu Srba katolika, na čijem su uništavanju Vatikan i Austrija stvorili „hrvatski Dubrovnik“, napisano je svega nekoliko knjiga i studija. Tu bez sumnje valja izdvojiti „Srpstvo Dubrovnika“Jeremije D. Mitrovića i studiju „Srbi katolici“ koju je sredinom devedesetih napisao Svetozar Borak. I jedna i druga knjiga u Srbiji nemaju ni delić pažnje kakvu zaslužuju.

Odgovor zašto je to tako sigurno leži u činjenici da službeni Beograd i dan-danas, umesto istorijskih istina, prihvata postavke, odnosno laži i falsifikate hrvatskih povjesničara, teoretičara književnosti, intelektualaca, etnologa.

Piše: Ratko Dmitrović

 

Gradovi: Knin,Obrovac,Benkovac

Knin

Knin je grad u sjevernoj Dalmaciji, u dijelu gdje se ona najviše uvlači u kopnenu unutrašnjost Balkanskog poluostrva. Nalazi na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije. Zbog svog položaja, od svog osnivanja, imao je ulogu značajnog vojnog uporišta i upravnog sjedišta, a Kninska tvrđava je sa svojim debelim zidovima najbolji svjedok tome. Od 1991. i izbijanja rata u Hrvatskoj, bio je glavni grad bivše Republike Srpske Krajine. U avgustu 1995. godine, nakon zauzimanja Knina i okoline od strane Hrvatske vojske, praktično svo srpsko stanovništvo je protjerano.

U današnjoj političko-teritorijalnoj organizaciji Republike Hrvatske, koja se sastoji od županija, opština i gradova, Knin pripada Šibensko-kninskoj županiji. Graniči se sa opštinama Ervenik, Promina, Biskupija, Kijevo, Gračac (u Zadarskoj županiji) i Bosansko Grahovo (u Bosni i Hercegovini). Područje grada čini 13 naselja koja obuhvataju xxxx hektara površine i leži na prosječno 220 metara nadmorske visine. U današnje vrijeme ovdje živi oko 15000 stanovnika, među kojima Hrvati čine većinu .

Konfiguraciju terena Kninske Krajine čine plodna kraška polja (Kninsko i Kosovo), kroz koje protječe sedam rijeka. Ova polja su omeđena planinama koje se nalaze u graničnim prostorima Krajine. To su Orlovica (visina 1201 m), Dinara (1831 m), Kozijak (1204 m), Promina (1148 m) i Kom (1003 m, jugoistočni završetak planine Velebita). Klima je mediteranska, ali modifikovana uticajem planinskog zaleđa. Najkišovitija je jesen, zatim proljeće. Leta su uglavnom sušna. Glavni vjetrovi su bura (suvi vetar koji duva sa severa) i jugo (topli i vlažan vetar koji duva sa juga) [2]. Prosječna godišnja temperatura iznosi xx °C.

Saobraćajno-geografski položaj Kninske krajine je povoljan pošto preko njene teritorije prolazi nekoliko važnih kopnenih saobraćajnica (železničke pruge i ceste), koje povezuju panonski i uopšte srednjoevropski prostor sa Jadranskim primorjem. Knin je glavno saobraćajno raskršće . Udaljen je od Šibenika (Jadransko more) 54 km i Bosanskog Grahova (Bosna i Hercegovina) 35 km.

Knin se danas može smatrati ekonomski nerazvijenim gradom. Privrednu osnovu čini agrokultura, uzgoj stoke i proizvodnja građevinskog materijala, a nekada obrada metala, tekstila i drveta. U neposrednoj blizini grada su izvor rjeke Krke i granica istoimenog nacionalnog parka, a od važnosti je slap Krčića visok 22 m. Knin i okolina su dobro poznati i po svojim gurmanskim specijalitetima: dalmatinskom pršutu, siru, jagnjećem mesu i drugim izvrsnim jelima i vinu.

Grade ako zaboravim tebe neka me zaboravi desnica moja

Knin je gradić u kome se dolaženje obavlja isključivo silaženjem. Za tako nešto postoji odabir; željeznicom iz pravca Bosne, nadaleko čuvenom unskom prugom, čuvenoj ne zbog pruge kojoj je preko stotinu godina, već divotne rijeke i njenog meandrično zasječenog kanjona, ili jednako vrletnom, onom iz pravca Like koja se već od Malovana, na vrijeme, počinje spuštati u Dalmaciju, ili pak cestom iz smjera Zagreba koja se u kamen uklesanim serpentinama Buline strane spušta do prvih kuća grada, ili nastavkom iste, cestom prema Splitu urezanoj u litice na izlazu iz grada penjati se sve do Podinarja koje je to samo po nazivu, a zapravo je poprilična visoravan. Pa čak i ako iz Šibenika dolazite u Knin preprečiće vam se brdo Konj sa desetpromilskim usponom ili padom zavisno o tome da li dolazite ili odlazite, u svakom slučaju transport će za vas morati obaviti jednu napornu radnju.

Opet, bez obzira na njegovu dostupnost, taj grad djeluje kao poludjeli magnet. Ona sila koja vas jedno vrijeme drži, činilo se, doživotnim zarobljenikom grada već sutra će vas, nakon neke nepojamne rotacije polova, katapultirati na čudnu stranu svijeta da više nikad ne ugledate mjesto odakle ste potekli. Mada, prokletstvo djeluje. Malo gdje i malo kad sam doživio da se ljudi makar na kratko vraćaju da ga vide, udahnu jedinstveni dinarski zrak, popiju tu hladnu vodu i potom obećaju sebi da se više nikad neće vraćati. Do slijedeće prilike i još jednog vjerolomnog zavjeta. Vidjelo se to na primjerima djece nekadašnjih vojnih službenika, uglavnom Srbijanaca, koji su u svojim bjeslovjesnim lutanjima po garnizonima bivše države od Vipave do Debra, malo se zakačili ove varoši, tu završili koji razred gimnazije, stekli doživotne prijatelje, onima koji su se iz bojazni da ne pogube veze s dragom sredinom okumili sa nekadašnjim prijateljima, kako bi imali povod za ponovne susrete, a posebno su mu se vraćali i još uvijek se vraćaju oni sugrađani, ratom rasijani po zemaljskom šaru, i nijedna Australija i Kanada nije se činila dovoljno daleko, e da se opet na klasični kninsko-dokoličarski način, barem nakratko, ne sjedne u kafanu, ljudekne pomalo, popije i prebaci koja sa prijateljima i drugarima ili sa svakim onim koji je spreman s vama okrstiti jednu rundu. Svakog ljeta bašte kninskih lokala izgledale bi kao aerodromski terminali.

Jedan od prvih gradova sa prostora bivše Jugoslavije koji je stekao golemi prostor na internetu bio je upravo Knin. Zaslugom rata, gotovo čitav grad našao se u izbjeglištvu i stvorio se osnovni problem povezivanja daljina, nekadašnjih prijateljskih ili samo poznaničkih veza, koje je samo napredna tehnika bila u stanju riješiti. Mobilna telefonija i internet. Na preposjećenim stranicama osvanulo je na hiljade poruka i fotografija, nas sadašnjih i nas bivših, razgovora i otvorenih adresa koje traže nekog sjetnog i sjećajućeg spremnog da podijeli svoje uspomene. Štaviše, stvoren je poseban kninski rječnik i pojmovnik. Stoput sam bio uvo u koga su se slijevali jednosatni long distance calling, zbog kojih sam se morao povlačiti u relaksirajuće krilo naslonjača, i bezbrojna pitanja o ovome ili onome u Kninu, koga je, gle čuda, vidio u Brizbejnu, ko se oženio, ko je umro, koga je napustila žena ili samo sreća, ko je stekao novac, koga je ubila nostalgija završena u tupilu depresije ili alkoholizmu. Ali čak i oni koji su otišli da ga zaborave, ponište u sjećanju, koji se ne bi nikad više u njega vraćali, niti pitali za njega, vjerujem da je to bilo samo zato da bi ga zadržali u neokrnjenoj čistoti uspomena. Svi oni su patili snagom sindroma ljubavi za izgubljenim partnerom. Na tom beznadežnom mediju i stvarnoj nostalgiji uspostavljen je Knin kao virtuelni grad. Kao neko koji ga je zrelim umom upoznavao tek nekih dvadesetak godina, onima koji su prethodili ratnoj prekretnici, ovo će biti pokušaj da se donekle razumiju te čudne privlačnosti, razdragane ljubavi i potajne mržnje grada i njegovih stanovnika.

Knin je grad s naoko velikim brojem zgrada, ali bez jasne urbane strukture. Ili grad kaotičnog urbanizma kojeg je u krajnjem opredjelilo protezanje jedne jedine ulice sa početkom na Atlagića mostu s južne strane i prirodnim završetkom na Gašparevića mostu, koji ako ćemo pravo i nije neki most. Tek cestovni nadvožnjak iznad nekoliko kolosjeka. I dalje prema sjeveru ista se ulica nastavlja, obično pod drugim imenom, kao žena koja je udajom promijenila prezime, ali ovoga puta oivičena novogradnjama koje su striktno pratile njen nepotrebno izuvijani tok. Ne treba ni isticati kako se ta ulica sve vrijeme od 1945. pa do devedesetih godina zvala. Dolaskom takozvanih demokratskih izbora, koji su kod nas bili ništa drugo nego još jedan popis stanovništva, došao je red i na preimenovanje ulica. Ulica najvećeg sina naših naroda i narodnosti, koji je tek jedanput, davne 1953, počastio grad svojim fantomskim dolaskom, bez cvijeća, pionira i špalira, postala je ulica Petra I Karađorđevića, kojemu to nije bilo prvo pojavljivanje na tom prostoru, budući je u obližnjim Crnim potocima, za vrijeme bosanskohercegovačkog ustanka 1878, sa uvijek na borbu spremnim krajišnicima, dizao bunu protiv Turaka. A glave mu zamalo došli civilizovani Austrijanci. Ulica pak maršalovog ukazanja nazvana je Prilaz i neke brojke, ako se dobro sjećam, tu je stajala 1953. godina. Nastavak glavne ulice nosio je ime Stefana Nemanje, gdje sam imao stan, i to je u milenijskom trajanju grada bio prvi Nemanjić koji se zadesio u Kninu. Oslobođenje, opet s radošću koristim ovijani žurnalistički žargon, otpuhalo je kralja Petra s njegovim prljavim gaćama put istoka, a glavna ulica dobila je ime najvoljenijeg Hrvata, uz to i doktora. Pritom i more plavičastih ploča s tom oznakom, trajni festival nacionalnih zastava obješenih o svaku javnu zgradu. Javnih kuća Knin nema, niti ih je imao.

Stari grad nije bio skrojen po načelima nekog logičnog urbanističkog poretka i u takvo nešto, već i zbog posebnog položaja, nije se dao ukalupiti. Novi dijelovi grada sadržavaju tako nešto samo u pokušaju, dok su izgled starog opredijelili iskonski elementi, brdo i rijeka. Kao tamna anakonda, Krka je stari grad gurnula uz zidove tvrđave, pritisla da ječi od bola zvonima dviju crkava nad zelenom i poplavljenom močvarnom dolinom. Ono nešto preostalih kamenih kuća jedva se držalo kamenih litica teškom mukom izdržavajući klizanje tla, jer ako se raslinje koliko-toliko održavalo pandžama korjenja, one su pucale, tonule i urušavale se. I nikad se više ne bi obnovile. Samo je još od prastarih vremena izdržala kamena krijesta Tvrđave, kruna nad gradom, osnovni motiv njegovih dosadnih razglednica i glavna tačka istorijskog usuda. Ako ćemo pravo Knin je bio i ostao kasarna. I sada na oba kraja grada stoje austrijske i starojugoslavenske-ta država je rođena stara i odmah potom umrla, zgradurine u kojima su u sretnije dane obitavale ne samo brigade, nego i čitave divizije. Ko od mještana ne pamti one ljetne nedeljne dane pripeke kada bi se sivomaslinasta bujica izlila iz dvaju otvora, umalo kazah zatvora, i sručila jedinom ulicom u mnogobrojne kavane i uvijek prepunjeni Dom vojske. Na kino predstave i igranke. Neki od tih na nulericu ošišanih furešti ovajdili su se vezama sa stamenim Kninjankama, pojedine su se odlaskom u druge krajeve spasle prijeteće bijede usidjelištva, a bogami ostalo je i pokoje kopile, koga je na jednokratnog oca podsjećalo samo neobično prezime ili boja puti. Kninjanke su, barem u Kninu, bile iznimno kreposne žene. A kako zamisliti zajedničku fotografiju kninskih glavešina bez jednog stokilaša u generalskoj uniformi u prvom redu.

Ali šta zapravo reći za grad s toliko vojske, pogotovo što se ponekad činilo da ima više vojske negoli samih žitelja koji bi u dane vikenda ionako odlazili u obližnja sela i odmarali se od iscrpljujućeg socijalističkog samoupravnog rada. Usud položaja? Pojedini stari pisci su ga neopravdano krstili vratima Dalmacije koja su, dodajem, uvijek bila raskriljena i kroz koja je neprestano duvao propuh iz Bosne; Evlija Čelebi, turski putopisac i vojnik, smatrao ga je ništa manje nego ravnim čudesnoj tvrđavi Van; Mlečani su ga u više navrata i dugotrajno opsjedanje, teškom mukom, 1688. preoteli Turcima, a 1944. Knin je bio poprište jedne od najvećih borbi u drugom ratu vođenih između partizana i Njemaca, i tu svim pretjerivanjima ne bi bilo kraja da u jednom trenutku vlastite egzaltacije nije doživio vrhunac. I kako to obično biva, skori pad. Stranci, i oni ponajčešće vojnici, koji su ga pohodili tokom trajanja posljednjeg rata nisu se mogli čudom načuditi kako grad s tek jednom ulicom besramno, udarnim vijestima okupira sve svjetske medije i kako se samo kao besprizorna žaba nadima, prekoračujući svoju stvarnu mjeru. Skromnosti Kninjanima nikad nije nedostajalo, mada su sami za sebe imali i druge riječi sem hvale. Pa ipak su ih, dalo se to u raznim prilikama zaključiti, prezirali susjedi Benkovčani i Drnišani. Prvi, činilo mi se, iz proste zavisti, što su se ovi kroz istoriju pokazivali kao drčniji i veći Srbi od njih, ostavljajući ih u sjeni, drugi zato što su s Kninjanima imali neraščišćene račune. Kninjani su ih redovno mlatili po disko klubovima na obalskim mjestima, uostalom gdje god bi ih se dohvatili, a pogotovo zato što je onim diskretnijim, koji bi petkom naveče palili kola i odlazili k finim, u katoličkom duhu odgojenim damama, služio kao jebarnik. Od njih je, vjerujem, potekla izjava da u Kninu nikad ne manjka bure i budala. Što je, ako ćemo pravo, živa istina, ne da se poreći.

Zaslugom složenog reljefnog, rasporeda planina i blizine mora, bura je dopustila sebi u ovom kraju svakojake slobode, čak i preko onih obaveznih triju marčanih naleta koliko joj izdašno nudi narodna izreka. Kolijevka tog ludog vjetra bila je planina Dinara, sivoplava kamena kulisa čitave oblasti, raskriljeni snagator napetih mišica protegnut istočnim horizontom kninske doline, gromada po kojoj je, uostalom, čitav planinski vijenac dobio ime. U nju se zbog živinog srebra izlazećeg sunca ne da gledati, a rumena boja Dinare zalaska prirodno je čudo, zbog čega ću se odreći svakog daljnjeg pokušaja opisa...

(Dio teksta preuzet iz Ljetopisa)
Branko Čolović
Izvor:SKD "Prosvjeta"  

Obrovac

Obrovac je grad u Hrvatskoj u Zadarskoj županiji. Prema rezultatima popisa iz 2011. u gradu je živelo 4.323 stanovnika, a u samom naselju je živelo 996 stanovnika
Obrovac se nalazi na reci Zrmanji, 12 km od njenog ušća u more. Razvio se na raskršću puteva podno planinskih prelaza iz Like u Dalmaciju, kao središte Bukovice. Njegov saobraćajni značaj je znatno opao izgradnjom auto-puta Zagreb-Split.
Na području grada Obrovca nalaze se sledeća naselja, to su: Žegar (Bogatnik, Kaštel Žegarski, Komazeci, Nadvoda), Bilišane, Golubić, Gornji Karin, Krupa, Kruševo, Muškovci, Obrovac i Zelengrad.

1337. - Prvi spomen Obrovca u pisanim ispravama
1527. - Obrovac zauzimaju Turci
1647. - Obrovačku utvrdu i naselje podno nje zauzimaju i razaraju Mlečani
1687. - Serdar Stojan Janković trajno proteruje Turke iz Obrovca
1848. - Obrovačka opština, kao prva među dalmatinskim opštinama, upućuje zahtev Banu Jelačiću za sjedinjenjem Dalmacije i Hrvatske
Od 1991. do 1995. nalazilo se u Republici Srpskoj Krajini. Tokom agresije na RSK avgusta 1995. godine hrvatska vojska zauzela je grad proteravajuči većinsko srpsko stanovništvo u gradu i okolini.

   

Benkovac

Benkovac je grad u sjevernoj Dalmaciji, u Ravnim Kotarima. U današnjoj političko-teritorijalnoj organizaciji Republike Hrvatske, koja se sastoji od županija, opština i gradova, Benkovac pripada Zadarskoj županiji.

Naziv Benkovac je izveden od prezimena Benković (nastalo od ličnog imena Benko). Prema nekim izvorima taj naziv potiče od kneževa Benkovića, koji su vjerovatno krajem 15. vijeka sagradili utvrđenje oko kojeg se mjesto razvilo. Utvrđenje se danas zove Kaštel Benković (u govoru mještana samo – Kaštel). Prema drugima, naziv vodi porijeklo od livanjskih begova Benkovića, koji su nakon turskog osvajanja 1527. godine dobili grad u posjed. U starim pisanim izvorima mjesto se pominje pod nazivima – Bencovaz, Benchovaz, Bencovazzo i sl.

Benkovac je grad u središnjem, kopnenom dijelu sjeverne Dalmacije (44° 2' 3'' sjeverne geografske širine i 15° 36' 46'' istočne geografske dužine). Smješten je oko 30 kilometara istočno od Zadra i 20 kilometara sjeveroistočno od Biograda na Moru. Razvio se na prelazu iz područja Ravnih Kotara u područje Bukovice. Iako se nalazi na istočnom rubu Ravnih Kotara, kao jedino gradsko naselje, smatra se središtem tog područja.

Područje Grada Benkovca graniči s opštinama Novigrad i Posedarje na sjeverozapadu, Zemunik na zapadu, Škabrnje na jugozapadu, Polača na jugu, s Gradom Obrovcem na sjeveru i s opštinama Kistanje na sjeveroistoku, Lišane Ostrovičke na istoku i Stankovci na jugoistoku.

Istorija šireg benkovačkog područja prati se od vremena prodora rimske civilizacije u sjevernu Dalmaciju, tj. oko početka prvog milenijuma. Na tom prostoru su prije snažnijeg uticaja rimske civilizacije živjeli Liburni, pomorski narod, koji je vijekovima kontrolisao plovidbu uz istočnu obalu Jadrana, a nastanjivao jadranske otoke i sjeverno jadransko priobalje, te je svoj najveći kopneni posjed imao upravo na prostoru sjeverne Dalmacije. Na rijeci Krki Liburni su graničili s Delmatima, na Velebitu s ličkim Japodima, a na Učki s istarskim Histrima. U tješnji dodir s rimskom civilizacijom Liburni su uključeni kao saveznici Cezara u rimskom građanskom ratu. Rimljani na tom prostoru osnivaju svoju koloniju Jader (današnji Zadar), dok druga liburnska naselja i dalje nastanjuju domoroci, posebno u široj okolini Benkovca – Nedinum (Nadin), Korinijum (Karin), Varvariju (Bribir) i Aseriju (Podgrađe) u neposrednoj blizini Benkovca.

Nadin, Aserija i Bribir nalazili su se na putu koji je povezivao Jader sa Salonom (Solin) preko Skardone (Skradin). Navedena naselja su smještena na dobro branjenim uzvisinama, opasana snažnim zidinama od velikih kamenih blokova vrlo imperesivnog izgleda. Gradine u Podgrađu i Bribiru djelimično su očišćene i istražene. Tu su pronađeni dijelovi urbane strukture, npr., forum u Podgrađu i stambena arhitektura u Bribiru.

Stečena su saznanja o lokalnim kultovima u kojima prednjače ženska božanstva, npr., Latra u okolini Nadina. Od četvrtog vijeka u te prostore prodire hrišćanstvo, a od petog vijeka hrišćanstvo postaje jedinom službenom religijom cijelog Rimskog carstva. To se ogleda u gradnji prvih hrišćanskih bogomolja. U široj okolini Benkovca poznato je nekoliko položaja s ruševinama najranijih crkava, od kojih se trenutno istražuje ona na groblju u Lepurima, a nedavno je započeto i istraživanje ruševina tzv. Sv. Nediljice kod Korlata.

U širem prostoru istražene su ranohrišćanske crkve u Bičini kod Polače, u Galovcu kod Nadina i u Pridrazi. Sve su one locirane uz važne saobraćajnice toga doba kroz Ravne Kotare. Tokom 5, 6. i 7. vijeka cijeli prostor su zahvatili nemiri u kojima se postupno gasio život rimske civilizacije, a na istorijsku pozornicu je stupio novi živalj, koji se doselio na tlo Rimskog carstva. Kada je u 7. vijeku pod pritiskom Avara i Slovena pala Salona kao središte rimske provincije Dalmacije, nastupile su nove okolnosti na ovom prostoru.

Neki su stari gradovi preživjeli invazije, npr., Jader, ali je u njegovom zaleđu nastanjen novi slovenski paganski živalj, pa tu zamire život hrišćanskih zajednica. Okolnosti su se bitno izmijenile na početku 9. vijeka, kada je novi car zapada Karlo Veliki odlučio Vizantiji preoteti Jadran. S njegovom vojnom akcijom stiže novi, vojnički organizovan slovenski živalj. Sloveni kao vazali franačkog cara preuzimaju upravljanje Dalmacijom i tu se trajno naseljavaju. Kao podanici hrišćanskog cara prihvataju hrišćanstvo i organizuju svoju državnu zajednicu pod vođstvom kneza. Upravo na prostoru sjeverne Dalmacije uspostavljaju svoja ključna vojna (Knin) i crkvena središta (Nin, Biograd).

Benkovački prostor se našao u središtu, na pola puta između Knina i Nina, odnosno Biograda, na cesti koja se u dokumentima nazivaVelika cesta, a koja je dijelom paralelna savremenoj vezi između Benkovca i Knina. Benkovac je bio na prostoru gdje su se susretale četiri županije – Novljanska (Novigrad), sa sjevera, Sidraška (Biograd), sa zapada, Bribirska, s juga i Karinska, sa sjeveroistoka. Nije pouzdano utvrđeno kojoj bi od njih položaj današnjeg Benkovca pripadao, najvjerovatnije Karinskoj, u koju su bila uključena nedaleka srednjovjekovna sela u današnjoj Kuli Atlagića.

Sa stvaranjem čvršće državne organizacije jača proces hristijanizacije, obnavljaju se stari crkveni objekti i izgrađuju novi. Obnavlja se i proširuje Crkva Sv. Martina u današnjim Lepurima, gradi se crkva u Šopotu, zatim jedna u Kuli Atlagića, dvije u blizini Kašića kod Islama. Sve su to objekti 9. vijeka, u kojima su pronađeni dijelovi natpisa uklesanih u kamenu, a koji svjedoče o njihovim graditeljima.

Od 1409. godine, kada je Venecija kupila od Ladislava Napuljskog prava na Zadar, Nin, Vranu i Novigrad, našla se u benkovačkom kraju granica između Mletačke republike i hrvatskih teritorija. Zato se grade utvrđenja Korlat, Kličevica i dalje Polača prema mletačkoj granici, a ponešto iza njih Benković i Perušić. Te dvije posljednje nose nazive prema velikašima koji su ih gradili i koristili.

Izgradnjom utvrđenja započinje i istorija samog grada Benkovca na kraju 15. vijeka. Utvrda koja je dobro sačuvana i obnovljena sa svojim zidom i kulama, tipična je fortifikacija toga doba, a nadzire saobraćaj na Velikoj cesti. Ubrzo, međutim, započinje period velikih turskih osvajanja, pa od 16. vijeka cijeli benkovački prostor dolazi pod upravu Osmanlijskog carstva. Turci osvajaju i dio prostora pod mletačkom upravom i utvrđuju se na samoj granici u Zemuniku i u Učitelja Vasi, gdje grade utvrdu Sed Islam (danas Islam).

U Kandijskom ratu koji je započeo 1645. godine mletačka vojska preuzima dijelove Ravnih Kotara, a u Morejskom ratu 1688. godine osvaja i Knin. Time se završava razdoblje turske dominacije, a cijeli benkovački prostor se našao u okviru mletačke Dalmacije. Mlečani su u ratovima protiv Turaka uveliko koristili hrišćanske prebjege iz udaljenijih prostora Osmanlijskog carstva i naseljavali ih u Dalmaciji, na terene koje su napustili starosjedioci, čakavci, u doba turskih nadiranja i turske vladavine. To je vrijeme velikih migracija, u kojem se na taj prostor naseljava novo stanovništvo, uglavnom štokavci.

Prema religijskoj pripadnosti dijele se na – katolike (Hrvate) i pravoslavce (Srbe), što ostavlja traga u novoj toponimiji, npr., Islam Latinski (katolički) i Islam Grčki (pravoslavni). U vrijeme turske dominacije stradale su jednim dijelom hrišćanske građevine, no dobar ih je broj preživio zajedno sa svojim korisnicima. Tamo gdje su naseljeni pripadnici pravoslavne vjere, vlasti su im prepustile stare srednjovjekovne crkvice katolika, kao što je to slučaj u Kolarini, Bukoviću, Kuli Atlagića, Biljanima Gornjim, Miranjama, Ceranjama itd.

Suživot dviju religijskih zajednica tokom 17, 18, pa dijelom i 19. vijeka mogao bi se ocijeniti relativno mirnim, uza sve trzavice i nesporazume. Veće se napetosti počinju osjećati od kraja 19. vijeka, a one će kulminirati u 20. vijeku. One su svakako povezane s procesom elaboriranja ideja o nacionalnim državama.

 

Vekovna srpska ognjišta opominju

Putovanje u Dalmatinsko Kosovo 13 – 14 mart 2010. god. Organizatori: «Ujedinjena Srbija» i «Studenički krug»

Dok se hladna, martovska noć spušta, nad snegom zabelelim Beogradom, jedan autobus kreće put Dalmacije. U njemu su ljudi različite dobi, interesovanja, obrazovanja… Ima dosta studenata, ali i penzionera, onih koji su poreklom iz tih krajeva, ali i onih koji nikada nisu tamo bili… Čuju se čak pitanja da li je ovaj poduhvat bezbedan? U političkom smislu, naravno, jer loše vreme, sneg, poledica, kao i najava novih padavina, učinili su da je nekoliko putnika u zadnji čas otkazalo. Srećom, ostalo je dovoljno entuzijasta.
Inače, ovo putovanje, koje su zajednički organizovali «Ujedinjena Srbija» i «Studenički krug», dva bratska udruženja iz Beograda, samo je prvo u nizu sličnih, koji imaju za cilj davanje podrške Srbima, koji žive u tim krajevima.
Brzo stižemo do granice. Ponižavajuće izlaženje iz autobusa nameće pitanja zašto li nam to rade, i dodatno osnažuje želju da se mnoge stvari iz našeg realnog života promene.

Knin. Stižemo u usnuli grad po kome je polegla teška, gusta magla. Sunce tek izranja iza brda koja su sva pod snegom, a mi se penjemo do tvrđave. Neverovatno je hladno, sigurno je desetak stepeni minus.
Knin. Nezarasla rana na srpskom srcu dopušta suzi da klizne iz oka, dok gleda mladost kako se penje po stenama, podno utvrđenja. Foto aparati neumorno škljocaju. Mnogo ih je, ali tu su i dva profesionalca, Rajko i Željko, čije će fotografije i film ostati kao trajna beleška i svedočanstvo ovog poduhvata.

Istina nas obavezuje

Subota je, cik zore, šetamo pustim ulicama i zastajemo pred sabornim hramom, koji je posvećen Pokrovu Presvete Bogorodice. Vrata nam otvara jerej Vladimir Vukosavljević. Pažnju nam privlači kameni ikonostas i malo neobični sveti likovi. Sveštenik, rodom iz Čačka nam objašnjava da ih je slikao, i srebrom optočio, Voja Bilbija. Umetničkom slobodom, na ovom ikonostasu su ovekovečena lica tipična za ljude iz Dalmacije. Govori nam dalje Vladimir, da je u Kninu bilo 90 posto Srba, a da ih je danas jedva 5 posto. Žalosne činjenice se kao strele zabadaju u srca.
Valentino Popović, predsednik «Ujedinjene Srbije» je iz ovih krajeva. U autobusu su mu mama, baka, sestra, brat, devojka… Njegova energija je velika, on silno želi da njegovi prijatelji i rođaci shvate da nisu zaboravljeni od braće iz Srbije. Ne štedi se dok organizuje i vodi, prvo ovakvo putovanje, svesrdno podržan od nas starijih, iz «Studeničkog kruga».
Pokazuje nam gde mu je bila škola, gde zgrada u kojoj je živeo, na kom poljančetu je šutirao loptu. Svedočanstvo ovog mladog čoveka, koji je kao dečak iskusio izbegličku sudbinu je više nego dirljivo.
Na centralnom kninskom trgu nedavno je podignut spomenik kralju Zvonimiru, čije ime nosi važna ulica, a tu su i ulice Franje Tuđmana, Gorana Šuška, Medačka…
Baš u Medačkoj je i crkva svetog Đorđa, najstariji pravoslavni hram u kninskom polju. Na tom mestu stoji oko 500 godina, okružen srpskim grobljem. Počinje Liturgija koju služi Boris Milinković. Srećan je što je pevnica obogaćena glasovima iz Srbije i što pričešćuje više od uobičajena dva-tri vernika. Devojčica kao lutka, krije se iza majke, izviruje, začikava, odužila joj se služba Božija. «Kako se zoveš?», pitam je. «Marijana», reče dete. Baš kao i naša putnica koja se nije pojavila u času polaska.
Sunce je upeklo terajući nas da poskidamo jakne i džempere. Ugledali smo i prve ljubičice, koje su rastući tu, pored grobova, podsećale na život podižući svoje plave glavice prema nebu iste boje.
Upoznajemo sve koji su se zatekli u crkvi. Ksenija iz Jagodine, divna mlada žena, srela je muža i za njega se udala u svom rodnom gradu, a onda su se, kao porodica, odazvali pozivu za povratak. Kuva nam kafu i ponavlja koliko su srećni što nas vide. Savo Budimir nas šaljivo pita: «Zar niste imali bliže neku crkvu?». Vidi se, milo mu je što smo tu. Otvara nam vrata svoje kuće, žao mu je što mu nije žena tu, da nas bolje počaste. Ona je kod dece, otišla je da ih obiđe u Kanadi. Upoznaje nas sa starinom, čije je ime Vasilije Kukulj, a koji je 1919. godište. Istina, on se drži izvanredno za svoje godine i veoma odrešito nam objašnjava da postoje Srbi koji se mole u svojim hramovima, i koji su ponosni na to što jesu. A ima i onih drugih.
Znamo mi to, čika Vaso! Nije to vezano samo za ovaj kraj. Svuda je onih koji su ponosni što su Srbi, i onih koji se toga stide. Odzvanjaju nam i reči sveštenika iz besede, da nas istina obavezuje, da su sveti mučenici stradavali da bi nama preneli istinu, te da je i mi moramo prenositi dalje. Ostajemo u nadi da to i činimo.
Polazimo iz Knina, na čijim je ulicama sada mnogo ljudi i krećemo put dalmatinskog Kosova. A u Kosovu – Lazarica. Bila je crkva, a sada je to manastir. Ovaj hram postoji 120 godina, građen na znatno starijim temeljima. Porta se već zeleni, a okolo crkve stoletno drveće. Sigurni smo da bi svaki od hrastova, mogao mnogo priča da ispriča. Podignut je nov konak koji nam s ponosom pokazuje jeromonah Simon. Kao svaki gostoprimljiv domaćin, iznosi pred nas kafu i rakiju da nas okrepi. Došao je iz Bosne, i posle 70 godina je prvi kaluđer u ovom manastiru.
Inače, našoj saputnici, Miljani, danas je rođendan. Poželela je da iz manastira ponese jedno štene šarplaninca kući, u Beograd. Otac Simon joj je odmah odobrio, ali moguće komplikacije na granici nismo mogli da dozvolimo, pa je psić našao novu kuću u Čistoj Maloj. Ipak, pevali smo slavljenici u autobusu danas nam je divan dan, obasjan suncem, uprkos najavama meteorologa.

Zaboravljeni od Srbije

Polazimo put mora. Badem je procvetao nežnim belo-roze cvetovima, nagoveštavajući skori dolazak proleća. Samo da ne stegne mraz, jer onda neće biti roda. Sa obe strane puta prostiru se maslinjaci, a dosta je i čokota vinove loze. Mada, može se reći da ih je ostalo veoma malo, ako se uzme u obzir da ih je bilo oko dva miliona. Ovo je kraj nadaleko poznat po vinu. Ranije su se ovde podizale samo kuće od kamena, a sada ih ima sve više zidanih blokovima, često neomalterisanih fasada, te doprinose da ne prepoznajemo sliku koju pamtimo svi koji smo pre nekoliko decenija ovuda prolazili…

Jezero Prukljan, u kome su izmešane slatka i slana voda, nalazi se na samo 4 kilometara od Čiste Male. Naši domaćini su nam pričali kako su često tu išli na kupanje, i to – peške. Išlo se tako i do poznatog letovališta, Vodica. U društvu i uz priču nije mnogo ni osam kilometara. Autobus stiže u Skradin, neobično ljupko mestašce, čije uske uličice i kamene kuće svedoče da je reč o tipično primorskom gradiću. Za vreme kraljevine Jugoslavije ovde je bilo sedište kraljevske mornarice.
Sveštenik Savo Milinković je tu već pet godina. Došao je s porodicom u srušenu kuću i srušenu crkvu. Jedva su se malo sredili. Crkva svetog Spiridona iz 1863. godine, propadala je veoma dugo, i tek sada, posle 15 godina, počela je adaptacija. Radi se krov. S izrazima zadovoljstva Savo nas je obavestio da su uspeli da je ubace u državni program obnove. Postoje još dve pravoslavne crkve u ovom, nekada, srpskom mestu. Jedna je posvećena sv. Petki, a druga, takođe, sv. Spiridonu, i to iz 1775. godine. Tu je bila i prva škola u Dalmaciji, u kojoj je radio i Dositej Obradović. Ipak, Savo s žaljenjem govori o svom osećanju da su zaboravljeni i odbačeni od Srbije. Želeli bi da im Srbija bude majka, a ne maćeha. Nikada, recimo, naglašava on, nije državna televizija došla da snimi naše ljude, i njihove muke. A oni se žestoko bore da sačuvaju identitet. Ovde se većinom obavljaju sahrane, nema mladih ljudi, ali tri zakazane svadbe ulivaju nadu.
Pored svega, ovih dana im stiže i jedno savim novo iskušenje – Hrvatska pravoslavna zajednica. Savo nas ispraća rečima: «Naša crkva je prisutna u Dalmaciji 800 godina, ali mi sveštenici smo ovde i dalje stranci, mi smo na vizi. Ipak, nisam izgubio nadu.»

Boli nepravda

Vožnja je kratka između Skradina i Šibenika, sadašnjeg sedišta Dalmatinske eparhije. U Sabornom hramu iz 1810. godine koji je posvećen Uspenju Presvete Bogorodice sačekao nas je protonamesnik Milorad Đurđević. Otac Milorad nam kaže: «U Šibeniku imamo četiri crkve. Ministarstva vera Srbije i Hrvatske pomogli su da se malo saniraju veoma velika oštećenja. Ikone se spremaju za restauraciju. Ono što je obrađeno i vraćeno, mi upotrebljavamo. Osnovaćemo i muzej. Šibenik ima bogatu pravoslavnu kulturu koju treba pokazati svima koji ovde dolaze. Moraju stranci da shvate da mi u Dalmaciju nismo stigli juče i da naša eparhija ima početke još u vreme apostola. Ovde je sada oko tri hiljade Srba, za veće praznike dolazi u hram odprilike dve stotine, a svega 30 do 40 je aktivno u životu crkve. U Sabornoj crkvi se služi samo za velike praznike, a u Svetom Spasu redovno. Želimo da otvorimo ovaj hram za turiste. Mi znamo da mnogi naši ljudi pozivaju katoličke sveštenike za sahrane ili venčanja. Nas sveštenici o tome izveste. Jedno vreme je bila zabranjena prodaja nekretnina Srbima, Bugarima i Rusima. Sada su Rusi počeli da kupuju kuće, što ima za posledicu veći broj vernika na Litugrijama. U Zadru je osnovana Hrvatska pravoslavna zajednica, i želja im je da je pretvore u crkvu. To će sigurno od SPC odvojiti one nestabilne. Nije zameriti ljudima što osećaju nelagodu. Kada su bogosluženja za veće praznike na vratima naše crkve stoje dva milicionera. Nije to prijatno, razume se. Upadali su huligani i za vreme službe. Imao sam slučaj kada sam prekidao večernju, da zovem miliciju. Teško je, nema šta.»
Sveštenik nas vodi do najstarije naše bogomolje, posvećene svetoj Julijani iz 1569 godine, čija su vrata zazidana da ne bi nepoželjni ulazili i skrnavili taj prostor. Odlazimo zatim do crkve Svetog Spasa, koja je podignuta 1778. godine i koja je okružena srpskim grobljem. Čitamo, grobnica Sime Matavulja, poznatog književnika. A tu je i večna kuća Dedića, porodice koja je pravi pokazatelj naše stvarnosti. Jedan sin, Arsenije, živi u Zagrebu, zaboravivši potpuno svoje srpsko poreklo, a drugi, Milutin je u Beogradu i čuva sećanje na korene… To smo mi.
Tu, u crkvi su i dva kamena kivota. U jednom je blaženopočivši vladika, Nikodim Milaš, koji čeka kanonizaciju, a u drugom vladika Danilo Pantelić.
Kapela, posvećena Časnom Krstu, iz 1600. godine je, nažalost, pretvorena u stambeni prostor, pa nismo bili u mogućnosti da je posetimo.

Kupujemo hleb u pekari i krećemo prema Čistoj Maloj, što samo po sebi znači da postoji i Čista Velika. Osećaj ne vara, tabla pokazuje dve strelice suprotnih smerova. Velika je hrvatsko, a Mala srpsko mesto.
Valentinov otac, uz još nekoliko meštana, nas dočekuje. Vidi se da im je teško da poveruju da smo stvarno stigli. Ovo je prvi put posle mnogo godina, da autobus pun putnika iz Srbije, dolazi u njihov kraj. Zagrljaji, poljupci, dobrodošlica…
Večera je poslužena u zgradi ambulante. Zgrada nevelika, sa vidljivim tragovima kakve samo rat ostavlja, ne služi više svojoj svrsi. Prazna je, pa je tu moglo da se postavi za pedeset ljudi. Došao je i otac Savo koji je blagoslovio trpezu. Domaća loza i ljutkasta čorba, otvorili su do kraja apetit. Uz vruć hleb, stigao je i specijalan rižoto. A uz salatu od makarona sa susamom, deljen je i recept. Vino je prirodno klizilo niz grlo tako da je poziv na spavanje bio više nego dobrodošao. Dobili smo raspored kod koga smo raspoređeni, pa smo se šalili da je kod našeg domaćina bio centar za treće doba, što je značilo i sasvim udoban smeštaj u krevetima, dok je omladina bila zadovoljna spavanjem u vrećama, koje su nosili iz Beograda.

Uprkos svemu – pesma

Nedelja je osvanula hladna, ali sunčana. «Nekome moramo pokloniti srce…» čujemo iz zvučnika odlomak iz «Gospod govori čoveku». Krećemo prema manastiru Krka.
Ostaci srpskih kuća su vidljivi na svakom koraku. Bez vrata, prozora, krovova, razgrađene kao duše mnogih njihovih žitelja. Pedantne nove vlasti nisu stigle da uklone baš sve tragove nedavnih «događanja» na ovim prostorima. Zanimljivo je da su ceo ovaj kraj nekada zvali Aranđelovac, po slavi manastira, u koji smo pošli.
Manastir Krka, zadužbina Jelene Šubić, sestre cara Dušana, izgrađen je u 14. veku. Tu se nalaze i katakombe iz starorimskog perioda, u kojima je apostol Pavle propovedao hrišćanstvo. Kao i mnogi manastiri i Krka je spaljena u 17. veku, ali je obnova uspešno obavljena. Osim glavne crkve tu je i paraklis posvećen Sv.Savi. Ovde je oduvek bio duhovni i prosvetni centar Eparhije dalmatinske. Mnogi arhijereji i pastiri SPC potekli su iz ove, prve organizovane škole u srpskoj crkvi. Naime, mitropolit dabrobosanski, Teodor, osnovao je u Krki Bogosloviju još 1615. godine. Posle duže pauze, škola koja nosi ime «Tri Jerarha» ponovo je počela s radom 2001. godine. I sami smo mogli da se uverimo kako mladi bogoslovi, svi svečano obučeni, pevaju na svetoj Arhijerejskoj Liturgiji. Svojom mladošću, lepotom, odmerenošću i ljubaznošću ostavili su snažan utisak na nas.
Posle Liturgije, pošli smo u gostoprimnicu. Vladika Fotije i arhimandrit German su sa nama razgovarali o mnogim važnim temama. Ipak, zaključak se sam izvodi: Ove ljude ovde, ne može Srbija da tretira kao dijasporu, kao svoje u rasejanju. Matična institucija mora više da vodi računa o svojim ljudima. Vladika nas je ponovo podsetio na činjenicu da je manastir Krka važna turistička destinacija i da tu treba da se otvori muzej. Iz Patrijaršije bi vratili predmete koji su tamo poslati na čuvanje, da ih izložimo ovde, gde dolazi mnogo stranaca. Oni treba da se uvere da smo mi dugo na ovim prostorima.
Pre ručka našlo se vremena i za šetnju po prelepoj okolini. Voda, podno manastira, ljeska se na martovskom suncu. Svuda uz staze procvetali zumbuli, dan i noć. Nebo plavo bez i jednog oblačka. Ponovo se nameće utisak kako je šteta što su neki odustali zbog najave da će biti snega.
Iza žičane ograde vide se ovce kako traže retke izdanke mlade trave, dok tri-četiri sasvim mala jagnjeta trčkaraju oko odraslih. Golubi lepi, beli, lepršaju po golubarniku, a nešto dalje se mirno šetaju konji. Ima i kokošaka, a tu je i magarac, kao večita atrakcija za foto upomene.
Stazom posutom belim kamenčićima stiže se do obale reke, uz koju je privezan jedan čamac. Krka teče mirno, predivno zelena, kao da poigrava na prolećnom vetriću. Stazom šeta zagrljeni par. Ljube se..
Zovu nas na ručak. Manastirska trpezarija lepo oslikana, stolovi uredno postavljeni. Učenici Bogoslovije u crnim odelima, belim košuljama, sa kravatama poslužuju goste.
Vladika na čelu stola. Opet nam besedi, a zatim traži pesmu. Mladi bogoslovi pevaju o Jovi, siromahu iz Dalmacije u koga se zaljubila bogata devojka iz Srbije. Pesma je tužna, jer otac silom odvodi devojku kući. A zatim nam je Pera pevao svoju pesmu o tome kako mu je draže da uči bogosloviju, neko da kopa kanale. Smeh i aplauz.
Obilazimo katakombe u koje se ulazi baš iz trpezarije. Pozdravljamo se, još nekoliko fotografija i ulazimo u autobus.

Vječna im pamjat

Krećemo nazad. Prolazimo pored niza novih kuća na sprat, izgrađenih na srpskim imanjima, a za raseljene s Kosova, iz Janjeva. Tuga steže srce dok ulazimo u nekada srpsko mesto, Kistanje.
Nova katolička crkva se, čudnom arhitekturom, potpuno izdvaja iz sredine. Saznajemo da je zidana na imanju Srbina koji za to nikada nije dao svoju saglasnost.
Kancelarija nacionalne manjine (srpske), kao i pravoslavna crkva nalaze se u samom centru, u glavnoj ulici, koja nosi ime dr Franjo Tuđman.
Crkva sv. Ćirila i Metodija, u romaničkom stilu, završena je 1888. godine, kada je situacija bila slična današnjoj. Sveštenik Đorđe Veselinović otvorio nam je vrata, pričajući nam da danas zvanično ima oko 660 domaćinstava, ali to su staračka domaćinstva u kojima živi jedno, ili dva čeljadeta, poodmakle dobi. Mladih uopšte nema.
Odlazimo iz Kistanja. Sveštenik nas prati svojim kolima do još jedne crkve, posvećene svetom Iliji, završene 1537. godine. On naglašava da je u ovim krajevima većina naših bogomolja građena tako da se ne ističu previše. Crkve su male, fine, ali u njima je čovek nekako prisniji s Bogom.
Tu, u Đevreskama su ponovo, groblje i crkva zajedno. Zahvaljujući činjenici da je sa nama bio sveštenik, i njegovom razumevanju, naravno, na grobu Uroša i Janje Mandić održan je parastos. Njihova kćer, koja je došla s nama iz Beograda, mislila je samo da upali sveće roditeljima za pokoj duša. A kada se iz petnaestak grla razleglo «Vječna im pamjat», suze su same potekle. Ne samo njoj. I tako, kroz laku izmaglicu gledamo u daljini brdo, na kome se uz nekoliko visokih četinara, vidi i zvonik crkvice. Na tom mestu se nalazio dvor Mladena drugog Šubića, gospodara Skradina i Bribira. u koji je došla Jelena, sestra cara Dušana.
Pozdravljamo se i krećemo dalje. Prolazimo pored jedne kule, za koju nam je rečeno da označava mesto gde je poginuo Mandušić Vuk. Onaj Vuk, koji nam je za sva vremena ostavio važnu poruku, da je srce ono oružje, kojim se najveće bitke biju.
I opet stabla procvetalog badema. I mnogo minskih polja. Table upozoravaju. Ali, ima i onih površina gde nema tabli, a mine su zaostale. Valentino nam kaže da je i sam čuvao ovce na takvim poljima. Dodaje da je dosta koza i ovaca stradalo, kao i jedan čovek iz njegovog sela.
Vraćamo se do Čiste Male i obilazimo crkvu posvećenu Svetom Nikoli, iz 1871. godine. Gradili su je majstori, Hrvati, koji su u znak zahvalnosti dobili dozvolu da tu naprave svoje kuće. Selo slavi i Malu Gospojinu. Na taj praznik se okupi oko 200 ljudi, a nekada je znalo da dođe i više od hiljadu.
Čuli smo da u Čistoj Maloj ima dece, ali ih nismo videli. Osim Dijane, lepe devojčice, učenice 4 razreda, koja se rado s nama družila. Rekla nam je da ide u Čistu Veliku u školu.
Teško je bilo oprostiti se sa svim dragim ljudima koje smo upoznali. Šta reći na rastanku?
Treba se postarati za razvoj turizma u ovim krajevima, posebno ako se zna da je prošle godine oko 70 hiljada gostiju iz Srbije bilo na dalmatinskom primorju. Deo njih bi morali da gostuju kod Srba, i na taj način pomognu braći da opstanu na svojim vekovnim ognjištima…

Nama ostaje obaveza da što češće organizujemo putovanja u zapadne srpske zemlje, kako bi pokazali našem napaćenom narodu da ih neko iz matice istinski uvažava, voli, poštuje, razume…
Bože, daj snage i njima i nama!

Piše: Ljiljana Bodi

Zabavnik "Dubrovnik" 1899.

Sion, 1907.

 

Zadar je oduvek bio najvažnije središte pravoslavnih Srba u Dalmaciji, koji su tu činili i znatan deo stanovništva. Zadranin Srbin bio je Jovan Zovinić koji je još 1535. bio rektor pravnika na univerzitetu u Padovi.

Od 1842. do 1918. ovde je sedište Eparhije dalmatinske. 1841. u Zadru je osnovana pravoslavna Klirikalna škola a 1869. Bogoslovski zavod koji je bio u rangu fakulteta. Od 1854. u gradu radi srpska Devojačka škola a 1879. i vrtić. Srpska čitaonica otvorena je 1879. a Srpska štedionica 1902. Srpsko pevačko društvo „Branko“ nastalo je 1904. godine.

U Zadru su izlazili srpski listovi „Prvenac“, „Istina“ (1885-1888), godišnjak „Magazin“, „Srpski list“ (1880-1888) i „Srpski glas“ (1888-1904).

"Nedelja" 1907.

 

Riznica srpske pravoslavne crkve Svetog proroka Ilije u Zadru: Trijumf vjere, ljepote i dobrote

Srpska pravoslavna crkva Svetog proroka Ilije sa svojom bogatom i po mnogo čemu jedinstvenom riznicom jedan je od simbola i najvrednijih spomenika Zadra.

Crkveno umjetničko blago, čija je vrijednost neprocjenjiva, sačuvano je zahvaljujući zajedničkom radu i ljubavi prema ljepoti i dobru, a posljednjih nekoliko godina opet je dostupno javnosti nakon što je duže od decenije bilo zazidano unutar crkve.

Zazidano blago

Burna istorija crkve i riznice počela je još 1548. godine kada je zadarski knez ustupio pravoslavnim Grcima postojeću srednjovjekovnu crkvu Svetog Ilije. U drugoj polovini 16, te u 17. i 18. vijeku u Zadar pristiže sve više Srba pravoslavaca koji preuzimaju upravljanje crkvom, a stara i neodgovarajuća crkva srušena je i 1773. godine na njenom mjestu podignuta nova. Od 15. do 19. vijeka u crkvi je sakupljena zbirka raznovrsnih crkvenih eksponata neprocjenjive vrijednosti, a najviše je bilo ikona. U bombardovanju u Drugom svjetskom ratu mnoge ikone su propale, ali dobar dio zbirke ipak je sačuvan i riznica je prvi put otvorena 1984. godine.

Početkom rata u bivšoj Jugoslaviji, sredinom 1991. godine, u strahu od krađe, sveštenici su prije napuštanja Zadra zbirku zazidali na skriveno mjesto u crkvi. Zbirka je ostala nestručno zatvorena punih 13 godina, pa su mnogi predmeti propali. Predmeti koji nisu bili zazidani pokradeni su.

Restauracija

Otvaranje riznice i restauracija predmeta počeli su dolaskom sveštenika Petra Jovanovića u Zadar, na službu u crkvu Svetog Ilije.

Pozvani su stručnjaci, eminentni ukrajinski i hrvatski konzervatori sa Miljenkom Domijanom na čelu, kome je lani Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve dodijelio Orden svetog Save za rad na očuvanju vjerskog i kulturnog nasljeđa SPC u Dalmaciji.

Restauracija predmeta, koja je prema riječima Jovanovića bila veoma težak i mukotrpan posao, trajala je oko pet godina i 17. maja 2013, nakon 22 godine, riznica je opet otvorena za javnost.

Osim onih koji su bili zazidani, u crkvi su se opet našli i brojni drugi predmeti koji su nestali za vrijeme proteklog rata. Jovanović, koji je nakon 17 godina službe 2014. otišao u penziju, nerijetko je pred vratima crkve pronalazio ikone, razne sakralne predmete i vrijedne knjige. Tri vrijedne ikone, ulja na platnu, osvanule su četiri dana nakon katoličkog Božića 2010. u ranim jutarnjim časovima pred vratima crkve. Bilo je slučajeva i da se građani sami pojave i vrate neki predmet iz crkve uz obrazloženje da su ga čuvali, pa je Jovanoviću jedna žena vratila vrijednu knjigu staru nekoliko stotina godina. Prije nekoliko godina dvije manje ikone Interpol je pronašao u Trstu, a ikonu svetog Nikole iz 18. vijeka pronašla je zadarska policija.

Predmeti u riznici

Svi koji odluče da posjete ovu crkvu, smještenu u strogom centru starog grada, danas u riznici mogu da vide brojne ikone, liturgijske predmete, krstove, svete knjige, rukopise, putire, kandila, crkvenu odeždu te zanimljivu zbirku antiminsa otisnutih na platnu tehnikom drvoreza ili bakropisa.

Najbrojnije i najvrednije su ikone, kojih ima tridesetak i koje čine jednu od najznačajnijih zbirki te vrste na području Eparhije dalmatinske. Uz Hristovu, tu su ikone presvete Bogorodice i brojnih svetaca, uključujući i svetog Iliju.

Svi predmeti nastajali su od 15. do 19. vijeka u mletačkim, italokretskim, srpskim i ruskim radionicama.

Kolika je vrijednost riznice najbolje je prilikom njenog otvaranja 2013. godine objasnio episkop dalmatinski Fotije istakavši da nam ikone i svešteni predmeti ukazuju na drugi put - put svjetlosti, put dobra, put krsta, koji je savršeni izraz ljubavi prema Bogu i bližnjem.

- Daj Bože da se svi budući posjetioci ove zadarske riznice nadahnjuju tim vrijednostima, koje daju i vraćaju smisao ljudskom životu uopšte, pa i svijetu u kojem živimo - istakao je vladika Fotije.

Knjige

U crkvi je sačuvan i značajan broj bogoslužbenih knjiga štampanih u Veneciji, Moskvi i Budimu od kojih je većina izložena. Tu su i srpske i grčke rukopisne knjige.

Izvor:Glas Srpske (Januar, 2017.)

Dušan Berić - Crkva Sv.Ilije u Zadru

 Dalmatinske narodne nošnje pripadaju skupini dinarskuh nošnji.

Kulturno-geografska dinarska zona zahvata nekoliko oblasti u jugozapadnoj Srbiji. U skladu sa prirodnim planinskim uslovima, stočarstvo, odnosno ovčarstvo, bilo je osnovna grana privređivanja, kome je bio prilagođen čitav način življenja. Tradicionalna odeća bila je izrađena mahom od vune. Posle tkanja vunena domaća tkanina nošena je u specijalne stupe kojih je bilo mnogo na manjim planinskim rekama. Ta dorađena tkanina, tj. sukno bilo je prirodno bele i smeđe boje, a bojeno je i u crvenu boju. U slaganju raznih delova odeće od sukna, vunenih tkanina i pletivne građe u odevne celine uočava se strogost forme. Ornamenti su geometrijskog i floralnog oblika, a primena tri osnoven boje, bele, mrke i tamnocrvene, daje ženskoj odeći sa više varijantnih celina i muškoj odeći ujednačenijeg izgleda, poseban pečat.

Osnovu ženske i muške odeće predstavlja košulja od konopljanog, lanenog platna, a od kraja 19. veka i pamučnog platna domaće izrade. Krojena iscela, iz jednog komada platna presloženog u predelu ramena, košulja ima klinasta proširenja i ravne široke rukave. Ženska dugačka košulja na sebi ima obilan vezeni ukras od tanko upredene vune, ponekad i od pamuka. Na muškim košuljama, koje su kraće od ženskih, ukras je diskretniji, a osim crveno-crnog veza, javljaju se beli šupljikavi raspleti od lanenog ili od pamučnog konca.

Uz obavezni tkani pojas i devojke i žene po košulji opasuju pregaču koja je uzana, izduženog pravougaonog oblika, u čijem se ukrasu, osim pruga, na nekim primercima nalaze vodoravni nizovi biljnih motiva. Ova tri odevna predmeta, uz dodavanje kratkog prsluka od sukna, čohe ili od somota, sa diskretnim gajtanskim i srmenim vezom, bili su osnovni delovi letnje garderobe.

Odeću upotpunjavaju dugački prsluk zubun od belog ili od tamnocrvenog sukna, a po zimi gunj od mrkog sukna i celovito krojena bela dugačka haljina sa rukavima. Po načinu ukrašavanja bogate likovne izražajnosti izdvaja se beli zubun. Crni vuneni reljefni vez u vidu pužasto gusto savijenih zavoja i spirala, stilski srodan ornamentima na srednjovekovnim stećcima, potpuno prekriva gornji deo leđa. Po skutima, za razliku od geometrijskih šara na leđima, ornamenti su stilizovani cvetovi, izvedeni crnom vunom ili srmom. Poznato je da se ni jedna devojka u prošlosti nije mogla udati dok nije navezla sebi zubun kao dokaz da je savladala veštinu ručnog rada.

Izraziti vezeni ukras od tamnocrvene i crne vune javlja se i na mladinoj kapi sa dugačkim prevesom niz leđa. Devojke, sa spletenom kosom u dve pletenice koje obavijaju u venac oko glave, nose plitku crvenu kapu, a udate žene preko kape povezuju maramu. Od nakita kujundžijske izrade, veću primenu imali su cvetolika igla za kapu, ogrlice i pafte — kopče za pojas.

Muškoj odeći, osim platnene košulje i gaća, kao i gornjih suknenih haljetaka, crne ili tamnosmeđe boje, osobito obeležje daju pelengiri (vrsta muških širih gaća od vunene neuvaljane tkanine) bele ili mrke boje. Bez ukrasa su, za razliku od gunjića (kraći prsluk) spreda otvorenog i džamadana sa preklopljenim polama koji, kao i gunj sa rukavima, imaju gajtanske ukrase i optoku. Ovu odeću belo -mrkog kontrasta dopunjuju ranozbojni vuneni pojas, crvena plitka kapa, oko koje se u maniru orijentalne čalme zimi obavija crveni vuneni šal, zatim u svečanim prilikama jelek sa tokama (srebrna dugmad i pločice prišiveni u nizovima na prednjim stranama muškog prsluka, kao ukras), kožni pojas silav i, povrh svega, po hladnoći crvena suknena kabanica sa kapuljačom.

Od kraja 19. veka u starijem odevnom sloju nastupile su promene pod uticajem gradskih sredina i vojničkog načina odevanja. Tkanine fabričke izrade sve više zamenjuju domaće sukno, u ženskoj odeći usvaja se dugačka suknja savremenih modnih obeležja, a u muškom odevanju kapa šajkača i pantalone vojničkog kroja, koji će postati izrazito obeležje muške etničke odeće tokom prve polovine 20. veka na širem prostoru Srbije.

Jasna Bjeladinović-Jergić - Narodna kultura Srba u XIX i XX veku

Vera Šarac - Nošnja Srba u Golubiću kod Knina

		Gajdaš - Zadar

                                                                                 

	Split

 

Šibenik	Senj	Imotski

Vrlika	Žegar

 

Vrlika	Obrovac

Nova iskra, 1892.

 Zadar 1892.

 

Iz crkvene istorije severne Dalmacije

Običaj čuvara Hristovog groba


I ove godine se na Veliki Petak okupila družina čuvara Hristovog groba koja u batajničkoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice nastavlja viteško-liturgijsku tradiciju svoga starog dalmatinskog zavičaja.

Tradicionalno okupljanje družine započinje (re)izborom harambaše, a oni stavljeni pod njegovo zapovedništvo defiluju, ulaze u crkvu i smenjuju se u stražama kod Hristovog groba. Ovaj običaj iz Vrlike daje Svetoj Liturgiji izvesne tonove ratničkog dostojanstva, a prisutni vernici se upoznaju sa burnom prošlošću, drevnom epikom dinarskog podneblja i postojbine. Cetinska krajina je kolevka ovog običaja koji ima sjajnu manifestaciju, predstavljajući sintezu spoljašnjeg sjaja narodne nošnje, i unutrašnjeg značaja liturgijskog sabranja i eshatološkog usmerenja.

VRLIKA U ISTORIJI PRAVOSLAVNE DALMACIJE

Vrlika zauzima značajno mesto u prošlosti pravoslavlja u Dalmaciji i tamošnjeg srpskog naroda. U tim krajevima se naročito ističu etički zahtevi Kosovskog zaveta i svetosavske svesti. Novovekovna istorija Srba u Cetini i njenom krajištu naročito, poznaje iskustvo verskih i civilizacijskih sukobljavanja. Kada se posmatra narodna nošnja iz Vrlike i Cetinske krajine na njoj se očituju nemirni vihorovi seoba, jeka ljutih borbi i ratničko krvarenje. Ko poznaje crkvenu istoriju severne Dalmacije zna za pritiske stranih vlasti koji su preduzimani u cilju potiranja pravoslavne vere. Sve to se preliva na cetinskoj narodnoj nošnji, koja viđena u Batajnici i beogradskoj crkvi Sv. Marka poslednjih dana Strasne sedmice i uoči Vaskršnjih praznika, uspešno održava kontinuitet dinarske srpske istorijske tradicije.

Mlečani su sprečavali rad srpske jerarhije i kanonsku vlast Pećke patrijaršije za sve vreme njihove vladavine u Dalmaciji. Republika Svetog Marka je favorizovala potčinjavanje pravoslavnih Srba u poslovima duhovnih stvari grčkim vladikama. Filadelfijski mitropoliti koji su stolovali u Veneciji bili su Jelini (Grci) koji su bili emocionalno i mentalno daleko od srpske pastve Ravnih Kotara, Bukovice i Zagore, plaćeni činovnici odvojeni od naroda na pravi birokratizovani način. Međutim, tamošnji Grci, pripadnici građanskog staleža bili su naklonjeniji Srbima saosećajući sa njima zbog pripadništva istoj veri i bivši u sličnom društvenom položaju. I njih je mletački lav preteći posmatrao, baš kao Morlake „rašanskog obreda“.

Dalamtinski Srbi priznaju tajnu vlast episkopa gornjokarlovačkih, tada se dešava vršenje tajnih rukopolaganja, koja se u istoriografiji označavaju kao „dovijanja“. Pokušaj Simeona Končarevića iz 1750. godine da se u Dalmaciji ustali vlast pravoslavnog episkopa, najavila je period verske liberalizacije koji će zaista doći sa Francuzima početkom XIX veka. Ali baš u tom vremenu u Dalmaciji se javlja ličnost episkopa Venedikta Kraljevića, nekadašnjeg dabrobosanskog mitropolita, fanariota, koji ulazi u opasan projekat unionističke akcije.

U pismu upućenom mitropolitu Stefanu Stratimiroviću (1790–1836), koje su napisali dalmatinski Srbi, ukazujući na opasnost od unijaćenja koje je u prvoj polovini XIX veka propagirao episkop Venedikt Kraljević, počinje se sa istorijskim osvrtom:

„Deo pravoslavnog stada Hristovog koji živi u Dalmaciji, Boki Kotorskoj, Dubrovniku i Istri, oko 70.000 duša danas je postradao, kako je i nadaleko znano, zbog mnogoletnog lišenija svoga Arhipastira, a prave utehe u svom veroispovedanju nema, morajući čak (primjer može biti bez premca u svetu) da u više svojih hramova drži pridružen zapadni oltar, na kome su održavana posvednevna zapadna bogosluženja“. (Prepiska o uniji dalmatinskog episkopa Venedikta Kraljevića sa austrijskim praviteljstvom, u Biogradu 1863, str. 11).

O Venediktu Kraljeviću je uravnotežen, ali za crkvenu istoriju opet poražavajući sud, dao moderni istoričar Đoko Slijepčević kada za njega daje ocenu da je bio u pitanju „čovek avanturističkog duha, labilnog ličnog morala, i veoma umešne snalažljivosti“. (Istorija SPC, knj. II, str. 573)

U kolikoj meri je politička prošlost Cetinske krajine i Vrlike imala tešku sudbinu opominje nas najpre zapis jednog nepoznatog pravoslavnog sveštenika: „Godine 1714. pleniše Turci Cetinu i Vrliku (na oderi) i mnoge duše hristijanske porobiše i izsjekoše“ (Stari srpski zapisi i natpisi, br. 5264). Reči „na oderi“ opominju nas da je pohod Turaka iz pravca Bosne bio propraćen masakriranjem hrišćana. Umetnička poezija fra Andrije Kačića Miošića nadahnuta narodnom epikom, opevala je ista dešavanja u svom ritmičkom izrazu, u dijalogu delija Marka Ćurkovića i Ibre Dizdarevića:

„Ako te je rodilaTurkinja,
A mene je Cetinka Vlahinja,
Pođi s Bogom, a ne gubi glave
Moja puška za igru ne znade“.

Cetinska krajina je važna kao ishodište srpskih seoba u Žumberak sredinom XVI veka. Od tih žumberačkih Srba, koji su mahom pounijaćeni u drugoj polovini XVIII veka, potiče i blagorodni monah Arsenije Vrlikić (Verlikić), sabrat manastira Gomirja. On je bio rodom iz tamošnjeg sela Bojanaca, srpske pravoslavne oaze, a poznat je kao ktitor zvona za saborni hram Eparhije karlštatske u Plaškom.

ISTORIJA PRITISAKA NA DALMATINSKE SRBE

Unijatski pokušaji episkopa-otpadnika Venedikta Kraljevića, karijeriste i korumpiranog čoveka, jednog udžbeničkog primera negativnog fanariotskog karaktera, završila se u krvoprolitiju. Venedikt je mislio da se unija među dalmatinskim Srbima može širiti putem škole, da se njihovi epski stereotipi i okoštale verske predstave mogu promeniti katedrama i unijatskim profesorima. Zato je u dogovoru sa vlastima finansirao dolazak trojice obučenih grkokatoličkih bogoslova: Stupnickog, Čirovskog i Čestinskog. Kada su Srbi uočili da je bogoslovsko učilište u Šibeniku rasadnik rimske slatkorečive prelesti, sasvim strane pravoslavnom svetootačkom etosu, počeli su deci da zabranjuju dalje školovanje. Monasi manastira Krke se zaklinju „da će se pravoslavna vjera i krvlju braniti“. Narodni prvaci Stevan Vujinović, Nikola Knežević i Natal Popović su 24. maja 1821. pisali mitropolitu Stefanu Stratimiroviću „da se naruši zločinitelj i usija vraždu i neprijateljstvo u nas“.

Na prvi dan Duhova, 10. maja 1821. godine, zaverenici su napali kočije episkopa Venedikta Kraljevića, pucali su verujući da se on nalazi u njima, ali kako je on instiktivno odložio uobičajenu šetnju, žrtve su bili: kanonik Aleksej Stupicki, gradski komesar Šibenika, i još dvojica ranjenih činovnika. Uhapšeni su kao inspiratori i stvarne kolovođe: protosinđel Kirilo Cvjetković, rodom iz Boke Kotorske, jeromonah Nikanor Knežević, zvani Vukobrat. (Vukobrata ima inače sa obe strane Dinare, a u Bosni su koncentrisani u mestu Resanovaci kod Bosanskog Grahova). Neposredni atentatori Katić i Klepo umrli su u zatvoru, dok je izvesni umešani Popović-Čoko 1822. uspeo da pobegne iz sužanjstva i da se domogne Bosne.

Venedikt Kraljević, čovek za koga su Srbi mislili da je Grk, a Grci da je Srbin, koji je govorio čudnom mešavinom slovenskog jezika iz okoline Soluna i novogrčkog dijalekta, u svojim unijatskim kombinacijama nije računao na violentnost srpskog dinarskog tipa. Čovek koji je mnogo puta bio umešan u pronevere novca, kukavički je pobegao u Italiju. Pred kraj je u svom Testamentu dao opravdanje svoje crkvene delatnosti: „Namera moja je bila samo, da prosvetlim svoje duhovno stado i da uklonim mržnju među pravoslavnima i rimokatolicima i da ih složim u bratskoj ljubavi“. (Boško Strika, Dalmatinski manastiri, str. 60–61). Nikanor Grujić je boraveći u Italiji sreo Kraljevića koji se po njegovom svedočanstvu „nije pounijatio, nego je i danas ostao pravoslavan“. (Avtobiografija, str. 184)

Međutim, i dalje su nastavljeni versko-politički pritisci na Srbe. Austrijski guverner u Dalmaciji, grof Venceslav Lilienberg, uspeo je putem mita i potplaćivanja da pridobije za „carsku vjeru“ dvojicu srpskih sveštenika Petra Kričku iz Kričaka i Marka Busovića iz Baljaka. Civilna administracija u Dalmaciji je 8. marta 1832. javljala da je na uniju prešlo ukupno 49 duša iz drniškog kraja. (Istorija SPC, knj. II, str. 594–595). Episkop Pantelejmon Živković je bio čovek nepokolebljivog i čvrstog stava u pogledu unije. Da bi odoleo pritiscima vlasti koja je davala žito narodu u oskudici da preće na „carsku vjeru“, kupio je velike količine namirnica i delio pastvi besplatno...

U maju 1844. godine u Vrlici su se u isto vreme obreli pravoslavni episkop Jerotej Mutibarić i unijatski (grkokatolički) biskup Gavrilo Smičiklas. Tada je bila u toku ceremonija osvećenja grkokatoličkog hrama. Veći deo naroda, da bi dokazao privrženost pravoslavnoj veri pohrlio je na službu u pravoslavnu crkvu. (Istorija SPC, knj. II, str. 600–601)

SMISAO OBIČAJA I POREKLO

O čuvarima Hristovog groba je svojevremeno pisao u „Pravoslavnom misionaru“ sadašnji Episkop šabački Lavrentije, koji videvši ih, stiče utisak da ispred njega stoji poredana družina Kostreša i Plavše harambaše. Epičan utisak koji čuvari stvaraju oživljuje borbeno nasleđe predaka, ali ne na nivou prizemnosti i neke preteće agresivnosti. Ljude dinarskog pojasa karakteriše opsesivnost prošlošću, ta zanetost pripovedanjem i pesmom o minulim podvizima je plod samih istorijskih okolnosti. To umetničko zanesenjaštvo se ne izvrće u jedan idolopoklonički odnos prema istoriji. U slučaju Čuvara Hristovog groba, Liturgija na kojoj prisustvuju prihvatila je ratne napore svoje pravoslavne pastve, podvige u krvi odbrambenih ratova „pod krstaš barjakom“, a vođenih „za krst časni i slobodu zlatnu“. Spasitelj Gospod Isus Hristos ima dve prirode: božansku i čovečansku. Okretanje glave i zanemarivanje prošlosti vodi ka političkom monofizitizmu koji itekako pogoduje globalističkoj prelesti svakodnevice.

Tradicija Čuvara Hristovog groba, viteško-liturgijski običaj, predstavlja sintezu verskog predanja i nacionalnog istorijskog iskustva. Naravno, nije lišen evharistijskog usmerenja i osmišljenja. Običaj je pod blagoslovom Episkopa sremskog gospodina Vasilija odnegovan i ustaljen u novom batajničkom hramu, gde i sveštenstvo Hrama Rođenja Presvete Bogorodice pomaže u održanju kontinuiteta ovakvih istorijskih tradicija.

Radovan Pilipović

---

---

Sinjska alka

Časopis "Slava" 1896.

Život i običaji naroda srpskog - Vuk S. Karadžić, u Beču 1867.

---

---

Iz zbirke etnološkog muzeja - Beograd 1934.god.

"Matica" - list za književnost i nauku, Beograd - 1866.god.

 

nastavak

nastavak

"Bosanska vila" 1910.god

"Bosanska vila" - 1912.god.

Milenko Pekić

VUK I SLOVENSTVO DALMACIJE

SAŽETAK: Na temelju objavljene arhivske građe, nepoznatih arhivalija i brojne literature, ukazuje se na značaj koji je Vuk odigrao u slovenskoj istočnojadranskoj pokrajini. Veliki reformator je, u zavidnoj mjeri,omogućio da se razriješi njen apsurd zvan italijanština i da se Dalmacija značajno okrene svom slovenskom identitetu. U tome mu je pomogla poletna elita odgojena i na njegovim knjigama. Hrvati u većoj mjeri ali i Srbi, i pored toga što je u njihovim redovima bilo brojnih protivnika

Vukove reforme. Proces je bio dugotrajan ali uspješan. Dalmacija je napokon i pobjedonosno otkrila svoje slovenske korijene — hrvatske više, dok su srpski bili još snažnije potvrđeni. Za jedan i drugi narod mož se reći da su se otada rađali kao Sloveni, ali i da su to ostajali — Hrvati ili Srbi. U tome se vidi i značajan uticaj Vuka Karadžića na složene odnose u Dalmaciji tokom XIX vijeka.

KLjUČNE REČI: Vuk Stefanović Karadžić, Dalmacija, Hrvati, Srbi.

Okvir ovog napisa čine međe Dalmacije uspostavljene na zasjedanju AVNOJ-a. Raniji geografski pojam ove slovenske jadranske pokrajine bio je daleko širi.¹ Austrijski i austrougarski pojam Dalmacije kao geografska odrednica nije u osnovi moga kazivanja.² Unutar njega sve do 1918. godine bila je i Boka Kotorska, koju izuzimam iz rada. Razloga je podosta. Najveći je taj što je u Boki tokom više stotina godina bio izgrađen poseban socijalno-privredni, kulturno-istorijski i političko-nacionalni sistem.³

Samo vrijeme radnje uokvireno je aktivnošću „najvećeg srpskog intelektualca" XIX vijeka — Vuka Stefanovića Karadžića.⁴ On je nizom veza bio povezan s Dalmacijom. Na istočnu obalu Jadrana prvo su stigle njegove knjige. Preko njih je uspostavljao trajne veze s mnogim ljudima na primorju. Prije nego je napisao ijednu knjigu Vuk je znao podosta o Dalmaciji. Bilo je to u doba odvijanja srpske revolucije, kada je svom gazdi Ivanu Jugoviću svako jutro na sto iznosio „po jedno staklo od rozolije u slami ili u šipgu jadranske šljivovice".⁵ Tri decenije kasnije Vuk je stigao u grad u kojem se proizvodio čuveni maraskino, koji je i pio u najotmjenijim kućama. Od tada će se to evropsko piće posluživati i u gostoljubivom Vukovom domu._⁶

Daleko presudniji trenutak u Vukovom okretanju Dalmaciji bio je veliki odziv prenumeranata na njegov Rječnik iz 1818. Te godine pretplatilo se 105 ljudi sa slovenskog primorja. Vuk je bio oduševljen, i već iste godine upućuje prvo pismo u tadašnju Kraljevinu Dalmaciju. Poslao ga je najzaslužnijem čovjeku za odziv na prvo organizovano prenumeriranje Dalmatinaca — episkopu Venediktu Kraljeviću. Baš od te 1816. godine i datira prva razmjena pisama s ljudima u Dalmaciji. Vuk je njihova pisma krajnje pedantno čuvao i pored toga što je održavao vezu s više od 1.000 ljudi i s njima razmijenio preko 7.000 pisama; oko 2.000 je Vukovih, a oko 5.000 je njemu upućenih.⁷

Zahvaljujući Golubu Dobrašinoviću, najboljem znalcu života i djela Vuka Karadžića, znamo da je srpskom prosvjetitelju pisalo 67 Dalmatinaca (u ovaj broj uračunavam i pisma koja je Vuk dobio od raznih institucija iz Dalmacije) i da je do danas sačuvano 468 pisama. Nažalost, sada nam je poznato samo 31 pismo koje je Vuk poslao prijateljima u južnoslovensku pokrajinu.

Ostanemo li u okviru definisanih granica Dalmacije, znači izuzmemo li ljude iz Boke, i ograničimo li se na razdoblje do 1860. godine — brojke postaju nešto drugačije. Do tog perioda sačuvano je 181 pismo koje je Vuku uputilo 48 ljudi rođenih, odraslih ili na službi u Dalmaciji, koje uslovno nazivam Dalmatincima, i samo 21 koje je Vuk poslao na adrese u slovensko primorje. Pogledamo li u nacionalnu strukturu Vukovih korespondenata vidi se da je bio u prepisci s jednim Slovencem, dvojicom Nijemaca, trojicom Italijana, trinaestoricom Hrvata i dvadeset devetoricom Srba. Među njima su: vladika Kraljević (porijeklom Grk ili Cincar), Medo Pucić i Nikola Tomazeo, koji nesumnjivo pripada italijanskoj, ali i srpskoj književnosti i pored toga što se sam nacionalno izjašnjavao kao Dalmatinac.

Jednako je zanimljiva i socijalna karta ljudi s kojima je Vuk Karadžić održavao vezu. Najbrojniji su austrijski državni službenici —njih 16 na broju i 1 ruski. U stopu ih slijede sveštenici: katolički (3) i pravoslavni (12) — od toga 4 vladike, 4 arhimandrita, 2 igumana, 1 protopresviter i 1 protosinđel. Trgovaca je relativno malo — samo 7, a slobodnih profesija (književnika, izdavača i knjižara, učenika i nepoznatog zanimanja) 9 ljudi.

Imamo li pred očima samo ove brojke odmah se uočava taktika koje se pridržavao Vuk Karadžić. Prevashodno se obraćao predstavnicima vlasti na svim nivoima; od ađutanata dalmatinskih namjesnika do opštinskih načelnika, vojnih dužnosnika i sudskih činovnika, ali i direktora gimnazija i učitelja. S njima je uspostavio kontakte tek četrdesetih i pedesetih godina XIX stoljeća. Visoki predstavnici pravoslavne crkve u Dalmaciji stupiće s njim u vezu već 1816. godine, kao što smo vidjeli, i prema sredini vijeka one će prestajati, u najvećem broju slučajeva, samo zbog smrti njegovih prijatelja. Mjesto će nadomiještati carski službenici, u velikom broju slučajeva, katoličke vjeroispovijesti. Za iznošenje nekih čvršćih i temeljnijih sudova nama nedostaje popriličan broj pisama koja je Vuk razmijenio sa poznanicima i prijateljima iz Dalmacije; bilo da se radi o njegovim pismima poslanim u primorsku pokrajinu, ili dalmatinskim adresiranim na Vukovo ime, koja su sigurno postojala.⁸

Međutim njegova pisma koja su stigla u ruke Dalmatinaca doživjela su drugu sudbinu; sačuvano ih je,⁹ ili bar nam je danas poznato, posve malo — vidjeli smo tek 31 na broju. Pisma su mu stizala iz: Šibenika, Dubrovnika, Splita, Vodica, Obrovca, Imotskog, Vrilke, Sinja, Trogira i Zadra. Pisali su mu ili on njima: Spiridon Aleksijević, Andrija Alujević, braća Batara, Ilija Bracanović, Ivan Brčić, Đovani (Vuk ga zove Jovan,¹⁰ a drugi Ivan) Burati (Giovanni Buratti), Josif Valenčič, Vuk Vrčević, Jeremija Gagić, Ivanić, Nikola Dimitrović, Matej Đurić, Gerasim Zelić, Stjepan Ivićević, Frančesko Karara (Francesco Carrara), Stefan Knežević, Jerotej Kovačević, Venedikt Kraljević, Ante Kuzmanić, Hadži-Jovo Kujundžić, Jovo Lainović, Ivan Ljepopili, Adolf Majer (Maueg), Savo Matov Martinović, Dimitrije Milaković, Josip Mrkica, Jerotej Mutibarić, Đorđe Nikolajević, Isaija Oluić, Fridrih (Fridrich) Orešković, Dimitrije Perazić, Franc Peter (Franz Petter), Gerasim i Božidar Petranović, Spiridon Popović, Petar Preradović, Đuro Pulić, Medo Pucić, Josif Rajačić, Mihovil Šimetin, Delfina Sirovica, Andrija Stazić, Ana Stratimirović, Nikola Tomazeo (Tommaseo), Simeon Trkulja, Jakov Ćudina, Frane Cvitković i Jovo Škuljević.

Navodim sve danas poznate Vukove korespondente. Bilo bi pogrešno vjerovati da je ovo potpun spisak ljudi iz Dalmacije koji su održavali pismenu komunikaciju s njim, a pogotovo onih s kojima je „kolos jugoslovenske literature" bio u vezi;11 bilo da su ga posjećivali u njegovom gostoljubivom domu u Beču ili da su na neki drugi način dolazili s njim u dodir. Navesti sve ljude iz ove grupe značilo bi donijeti popis najznačajnijih ljudi iz prve polovine XIX stoljeća u Dalmaciji.

Posve je zanimljivo kojim su se sve pismenima, pravopisima i jezicima služili u međusobnim komunikacijama. Vuku, koji je tako hrabro krenuo u rat za srpski jezik i pravopis, pisali su na italijanskom, njemačkom i najviše upravo na srpskom jeziku. Upotrebljavali su ćirilično i latinično pismo, građanski pravopis ali i one koji su dobila ime po Vuku, Gaju i Kuzmaniću. Skoro svi Srbi pisma ispisuju ćirilicom i predvukovskim pravopisom. Samo se Venediktu Kraljeviću (u jednom) i Jeroteju Kovačeviću (u dva) pisma omakla po koja ozlogašena „jota", uz to „zlosrećna, neščasna, krivorepa",12 dok je nagtredni Špiro Popović napisao jedno pismo gotovo posve u Vukovom duhu. Samo je jedan Dalmatinac — nesuđeni vukovac — Dimitrije Milaković, sva svoja pisma iz Dubrovnika (i jedno iz Novog Sada) pisao Vukovim pravopisom. Hrvati, pa i rimokatolički sveštenici, pisma su ispisivali latinicom ali i ćirilicom, umnogome se držeći Vukove ortografije (Ivan Brčić, Ivan Dedić, Josip Mrkica, Frane Cvitković, Fridrih Orešković).

Prvo pismo koje je Vuk uputio episkopu V. Kraljeviću 1816. godine bilo je uvod u plodonosnu korespondenciju između njega i ljudi iz Dalmacije.

Već naredne, 1817. godine, veliki reformator štanirao je pohoditi Dalmaciju, čiji su se ljudi u tako velikom broju pretplatili na njegov znameniti Rječnik.13 Okolnosti su htjele da se na primorju Vuk Karadžić nije pojavio ni 1823, 1824, 1826, ali ni 1830. godine, i pored žarkih nastojanja da vidi južnoslovensku obalu.¹⁴ Želja mu se ostvarila 1834. godine kada se u Trstu ukrcao na brod. Pramac mu je bio usmjeren u pravcu jadranske pokrajine.¹⁵ Vuk je tako po prvi put doplovio do Dalmacije. Druga prilika ukazala mu se 1838. godine. I dobro mu je došla, jer je trebao zaboraviti na smrt mladoga sina Save, čijoj sahrani u dalekom Petrogradu nije mogao prisustvovati.¹⁶ Odlično je znao da rad, pogotovo na terenu, najbolje liječi roditeljske rane. Spakovao je putni kovčeg i krenuo na put. Krajem maja već je bio u Hrvatskoj, a sredinom juna 1838. godine obreo se u Dalmaciji — Zadru. Nakon 49 dana provedenih u Dalmaciji Vuk je morao biti vrlo zadovoljan. Radost podjeljuje sa suprugom Anom: „Sakupio sam puno zanimljive građe za svoj posao".¹⁷ Iz drugih izvora saznajemo da je „svuda одъобоега вѣроисповѣданія Србаля и одъ нѣмачке италіанске господе радостно причеканъ, почествованъи гостйенъбивао, кое показуе да сезаслуге господина Вука о езику нашемъ и кньжеству и у Далмаціи достойноуважаваю".. Zadnjeg dana avgusta 1838. godine Vuk Karadžić je otplovio iz Zadra prema Trstu. Dobro je pazio na svoj putni kovčeg u kome se nalazilo obilje građe „грађе „засловаръ, граматику, описаніеобичаянароданашегь". Zaista se s pravom ponadao i dr Božidar Petranović da će ovo „учено путованѣ нѣговом ногокъобогатѣні юезикъ, кънараштаю кньжества, къболѣмъ познаваню и уважаваню народни нашио бичая принети“¹⁸ I nije se prevario. S mnoštvom prikupljenih pripovjedaka, pjesama i brojnih narodnih običaja, Vuk se vratio u Beč početkommseptembra 1838. godine.

Nedugo potom ukazala mu se 1841. godine još jedna prilika da krene na jug. Objema rukama prihvatio je poziv Nikolaja Ivanoviča Nadeždina i Dimitrija Maksimoviča Knjaževiča i ponovo se uputio na put koji ga je vodio u Dalmaciju. U nju je doputovao vozeći se ličkim kolima. Silazeći niz velebitske padine novom cestom preko prevoja Mali Alan ugledali su i more. Skoro godinu dana Jadranom je već plovio brod u čijem je salonu visila Vukova slika, a na pramcu broda bijaše urezano ime Vuk Karadžić.¹⁹ I dok je jedan „Vuk" brazdao Jadranskim morem onaj po kome je prvi dobio ime, zavaljen u lička kola, prilazio je Obrovcu, prvom naselju na još jednom putu u južnoslovensku pokrajinu.

Proći će skoro jedanaest godina, prije nego li se Vuk ponovo uputi prema Dalmaciji. U međuvremenu predano je radio na objavljivanju sakupljene građe. Izlazile su knjiga za knjigom: drugi i treći svezak narodnih srpskih pjesama, Vuka i Caee Tekelije pisma, znameniti Hoeu zavjet, Gospodinu sa dva krsta, poslovice, Kovčežić i veliko leksikografsko ostvarenje — Srpski rječnik, prepun riječi i priča iz Dalmacije.

I jedno Vuk nije zaboravljao — otpisuje na pisma brojnih novostečenih prijatelja iz Kraljevine Dalmacije, ali i čita pristigla. Uzmimo samo npr. Splićane. U Dioklecijanovom gradu za Vuka se znalo i prije njegovog prvog dolaska 1835. godine. Prvi kontakt c njim uspostavili su brojni trgovci rodom iz tadašnje Turske, koji su u ovom gradu našli utočište i mogućnost širokog polja rada. Njima će se ubrzo pridružiti i ljudi koji su se rodili u gradu podno Marijana. Bilo ih je iz najrazličitijih društvenih slojeva: profesora, učitelja, sveštenika i službenika u ostalim državnim službama. Pišu mu u prvom redu o stvarima koje se tiču njegovih knjiga, ali i o nizu drugih zanimljivosti. Naravno da se taj broj Vukovih poklonika iz Splita uvijek povećavao poslije svakog njegovog dolaska u Marulićev grad: 1835, 1838, 1841, 1852, ali i 1861. i 1863. godine.²⁰ Vuk im je stalno pri ruci i sa željom da pomogne. Navraćaju i u njegov dom u Beču učeni Kapapa i župnik Alujević — prvi od Splićana koji ga pohodi.²¹

U Beču će Vuka posjetiti u više navrata i Konstantin Vojnović,osobito kada je postao student Bečkog univerziteta. Istina, njegova porodica tada nije živjela u Splitu, ali će on od 1858. godine postati njegov žitelj i jedan iz plejade narodnih preporoditelja Dalmacije. Kada se nastanio u Splitu, u kući Andrić na Rivi, s njim su već bila i dva sina Lujo i Ivo, kasnije čuveni književpici. Prije negoli je postao građanin Dioklecijanovog grada, Konstantin je završio gimnaziju.

Bijaše italijanska, što je tada bilo uobičajeno u Dalmaciji u kojoj je većina stanovnika bila slovenskog porijekla. Međutim, Vojnović, fanatični katolik, u mladosti kršten u pravoslavnoj crkvi u rodnom Herceg Novom, poput velikog broja svojih drugova nije znao jezik najvećeg dijela ljudi iz Dalmacije. Da li ga je učio iz Vukove knjige još za života svoga oca, pretplatnika na pjesmarice, ne može se sa sigurnošću reći, ali već 1849. godine čitamo i njegovo ime među Vukovim prenumerantima. Kada se 1851. godine Vojnović obreo u Beču na studiju, počela su redovita navraćanja mladog Dalmatinca u gostoprimljiv Vukov dom.²² Nakon svakog dolaska Vojnović je morao biti sve oduševljeniji pristaša maternjeg jezika. Po okončanju studija, kada se skrasio u Splitu, bilo je za očekivati da će Vuku uzvratiti gostoprimstvom. Vidjeli smo, Vuk će posjetiti Split i 1861. i 1863. godine, a tada je u njemu već živio agilni advokat dr Konstantin Vojnović.²³ A baš te godine bile su presudne u razvoju narodnog bića Dalmacije.

Na planu buđenja slovenskih osjećaja u Dalmaciji su već sticana prva iskustva a osnovane su i prve slovenske čitaonice. U jednoj od njih — splitskoj — aktivno učešće uzeo je i nadobudni advokat dr Vojnović, koji će se potpisati na dopisu kojeg je 1863. godine uprava poslala Vuku kako bi mu se zahvalila na vrijednom poklonu. Naime, Vuk je u Split preporodnoj ustanovi poslao više svojih knjiga, ali ne i svoju sliku. Zato Splićani, uz zahvalnost na daru, iskazuju „vruču želju, da /im/ dvorana /čitaonice/ nakićena bude sa slikom jednog od otacah naše književnosti /M. Pekić/".²⁴

Kakav je K. Vojnović bio pobornik velikog reformatora vidi se i po tome što su mu djeca napamet učila narodne pjesme iz Vukovih zbornika. Prednjačio je šestogodišnji Ivo, kasnije veliki dramaturg, kome su, docnije će priznati, i Vukove narodne pjesme poput luči osvjetljavale djetinjstvo.²⁵

Ispod stana prvog splitskog advokata nalazile su se prostorije Narodne slavjanske čitaonice. Ljudi okupljeni oko nje spremali su se za istorijsku misiju. Trebalo se obračunati s velikom boljkom zvanom odnarođivanje. Ona se u Splitu, ali i čitavoj Dalmaciji, doživljavala kao italijanština. U toj borbi članovi Čitaonice odigraće presudnu ulogu. Kruna njihova uspjeha jeste pobjeda na opštinskim izborima 1882. godine i prelazak opštine u ruke Hrvata.²⁶

Vuk, kojeg su u Dalmaciji, pa i u Splitu, voljeli i čije su knjige čitali i čuvali, moćno je pridonosio tim pobjedama. Devetnaesto stoljeće bilo je presudno u njenom životu — otkrivala je zapretene slovenske korijene, uveliko i Vuku zahvaljujući. Preko 90% stanovništva Dalmacije bijahu Sloveni,²⁷ a tek sredinom XIX vijeka njeni najumniji sinovi započinju odlučnu borbu za svoje iskonske, počesto zaboravljene, osnove. Zaista se treba upitati kako se desilo da su tek tokom XIX vijeka najnapredniji muževi urbane Dalmacije otpočeli s raspretavanjem svojih slovenskih korijena? Ponovimo još jednom. Većina Dalmatinaca bili su Sloveni, a bijahu, u isto vrijeme, i tuđini na svojoj rodnoj grudi. Tako se desilo da je jezik neznatne manjine — Italijana — postao službeni jezik Dalmacije. Ogromna većina stanovništva taj jezik nije razumjela. Štaviše, vlast s centrom u Beču kao nastavni jezik u škole uvodi jezik Dantea i Petrarke. Izgledalo je kao da je okupator na svojoj zastavi ispisao Slavus nascitur, Italus fit.7 Stanovnika ca Apeninskog poluostrva na južnoslovenskim obalama bilo je malo, ili nikako.

Otuda se napor njemačkog Beča da „stvori" što više Italijana svodio na zanemarive uspjehe. Tako je u Dalmaciji začeo proces slovenskog rađanja i hibridnog stvaranja. Slične zablude u Evropi su već bile razrješene. Sada se pružala šansa neodrođenim Slovenima Dalmacije da uče na primjeru evropskih revolucionarnih ostvarenja u razrješavanju problema nacije.

Apsurd Dalmacije — u kojoj se mislilo i govorilo italijanski, zapovijedalo njemački, a slušalo slovenski, imao je apsolutnu prednost u rješavanju. Bijaše to izazov za najbolje njene sinove — elitu, koja se školovala van rodnog zavičaja. Prednost su imali obrazovani i mladi. Istorija im je dodijelila ulogu graditelja ideologije — svijesti o vlastitom identitetu. Unutar nje, po značaju, jezik je zauzimao prvo mjesto. Uostalom, na univerzitetima širom Evrope detaljno su izučavali učenja filozofa racionalista, pa i misao da je jezik temelj svake nacije, odnosno da je nacija prirodia zajednica ljudi koja govori jednim jezikom. Naučeno je sada trebalo primijeniti na razrješenje glavnog apsurda u rodnom kraju. Postojale su dvije mogućnosti: poslužiti se perom ili mačem. Pero i mastilo su ipak imali prvenstvo i pored ogromnih teškoća koje su ih čekale. One su bile toliko velike da se do konačnepobjede narodnog jezika trebalo i te kako namučiti. U borbu s perom i mastilom prvi su krenuli Srbi. Ubrzo s njima borili su se, za iste ideale, i Hrvati, okupljeni oko mladenačke regimente „Ne boj se". Insistiranje na razlikama ipak je izbilo na vidjelo; jedni su voljeli mlijeko a drugi obožavali mliko.²⁹ Bilo je i onih trećih koji su znali samo za latte. Onda se opet vjerovalo da su „Serblji. Hervati i Dalmatini" jedan i istovjetan narod, kako po jeziku, tako i po običajima³⁰ i da „slavjanština mora u Dalmaciji pobijediti Talijanštinu".³¹ Privrženost kulturi i jeziku Apenina nije napuštana; Pjero Alesandro Paravija bio je duboko uvjeren da su Dalmatinci Sloveni po narodnosti, a Italijani po kulturi (Slavi di nazione, di civilta Italiana)P Prednost italijanske kulture nad slovenskom u Dalmaciji vidjeli su Vinčenco Duplančić (Vincenzo Duplancich) i Julije Bajamonti.³³ Uistinu, italijanski je jezik na zapadnom dijelu Balkana pustio duboke korijene. U centru Splita „vladao" je i u Tijardovićevom djetinjstvu, na kraju XIX vijeka.34 Starija generacija Zadrana, na početku istog stoljeća, poznavala je materinji jezik „slabo ili nikako". Jednako ga nije znala ni mlađa, priznaće Špiro Brusina Simi Matavulju. Da poimanje bude još i teže, Brusina dodaje da je u Zadru bilo i Srba „koji su slabo umjeli srpski. pisati nikako".³⁵ Otuda i ne čudi da je živeći baš u takvoj sredini, tokom 1848. i 1849. godine, dr Đuro Agustinović (Augustinović) došao na originalnu ideju da od elemenata vukovice i gajevice stvori nova slova, sve sa željom da gtrevaziđe razlike koje su se iskazivale i u pisanju.36 Zato je borba za narodni jezik u Dalmaciji i pogtrimila prvorazredan značaj. Zbog toga je i potrajala tako dugo.

Kada bi najkraće htjeli okarakterisati stanje u Dalmaciji u ovom periodu, naročito razdoblje sredinom XIX stoljeća, rekli bismo da je tada carevao istorijski apsurd.³⁷ Zato su najodabraniji sinovi Dalmacije iz prve polovine XIX vijeka krenuli u odlučnu bitku za svoje iskone. Na istorijsku scenu stupila je plejada odličnika izvanredne umne i duševne snage. Pojavili su se ljudi koji su budili narodnu svijest kod odnarođenih njenih žitelja, koji su skupljali snagu da razruše kamene zidine vjekovnih nepravdi i otpočnu s gradnjom novih odnosa — sa željom da napokon postanu svoji na svome. Među tim prvoborcima za narodnu stvar ogromne većine naroda Dalmacije bili su i mnogi koji su svoj materinji jezik uveliko učili iz djela Vuka Karadžića. Zato Ante Kuzmanić već 1844. godine udno Vukovog objavljenja na 2. knjigu njegovih pjesama, ispisuje: „Ja velim da su svi Ijubitelji narodnoga jezika dužni kupiti ovu knjigu, često je štiti i derxati je u kuchi u osobitom dolapichu da ne bi propala. Ja opel velim, da ko nije dobro i za dugo upirao oči u narodne pjesme; petohe rechi da poznaje malerinski jezik".³⁸ Izgleda da su: Stjepan Ivićević,³⁹ Stjepan Buzolić,⁴⁰ PeromBudmani,⁴¹ Dinko Politeo,⁴² Jakov Čuka⁴³... poslušali ovaj savjet.

Posebnu fupu čine članovi splitske ilegalne družine akcionog imena „Ne boj se". Oni su djelovali i pri tom se nisu bojali strahovlade Bahovih husara. Na čelu su joj Luka Botić i Mihovil Pavlinović.⁴⁴ Ubrzo im se pridružilo i više mladih sjemeništaraca, pa i Natko Nodilo.⁴⁵ Svi će se oni rano upoznati s Vukovim djelom, zahvaljujući vrsnom Vukovom prijatelju, katoličkom svešteniku prof. Ivanu Brčiću.⁴⁶ Iz Vukovih zbornika i uče svoj jezik: ,,U Zadru Pavlinović, bivši bogoslovac, poče učiti slavonsko narječje slaro i novo svjelom. /sic! — savjetom/i pomoću nezaboravnoga Brčića, prebirući narodne pjesme, rječnike i sve zbirke Vukove".⁴⁷ Ova trojica splitskih ilegalaca izrašće u velike pobornike narodnog jezika. Nodilo i Pavlinović će postati i pretplatnici na Vukove knjige,⁴⁸ a kasnije će i znamenite zadarske novine nacionalnog preporoda Hrvata i Srba — Narodni list povesti putem koji je trasirao Vuk Karadžić.⁴⁹ Između sebe razmjenjuju knjige južnoslovenskog reformatora,⁵⁰ a i ćirilicom se služe u međusobnoj komunikaciji.⁵¹ Ako je Pavlinović i mijenjao svoje stavove u kasnijim godinama političkog djelovanja, uvijek je ostao veliki poznavalac i zagovornik narodnog jezika.⁵² I Luka Botić je bio vrstan znalac usmene književnosti, po čijim uzorima i stvara svoja književna djela.⁵³ On je, nakon prelaska u zadarsku katoličku teologiju,⁵⁴ onaj koji sniva o „slobodi potrgana i potlačena naroda". Pun mladalačkog zanosa, protjeran s bogoslovije, kreće preko Hercegovine i Bosne ,,u Srbiju. u zemlju slobodnu" /Jeg/ Srbijaje prosta od njemačke i od turske tlake, Srbija je čuvena ustankom Karadjordja i Miloša; Srbiju nam objavile: srbske pjesme, srbski rječnik, srbske pripoviedke, Kovčežić, što nam ih iz Beča naniela andelska duša nezaboravnog don Ivana Brčića. Po don Ivi u Srbiju nas opremao glavom Vuk Stefanović Karadžić svomu prijalelju, možnomu pri financijah. Jovanu Gavriloviću. Bio jedini Vukov uvjet: da ti mladi Ijudi ne idu u Srbiju po zlato, nego po slobodu narodnju." Prvi na put neizvjesnosti, ali s Vukovom preporukom u džepu odijela skrojenog na bosnaski način, kreće Luka, moleći ostale, „drugove da počekaju, dok on izvidi kako je tamo i kako će se namjestiti".⁵⁵ Razočaran napušta Beograd i napokon nalazi uhljebljenje u Đakovu,⁵⁶ gdje ostaje do prerane smrti. U ostavštini ovog Srbina, koji se „čitavom šakom krstio",⁵⁷ nađeni su i „prvi prizori drame o pećkom patrijarhu Arseniju Jovanoviću", nacrt za narodnu estetiku, unutar koje je kanio obraditi i „Pjesme, pripoviedke, poslovice prostoga puka; Vukove zasluge /.../ Hrvatstvo i Srbstvo, Sveslavjanski književni jezik".⁵⁸

Veliki pobornik ideala mladosti — slovenstva — ostaje i Natko Nodilo. Do kraja života je hrabro zagovarao slovenstvo Dalmacije i slogu njenih žitelja — Hrvata i Srba.⁵⁹ I veliki će vukovac ostati cijeloga života, sve do poznih godina kada je „neprekidno pušeći, proučavao Narodne Pjesme i Vukov Rječnik. Sigurno nijedan Turčin nije čitao koran koliko Nodilo Vuka", zapisaće Lujo, sin Konstantina Vojnovića.⁶⁰ Moralo je tome doprinijeti i Nodilovo poznanstvo s Vukom iz vremena kada je ovaj Splićanin bio student u Beču od 1857. do 1861. godine.⁶¹

Za razliku od Hrvata, Srbi, s neznatnim izuzetkom odnarođenih sunarodnjaka po gradovima, nisu zaboravili svoj maternji jezik. Oni ga ne uče iz zbornika Vukovih, iako su ih ljubomorno čuvali,⁶² već ga, nagtrosto, govore posve u duhu pjesama koje je sakupio i objavio veliki preporoditelj. Za očekivati je bilo da se baš zbog toga što je duša tih pjesama živjela među Srbima u Dalmaciji oni pretplaćuju bar u broju pretplatnika na Rječnik iz 1818. godine. To nije bio slučaj i pored toga što se Vuk i nakon odlaska vladike Kraljevića iz Šibenika obraćao njegovim nasljednicima za pomoć oko plasmana svojih knjiga. U Vukove odnose sa Srbima na primorju vrlo se rano umiješao mitropolit Stefan Stratimirović, koji se nikada nije odrekao uticaja na pravoslavne žitelje Dalmacije. Kada je Vuk krajem 1825. godine objavio zabavnik Daniiu i u njoj odštampao kalendar sa, u narodu, uobičajenim nazivima praznika i imena svetaca, mitropolit Stratimirović ustaje energično okarakterisavši Vukov potez kao otvoren napad gtrotiv pravoslavlja. Naredne godine službeno se obraća ministru unutrašnjih poslova grofu Zaureu (Saureu) s predlogom da se zabrani rasturanje prokužene Danice. Kada se policija iznenada našla u Vukovom stanu našla je samo dva primjerka zabavnika. Izgledalo je da su Kopitar i Vuk nadmudrili zaštitnike javnog morala carstva. Ni ministar nije sjedio skrštenih ruku. U Dalmaciju šalje jedan primjerak Danice s molbom da ga namjesnik preda nekom od povjerljivih pravoslavnih sveštenika i zatraži njegovo mišljenje o njenom sadržaju.⁶³

Tada je poslovima pravoslavne crkve na primorju rukovodio zadarski paroh Spiridon Aleksijević koji je i odgovorio na dopis iz Beča. Na isti akt odgovorio je i vojni kapelan tada stacioniran u Zadru — pop Lazar Bojić. Obojica sveštenika bili sujasni — Vuk je imena svetaca i praznika napisao, mimo važećih pravila i normi pravoslavne crkve, nepristojnim prostonarodnim dijalektom, koji je najvećim djelom bio neutemeljen na etimologiji i posve udaljen od staroslovenskog jezika kojim je kalendar morao biti naštampan. „Recenzentima" su zasmetali nazivi Jovanjdan Đorđije, namastir, Srbin, srpski. Po njihovom sudu trebalo je govoriti Sabor Jovana Krstitelja, manastir, Serbin i Serbski — baš onako kako se u narodu, pa i kod Srba u Dalmaciji, nije govorilo u njihovim kućama.⁶⁴ Ovo je bio prvi značajan, iako neuspio, napad na Vukovo djelo na obalama Jadrana.

Desetak godina docnije kao da su svi nesporazumi sa vodstvom dalmatinske pravoslavne crkve bili zaboravljeni i Vuk nanovo uspostavlja dobre odnose sa dalmatinskom pravoslavnom eparhijom. Štaviše kaluđer Aleksijević skuplja prenumerante za Vukovu planiranu knjigu o Crnoj Gori i Boki.⁶⁵

Za Vuka je bilo daleko značajnije pridobijanje okretnog i sposobnog mladog dalmatinskog vladike Josifa Rajačića.⁶⁶ Početkom 1833. godine uptućuje mu pismo moleći ga da preporuči njegovu četvrtu knjigu narodnih pjesama u dalmatinskoj eparhiji.⁶⁷ Vladika mu je odgovorio naredne godine. Uz pismo bio je i popis od 105 prenumeranata na poslovice.⁶⁸ Rajačić je akciju započeo početkom 1834, uputivši svom područnom sveštenstvu toplo intoniranu preporuku.⁶⁹ Skradinski paroh Silvestar Vučković,⁷⁰ i šibenski protopresviter Teodor Šušić,⁷¹ zdušno su se odazvali pozivu i odmah poslali imena prvih prenumeranata.

Udaljavanjem Pantelejmona Živkovića sa vladičanskog prestolja u Šibeniku, eparhiju su ponovo preuzeli vikari, ovaj put Simeon Trkulja.⁷² On je još kao profesor-katiheta u Zadru, skupljao za Vuka predbrojnike.⁷³ Sada kad je postao prvi čovjek pravoslavne crkve zaredaće sa ispisivanjem poziva dalmatinskom sveštenstvu, kojima ih je pozivao na pretplatu Vukovih knjiga.⁷⁴ Odazvao se popriličan broj ljudi iz Dalmacije. Predvodio ih je Đorđe Nikolajević iz Dubrovnika.⁷⁵ Pridružili su mu se pop Nikolaj Plavša,⁷⁶ Josif Milković, administrator manastira Dragovića⁷⁷ i zadarski administrator Atanasije Baljak.⁷⁸ Krajnje zanimljiv je slučaj Spiridona Margetića, popa u parohiji Zagorje. On ne samo da nije našao nijednog pretplatnika na Vukove pjesme,⁷⁹ već se ni sam nije upisao u njegove prenumerante, a 1879. godine podnio je predstavku crkvenim vlastima u kojoj je zagovarao uvođenje narodnog govornog jezika u crkvu. Štaviše na živom narodnom jeziku služio je i svetu liturgiju i mnoge sveštenoradnje vršio. Crkva mu je zato u Imotskom, gdje je kasnije bio premješten, bila uvijek krcata i Srba i Hrvata. Zbog toga je bio i prozvan jeretikom, a Konsistorija iz Zadra mu je najstrože naredila da više u bogosluženju ne smije upotrebljavati srpski jezik. Priznajući, u gornjem dokumentu, da se poodavno drži načela da sebe i slušalaca radi sve molitve i službe prevodi sa crkvenoslovenskog na srpski jezik i dodaje „da to ne samo nije bilo nikome zazorno, nego posve milo. Time sam ja privukao u crkvu ne samo svoje parohijane, nego još i inoverce tako, da nijedan sprovod nije obavljen bez učestvovanja u njemu i mnoštva Rimljana, tako je i sv. liturgija, a osobito o većim praznicima, malo kad bez ovih."⁸⁰

Stefan Knežević, namjesnik manastira Krke 1840. godine nije pomišljao na sličan potez, pa ni do kraja života, ostajući pobornik starog pravopisa i nevukovske azbuke.⁸¹ I pored svega upisao se u spisak onih koji su skupljali pretplatnike na Vukova djela.⁸² Izborom arhimandrita Jeroteja Mutibarića za episkopa dalmatinskog Vukovi izgledi su se bitno popravili.⁸³ Čim je Vuk doznao za nova unapređenja, novopostavljenom episkopu šalje objavljenije i na njemu pismo, moleći ga da preporuči narednu zbirku pjesama u njegovom vladičanstvu. Vladika već 1844. godine nadzirateljima „teplo" preporučuje pjesme koje su se očekivale krajem iste godine.8⁴ Odazivaju se: dicmanski paroh Spiridon Margetić,⁸⁵ neretvanski administrator Dionisije Grušić,⁸⁶ kosovski nadziratelj Makarije Vukadinović,⁸⁷ drniški paroh Stefan Vidosavljević⁸⁸ i skradinski paroh Silvestar Vučković, provjereni ljubitelj Vukovih knjiga.⁸⁹

Kada se Vuk ponadao da je uspostavio dobre odnose s novim vladikom, uslijedila je bura. Nakon pojave Novog zavjeta 1847. godine pokrenula se crkvena pravoslavna hijerarhija u Austriji.⁹⁰ Prednjači patrijarh Josif Rajačić, prijašnji Vukov dobrotvor. On izričito traži da se zabrani dalje rasparčavanje Vukovog Novog zavjeta⁹¹

Ni Dalmacija nije bila izuzeta od ove kampanje, tim više što je ona bila mnogim nitima povezana sa Sremskim Karlovcima. Štampanje oglasa za Vukov Novi zavjet u zadarskim službenim novinama Gazzetta di Zara⁹² a potom i u slovenskoj Zori dalmatinskoj,⁹³ bio je samo povod episkopu Jeroteju Mutibariću da se obrati namjesniku Dalmacije da zabrani prodaju spomenute knjige. Guverner pokrajine Ivan August fon Turski savjetova je vladiku da primjedbe proslijedi u Beč, i to C. K. Centralnoj cenzuri. Tako je presjekao u začetku mogućnost da se zabrani Novi zavjet u Dalmaciji.⁹⁴ U isto vrijeme na primorju je kod Srba plamsao „И ратъ и свађа велика /.../ за правописъ. Сдни су Вуковци, а другимъ старолюбцима незна се ни броя. Паметни люди прегледаю сву ову борбу, пакъ виде да е и овдѣ старосвѣтско ратованѣ: бори се новостъ са стариномъ, бори се будуЬностъ са садашньос^у. Кое ће надѣчати, то намъ каже духъ времена и духъ народне просвѣте; кои незна ово двое, тай незна ни да е живъ, а у мртва човека нема ни свѣтескогъ видѣла. Кодъ насъ Срба велика е хука за правописъ за ово боримо се Beftb ево тридесетъ година, али ће намъ и миръ слађш быти — наше видѣло бнће видніе, наша слава биће славнія! Учимо се Срби, радимо свесрдно и по правой свѣсти, и познаймо што пре истину!"⁹⁵ Napad na Novi zavjet nije zasmetao Anti Kuzmaniću da već naredne godine objavi pohvalnu recenziju iz pera Ignjata Brlića na knjigu protiv koje su ustali toliki moćnici.⁹⁶ Sve u svemu zabrana nije uspjela i Novi zavjet se i nadalje slobodno prodavao po Dalmaciji. Ćutanjem, Srpsko-dalmatinski magazin nije onemogućio slobodno kolanje knjige, koja je odigrala jednu od ključnih uloga u Vukovoj reformi jezika i pisma. Ako ga prije 150 godina nisu podržali svi Srbi, s velikim simpatijama učinili su to predstavnici hrvatske inteligencije na primorju.⁹⁷ Naročito oni okupljeni oko novina i časopisa: Gazzetta di Zaga, Zora dalmatinska, Glasnik dalmatinski, La Dalmazia, Annuario Dalmatico, Pravdonoša, La voce dalmatica, Nodilovog Il Nazionale-a, Danilovog Priloga uz Narodni list i Šimićeve Iskre sve do kasnijeg dubrovačkog Slovinca. Pridružila im se i: Sundečićeva Zviezda, Ljubišin Zemljak i zadarski Srpski list (Srpski glas) Save Bjelanovića, koji je pisan, posve, u duhu ideja Vuka Karadžića.⁹⁸

Na stranicama navedenih publikacija objavljivane su mnoge narodne pjesme, priče i zagonetke iz Vukovih zbornika ili oglasi na njegova djela, pa i izvorni članci.⁹⁹ Kada bi se svi Vukovi napisi publikovani za njegova života samo u Glasniku dalmatinskom i Zori dalmatinskoj objedinili, izišlo bi nekoliko knjiga. Vidjeli smo, u Srpsko-dalma-tinskom magazinu nije se pojavio nijedan Vukov sastav, niti je prenešeno išta iz njegovih zbornika. Objavljeni su samo indirektni napadi Božidara Petranovića: dva teksta Đorđa Srdića, koja su se doticala Vukove reforme i jedna tužbalica u povodu njegove smrti iz pera provjerenog mu prijatelja Vuka Popovića, koji se ipak morao skriti iza pseudonima Mladi Srbin.¹⁰⁰

I pored toga što su ga u kritičnim godinama njegovog reformatorskog zahvata svojski podržali Hrvati, Vuk je nastojao da sa Srbima izgladi nesuglasice, pa tako i sa vladikom Jerotejem Mutibarićem. Upućuje mu pismo, koje je ujedno bilo i molba sa željom da se kod područnog mu sveštenstva zauzme za njegovo kapitalno djelo Rječnik. Mutibarić odbija da pomogne.¹⁰¹ I pored toga da nije preporučen sa najvišeg mjesta pravoslavne dalmatinske crkve, mnogi primjerci Rječnika stigli su na primorje. Dočekan je i s kritikama: „Има ій кои му овдѣ знатне мане находе у томъ, што е изоставіо кньжевне рѣчи; што е пометао многе таліянске; што е умножіо свой рѣчникъ истима само ради и, е, іе; што се ніе при свакой рѣчи тога држао и напѣчіе пазио, када е башъ ову сувишностъ желио; што е многе рѣчи изоставіо, кое су врло обичне ѵ наполѵ и т. л. "¹⁰² Vuk Karadžić je bio u prepisci, ne samo s vladikama Dalmacije, već i s brojnim drugim predstavnicima visokog sveštenstva pravoslavne dalmatinske eparhije: Dimitrijem Perazićem,¹⁰³ Jerotejem Kovačevićem,¹⁰⁴ Đorđem Nikolajevićem, s kojim je bio u prepisci od 1836. do 1853. godine, a čija su pisma objavljena,1⁰⁵ ali ne i studiozni zapis o Dubrovniku.¹⁰⁶ Isaija Oluić, kasniji arhimandrit manastira Krupe, za Vuka je prikupljao srbulje i vršio istraživanja o Bukovici, Ravnim Kotarima i Podgorju, ali rukopis nije sačuvan.¹⁰⁷ U Vukovoj zaostavštini čuva se samo šturi prikaz Zagorja, Promine i Petrova polja.¹⁰⁸ Vuk je poznavao i Dalmatince koji nisu bili na njegovoj strani. Božidar, odnosno Teodor Petranović bio je najbolji predstavnik. Jernej Kopitar ga je odlično okarakterisao: : „mali шпијунчић православный — pa dalje dodaje na njemačkom jeziku — budući drugi Hadžić, koji se međutim, u ovom trenutku kompromituje Vukovom ortografijom, kao i Jefta, a ovome je prilično sličan i u talentu".¹⁰⁹ Kao toliki mladi ljudi i Božidar Petranović je u mladosti bio vukovac, da bi ubrzo izrastao u suprotnost. Postao je javni, ali iznad svega prikriveni protivnik Vukove reforme. U njemu je prevladao uticaj sremsko-karlovačke gimnazije, čiji je bio učenik. Zato je i prošlo desetak godina od poznanstva do prvog pisma koje će ovaj Šibenčanac uputiti Vuku.¹¹⁰ Potom je uslijedilo novo zatišje. Tek kada je učeni Petranović stigao u Beč kao delegat Dalmacije javlja se Vuku, raspitujući se za njegovog velikog oponenta Svetića, tj. Jovana Hadžića.¹¹¹ Rad na terminološkom rječniku 1853. godine još je više udaljio ovu dvojicu ljudi,¹¹² ali Petranović je uvijek razlikovao Vuka čovjeka od Vuka revolucionara i reformatora. Otuda ga je valjda radosno i dočekivao u svome domu u Zadru; i 1852. godine, kada se kod državnog savjetnika okupilo više uglednika, mirjana i sveštenika obiju crkava.¹¹³ I za svoga zadnjeg boravka u Dalmaciji, Vuk je na konaku, zajedno sa kćerkom Minom, bio kod dr Petranovića.¹¹⁴

Brat Božidara Petranovića, Gerasim, kaluđer i kasniji vladika bokokotorski, takođe je bio u prepisci s Vukom¹¹⁵ Poput starijeg brata i Gerasim ostaje dosljedan staroj ortografiji do kraja prepiske s Vukom, ali pored njegovanja starih navika (i Gerasim je đak Sremskih Karlovaca), on se iskazao i kao Vukov prijatelj,¹¹⁶ ali i kao provjereni sakupljač prenumeranata i srbulja (vladika Knežević je namjeravao da ih sve prikupi i pohrani u manastiru Krki — javiće Vuku).¹¹⁷ I nekoliko valjanih anegdota o Vuku zahvaljujući baš Gerasimu sačuvane su od zaborava.¹¹⁸

Vuk Karadžić je održavao prepisku i sa srpskim trgovcima na primorju, pa tako i sa: Ilijom Bracanovićem, Nikolom Dimitrovićem, Jovom Škuljevićem, Hadži Jovom Kujundžićem i Jovom Lainovićem.¹¹⁹ Ljudi vični peru poput Petra Preradovića, Vuka Vrčevića i Meda Pucića brzo su došli u vezu sa Vukom.¹²⁰ Jedni su ga, to je očito, zaobilazili. Riječ je o Srbima: Iliji Dedi Jankoviću, Đorđu Srdiću, Špiri Dimitroviću Kotaraninu, Krsti Kulišiću, Jovanu Sundečiću i Lazaru Tomanoviću.¹²¹ Vrsni pjevač Savo M. Martinović,¹²² ali i Vukov drug iz doba srpske revolucije — Jeremija Gagić, ruski konzul u Dubrovniku nisu bili u toj grupi.¹²³ Jednog posebno ističem — Špiru Popovića.¹²⁴ Ovaj izuzetno zanimljiv čovjek bio je i dobar znalac školske problematike.

Tokom druge austrijske okupacije problem škola u Dalmaciji postaje vrlo izrazit. Beč ne dozvoljava otvaranje učilišta u kojima bi srpskohrvatski bio nastavni jezik. On u školama forsira italijanski jezik ili u najboljem slučaju škole u kojima se nastava odvija na dva jezika — italijanskom i srpskohrvatskom.¹²⁵ Zato s pravom govorimo o apsurdu — i pored toga što je pokrajina bila slovenska, italijanski je jezik bio vladajući u svim porama društva. Don Jakov Grupković, zato, gromoglasno i ustaje protiv postojećih škola, optužujući ih za italijaniziranje slovenske većine, jer one „mladost našu krasnu i milu u klici ubijaju, pa dodaje, Ko factor naših zala, ko prosiplje našu sadašnost, di se topi naša budućnost neg u vami škole od boga vam prokleto".¹²⁶ Samo na prvi pogled izgleda da učeni Grupković nije u pravu. Sjetimo li se one latinske sentence — Slavus nascitur, Italus fit, posve nam je razumljivo da su nenarodne škole bile činilac odnarođavanja, a nikako centri u kojima se razvijala svijest o vlastitom narodu.¹²⁷ Otuda nas i ne čudi da u Splitu 1860. i 1861 godine Lovro Monti nije bio u prilici da progovori „naški osim onizi koi nose crljenu kapu, a kamoli misliti o narodnosti i narodnom napredovanju".¹²⁸

Ništa nije bilo bolje ni kod Srba koji su pohađali italijanske škole. Srpski rod je, po svjedočenju paroha Đorđa Nikolajevića, „овдѣ у Далмаціи, а особито по градовима, Србско читанѣ и писанѣ готово заборавіобыо. Италіанштина е свакій дан ъсве већма махъ преузимала; Дѣца наша по градовима, особито господска и трговачка, као уЗадру, Шибенику, Котору, италіански су говорила, безъ да су свога езика добро разумѣвала"¹³⁰

Ispostavlja se da je bila srećna ona sredina u kojoj nije bilo mješovitih škola, pogotovo ne onih u kojima je nastavni jezik bio italijanski. U zaleđu primorskih gradova i gradića, ali ni na otocima nije bilo nikakvih učilišta. Prostiralo se samo carstvo crvenih kapa i analfabetizma, gdje su strani jezici slabo prodirali. Možda i zato jer je u njima carevala apsolutna nepismenost.

Poražavajuća nepismenost u Dalmaciji nije iskorijenjena ni 1880. godine, kada se prvi put u službenim statistikama pojavljuju i podaci o pismenosti. Tada je npr. na tlu sjeverne Dalmacije, računajući tu Pag, Rab, zadarske otoke i zadarsko zaleđe, bilo od 172.224 čovjeka pismeno 9.773 muškaraca i 4.700 žena. Kada se pogledaju podaci za kistanjsku opštinu, dolazi se do još poraznijih spoznaja. Na području te komune 1880. godine, ističem 1880. godine, od 7.910 ljudi slova su poznavala samo 93 muškarca i 19 žena, dok je na benkovačkom području samo 257 muškaraca i 65 žena znalo pisati, a 5.707 muškarca i 5.666 žena nisu znale, moguće ni jedno slovo. Ni u drniškoj komuni nije bila bolja situacija — 335 muškaraca i 147 žena bili su pismeni, a ukupno ih je bilo 19.457. Naravio da je i u kninskom kraju situacija bila poražavajuća — 507 muškaraca i 172 žene poznavali su slova, za preostalih 21.748 ljudi velika civilizacijska tekovina pismenost nije značila ništa.¹³¹

Možemo onda samo zamisliti kakva je situacija bila ranije. I pored svega ne smijemo biti preoštri u izricanju sudova, jer u najnaprednijim zemljama Evrope 1840. godine — u Francuskoj i Velikoj Britaniji, gotovo polovica stanovništva bila je nepismena, a u Rusiji i čitavih 98%.¹³² U Kistanjama četrdeset godina kasnije analfabeta bijaše skoro 99%, tačnije 98,6%. Vidjesmo, ništa nije bilo bolje ni na prostoru bliže moru, pa ni u parohiji „tri sahata vožnje od Zadra".

U njoj je profesor zadarske pravoslavne bogoslovije Jovan Vučković proveo Uskrs 1891. godine i zgrozio se otkrivši u kakvim su uslovima živjeli njegovi vjernici. Zaostajali su „2—3 vijeka za ostalim krštenim svijetom".¹³³

Sigurni smo da su za bijedu o kojoj piše obrazovani Vučković znale vođe srpskog narodnog pokreta nekoliko desetljeća ranije i da ih je baš ta činjenica nagonila da misle o promjenama. Škola zbog toga i dobija prednost ispred ostalih kulturnih institucija. I pored svih želja ona nije mogla tek-tako da zaživi. Koliko se slabo napredovalo kazuje i, ne baš pouzdana, poluslužbena, statistika koju je objavljivao Luiđi Mašek. Na temelju njegovih prikupljenih podataka vidi se da se državne osnovne muške škole, na prostoru Kistanjske površi i Ravnih Kotara, javljaju tek od 1825. godine — prvo u Skradinu,¹³⁴ 1832. godine u Obrovcu i Kninu (ženska 1847), Drnišu (utemeljena je 1835) i Bratiškovcima (1858).¹³⁵ Obrazovani Popović bio je odlično upoznat i s poteškoćama oko nabavke knjiga. Razrješenje je vidio jedino ukoliko bi se knjige nabavljale u Beogradu. Ustaje energično protiv knjiga koje Ordinarijat, po višoj zapovijesti, prevodi s italijanskog jezika, jer te књиге „нити су србскимъ, нити славенскимъ езыкомъ, веітьнеразборитомъ нѣкомъ смѣсомтъ" oštampane.¹³⁶ U ovako jezgrovitom stavu, Šibenčanca javno po- država i Vuk Karadžić, s neznatnim predlogom za proširenje zahtjeva.¹³⁷ Učeni šibenski književnik i trgovac Špiro Popović bio je odranije nezadovoljan izborom školskih udžbenika koje su Srbi upotrebljavali. Najviše jednim koji je štampan u Zadru 1839. i 1847. godine. Riječ je o „Буквару ради оученіа юности Церковному и гражданскому чтенію"napravljenim posve po uzoru na crnogorski црногорски „Србски букваръ ради оученІА младежи Церковному и гражданскому читаню" iz 1836. godine, uz značajne izmjene u naslovu, ali i samom tekstu.¹³⁸ Popović je već 1843. godine smatrao da bukvar treba biti štampan „„црковнимъ и гражданскимъ" slovima, a njega i ostale školske knjige morali bi napisati ljudi okupljeni oko Matice srpske, episkop i školski inspektori iz Dalmacije.¹³⁹ Dvije godine kasnije on je još određeniji. Vjeruje da bi novi bukvar trebao sadržavati садржавати „осимъ кирилскы црковны слова, и просто народню, Befrb одь нѣкій у употребленію, Г. Вукомъ сачинѣну буквицу, и нову са латинскій словы съ коима се браћа наша загребчани служе". Sve tri bukvice olakšali bi mladim Srbima da još bolje nauče svoj materinji jezik. Popović, štaviše, ima pred očima zgotovljeni jedan takav bukvar, koji u rukopisu leži kod učitelja Dimitrija Vladisavljevića i samo ga je trebala štampati Matica srpska iz Novog Sada.¹⁴⁰

Ovo je dokaz da se jedan Srbin iz Dalmacije — Špiro Popović jasno založio za uvođenje vukovice u javni život Srba na primorju. Njegov predlog išao je toliko ispred vremena da ni u kom slučaju nije mogao računati na podršku ljudi iz svoga zavičaja. Vukove reformističke zahvate najveći broj aktera srpskog nacionalnog pokreta u Dalmaciji nije podržavao ne samo 1843. nego ni 1861. godine.

Tada je, naime, Pravoslavna konsistorija poslala „Окружно писаніе". Potpisao ga je niko drugi do vladika Stefan Knežević. Upućeno je, preko distriktualnih inspektora, svim učiteljima u tadašnjoj dalmatinskoj eparhiji. Stiglo je i do Budve, s molbom молбом „за употребленіе и точно испунѣніе". Na poleđini budvanske kopije, koja se samo manjim pravopisnim finesama razlikuje od zadarskog originalnog koncepta, nalaze se potpisi svih budvanskih učitelja, što govori da je naredba iz dalmatinske metropole uistinu i zaživjela. Citiram je na temelju zadarskog predloška:

„Нѣки одъ діиштріктуалныхъ іншпектора и већа част учителя народныхъ нашихъ школа служећи се латинскомъ азбукомъ, први кадъ пишу протоколе о посѣштенію народныхъ школа, а други класіфикаціа, погрѣшно едно слово мѣсто другогь употреблява — тако, да е често смисао неразумителанъ. Да бы се дакленъ у томъ погледу единообразіе увело, и да бы сви еданъ правописъ узели консісторіумъ за нужно находи овдѣ назначити како латинска писмена мѣсто кирилскихъ употреблявати треба, и тако:

латін. одговара кир.

c	u
ć	ћ
č	ч
dj	ђ
g	г
h	X
k	к
U	лъ
nj	нъ
ja	я
je	€
ju	ю
s	с
ž	ж
z	3
dž	u

Налаже се свима діштр. інспекторима, а преко ньи школскимъ органима, да у писаню са абецедомъ придржавати се имаю выше назначенога правописа кои е одъ высокославногь Ц. К. Міністеріума Богочестія и явногъ наставленія потврђенв и преписанъ.

У Задру, 3. фебруара 1861.

Стефанъ с. р."¹⁴²

Dakle, ni na početku 1861. godine Vukovom pravopisu nije bio dozvoljen pristup u srpske osnovne škole u Dalmaciji. Njih je čvrsto pod svojim nadzorom držala pravoslavna dalmatinska crkva, koja je i u drugoj polovini XIX vijeka sva svoja službena glasila štampala nevukovskim slovima. Uostalom, kako se i moglo pomišljati na Vukovu ortografiju, kada je stav karlovačke mitropolije bio protiv nje, a ni otmjeni srpski spisatelji se njome nisu služili.¹⁴³

Vukova je Jota" Srbima bila strogo zabranjena i u srednjim učilištima u kojima se predavao katehizis. U zadarskoj italijanskoj gimnaziji poduke o pravoslavnoj vjeri držao je pop Nikola Vujinović, svršeni bogoslov iz Sremskih Karlovaca. Elitnu gimnaziju pohađao je oko 1860. godine Lazar Tomanović, koji se i 1926. godine sjećao da ni „gimnazisti /nisu/ smjeli prihvatiti jotu od katihete koji nam je do po sata diktirao lekcije, a drugo po sata nas je katihetizirao u Srpstvu — da su u Seminariji, gdje je i on živio — bili već podijeljeni u dvije partije, premda smo krijući i od bogoslovaca jotu upotrebljavali u privatnim pismima".¹⁴⁴

To nije bilo ništa novo za Dalmaciju, jer svi Srbi prije Vuka „pisaše njekijem tako prozvanijem slaveno-serbskim jezikom i sa ortografijom nalik na crkvenu". Naravno da onda ni Vukova reforma nije bila prihvaćena, kako je pisao 1879. godine Jovan Sundečić, Jer osobito naši kaluđeri i njihovi pristaše, začmu ludu bojazan, da će im se pravoslavlje srušiti uvedenjem čistoga narodnoga jezika, i osobito uvedenjem novoga Vukova pravopisa s gtribavkom latinske bukve ,j"; te zapodjenu silnu parbu, dokazujući da je ono učeni jezik, kojim oni pišu, a — prosipajući uvrjede i najzlobnija peckanja, — i dalje Sundečić nastavlja — Pa ni danas njeki Vladike, kao kod nas u Dalmaciji preosvešteni Knežević, rođen u samome leglu dalmatinske Bukovice, gdje narod zbori sgoljnijem i čistijem hercegovačkijem narječjem, — ne mogu, neće, ili i ne znadu, da se otresu one slaveno-srbštine, što se tobože boje, da ne izvuku stamen kamen ispod pravoslavlja, kao da im pravoslavlje počiva na tome, i nikakvom drugom tvrđemu i jačemu temelju."¹⁴⁵

Kada je ovakva situaciJa vladala u DalmaciJi, pa i u gimnaziji, koja nije bila pod ingerencijom crkve, šta tek onda reći za 33 srpske škole, koliko ih je postojalo školske 1860/1861. godine na prostoru Dalmacije. U njima su se slova „đ" i „dž" odomaćila, ali su zato fonemama „lj", „nj" i iznad svega ,j" vrata bila strogo zatvorena.¹⁴⁶

Kako su i mogla ući kada je nastavu 710-orici učenika i učenica držalo: 17 paroha, 5 kapelana, 10 svršenih klirika, 1 učiteljica i samo jedan svjetovni učitelj.¹⁴⁷

Na kom su jeziku predavali učitelji? No, prvo valja odgovoriti na pitanje: Koji je jezik bio službeni u pravoslavnoj klirikalnoj školi?

Pomaže nam više ljudi da bi odgovorili na ova pitanja. Božidar Petranović i Jerko Šutina, bez ulaska u jezičke finese, smatraju da je to bio maternji jezik, a Ivan Trnski jednostavno kaže „naški", dok nepoznati dopisnik „Srpskih novina" vjeruje da se nastava odvijala na staroslovenskom i srpskom jeziku.¹⁴⁸ Fra Ivan Jukić je daleko opširniji, javlja da klirici u Zadru uče „езикомъ ни србскимъ, ни русскимъ, ни црквенимъ управом, веііъ што се не зна у едномъ, то се изъ другогь помаже".¹⁴⁹ Sve što se ticalo jezika i jezičke politike zanimalo je i AntuKuzmanića. On je jedva dočekao da prvom prilikom prisustvuje godišnjim ispitima u pravoslavnoj klirikalnoj školi.¹⁵⁰ Žarko je želio da dozna: „Kakav im je učilisni jezik — i odmah dodaje — Bijaše izmedu slavenskoga staroga i govornoga". Ispitima je po svjedočanstvu, ovog vrsnog jezikoslovca Dalmacije, presjedavao vladika Mutibarić, da bi na kraju ispita poručio jednom učeniku: „Kad se kući povratiš da više govedarskim jezikom negovoriš".¹⁵¹ Istom episkopu zasmetao je „govedarski jezik" i u prvoj knjizi bogoslova Jovana Sundečića.¹⁵²

Sundečić je znao prave razloge, jednako kao i Kuzmanić, koji u nastavku citira Vuka. Nama je danas, posve, jasno na šta je aludirao zadarski protivnik Gajevog ilirizma. To tim više jer sva skripta koja su ostala unutar Spisa Pravoslavne eparhije u Historijskom arhivu u Zadru,¹⁵³ napisana su starom ortografijom. Naime, u njima nije bilo ni jednog slova „lj" i „nj", a iznad svega ni jedne „jote". Ona je najviše smetala i crkvenoj hijerarhiji u Sremskim Karlovcima (gdje se školovalo mnogo Dalmatinaca),¹⁵⁴ jednako tako i vladikama u Dalmaciji. Da je Vukovim slovima i narodnom jeziku bio zabranjen ulazak u klirikalnu školu,¹⁵⁵ potvrđuje nam i Milan Radeka. Najbolji poznavalac rukopisnog blaga Srba sa Primorja navodi (ne baš na najbolji metodološki način) veći broj udžbenika nekadašnjih đaka škole i otkriva da se u njoj tokom vremenskog raspona od 1839. do 1858. godine nije uvažavala Vukova reforma.¹⁵⁶

Zato su nekadašnji studenti katoličke bogoslovije, zajedno sa srpskim preporoditeljima iz Dalmacije, ustajali s jednom namjerom: srušiti jaram tuđinštine. On se iskazivao kao sila koja je „po učionama, tudim jezikom. dušu nam narodnu otimala: na javi, vrat nam kučila pod samovoljne zakone, i pod stege izlišnih propisa" — izreći će za govornicom Dalmatinskog sabora 1863. godine veliki vukovac — don Mihovil Pavlinović.¹⁵⁷ Slično je mislio i kanonik Josip Mrkica, provjereni Vukov prijatelj i propagator njegovih knjiga.¹⁵⁸ Politika nametanja italijanskog jezika slovenskoj pokrajini bijaše moćno sredstvo nove okupacione vlasti koja je Hrvate i Srbe Dalmacije dobrano zaularila i nametnula im Danteov jezik kao službeni jezik školstva, uprave i sudstva.

Ovaj divan jezik prekomorskih susjeda tako je postao moćno sredstvo okupatorskih austrijskih snaga u rušenju svake slovenske samosvijesti.¹⁵⁹ Kada bi još sažetije htjeli da iskažemo situaciju u priobalnom dijelu Dalmacije prvih pedeset godina XIX vijeka valja nam se poslužiti, već spominjanom, latinskom izrekom: Slavus nascitur, Italus fit. Zadranin Pjero Alesaidro Paravija (Piero Alessandro Paravia), kasnije i uvaženi univerzitetski profesor u Torinu, izrekao je istu misao, ali na italijanskom jeziku: Slavi di nazine, di civilta italiani.m Kao da čitamo na okupatorskoj zastavi: Slovenom se rađaš, Italijanom postaješ. Samo je na prvi pogled izgledalo čudno da njemački Beč, zastupa ideju o italijanskom službenom jeziku u tadašnjoj Kraljevini Dalmaciji, sastavnom dijelu tada još moćne Austrijske carevine. S druge se, pak, strane ispostavilo da je sreća što je škola bilo relativno malo, pa se time i mogućnost da „nastane" što više novopečenih Italijana svodila na najmanju moguću mjeru. Tako je, od samog početka XIX vijeka u Dalmaciji trajao dvojak proces: slovensko rađanje i hibridno italijansko nastajanje. Po uzoru na Evropu, i rješenje dalmatinskog apsurda dolazilo je na dnevni red. Istina, trebalo je biti beskrajno dalekovid i znati da je, napokon, došlo vrijeme da na istorijsku pozornicu stupi narod i narodnost. A baš ova dva pojma bitno određuju ijelokupno djelo predostrožnog srpskog prosvjetitelja — Vuka.

Pošavši od narodne književnosti kao osnove i uzora, on je ušao u veliku bitku za narodni jezik, za književnost na narodnom jeziku. U temelje svoga djela ugrađuje i narodno blago Dalmacije. Dolascima u Dalmaciju i kontaktima s njenim ljudima, u isti mah, omogućio je da i na južnoslovenskim obalama Jadrana odrastu ljudi koji će se založiti za iste ideale. U tome je jedna među najvećim zaslugama Vukovih veza s Dalmacijom i njenim ljudima.

Čast jednako pripada i dalmatinskim gimnazijama koje su se nalazile u Dubrovniku, Korčuli, Splitu, Sinju, Šibeniku i Zadru. Osnivane su u različita vremena. Korčulanska i šibenska utemeljene su u godini kada je Vuk umro — 1864,161 sinjska 1854, a splitska 1817. godine.¹⁶² Dubrovačka i zadarska bile su najstarije — postojale su još od srednjeg vijeka.¹⁶³ Jedno i isto posjedovala su sva ova učilišta: dvoglave austrijske (kasnije i austrougarske) grbove nad ulaznim vratima. Zajednički su im bili i zakoni po kojima su profesori morali „biti vjerni i pokorni Njegovom Veličanstvu Prejasnom vladaru i gospodaru" i u „svakoj prigodi nastojali probuditi i učvrstiti u mladeži čuvstva odanosti i privrženosti prema Premilostivom Našem Cesaru i Kralju".¹⁶⁴ U gimnazijama su ce upotrebljavali i jedinstveni udžbenici štampani „troškom s. k. administracije za rasprodaj školskih knjigah" ili „troškom i nakladom kr. Hrv.-Slav.-Dalm, zemaljske vlade" u Beču i Zagrebu. Zajedničko im je i to što se u njima često spominje i Vukovo ime, naročito na stranicama najraznovrsnijih čitanki. Jednu takvu, „Čitanka za porabu dolnje gimanzije", objavio je 1852. godine Adolf Veber. U njoj je uvršteno više odlomaka iz Vukovih zbornika. Autor ih je označavao trojako: ,,Iz Vukovih nar. resamah", „Iz Vukovih poslovicah" i ,,Od Vuka Štefanovića". Uz veći broj „koristnih narodnih poslovicah", preštampana su i dva Vukova izvorna teksta, ali i niz narodnih pjesama koje je Vuk sakupio i objavio.¹⁶⁵

Slične udžbenike pisali su i drugi autori, nazivajući ih drugim imenima: Čitanka, Skladnja i Slovnica.¹⁶⁶ U njima je uklopljeno i više Vukovih štiva ili ponešto iz njegovih zbornika narodnog blaga. Jednu naročito izdvajam. Uredili su je: Antun Mažuranić, Matija Mesić i Adolfo Veber i dali joj naslov: Ilirska čitanka za gornje gimnazije, Knjigam druga saderzavajuće izglede iz novije literature. Objavljena je u Beču 1860. godine a na njenim koricama, kao i na svim tadašnjim udžbenicima, utisnut je službeni austrijski grb. Iz predgovora, koji je napisao Veber, vidljivo je da se „ilirska ili jugoslavenska" književnost dijeli na „dve glavne dobe: perva traje od postanka njezina pa na serbskoj strani do Vuka Štefanovića (g. 1814), a na hervatskoj do Ljudevita Gaja (g. 1835)". Druga faza podrazumijeva prve početke Vukove djelatnosti. Zbog toga će se u višim razredima gimnazije najviše i kazivati o Vuku, kao što je nadahnuto napisano i u predgovoru spomenute knjige. Da bi profesori što zornije mogli tumačiti to „drugo doba" priređivači udžbenika uvrstili su i dva pasusa: „Narodne pesme (A. štokavske)" i „Primeri prostonarodne proze", c nizom narodnih pjesama i pripovijedaka iz Vukovih knjiga. Nisu zaboravili ni na samog Vuka. O njemu će objaviti kratak i sažet bibliografski zapis, pridodavši mu više njegovih izvornih tekstova.¹⁶⁷

Slično je bilo i u ostalim čitankama, pa i onima koje će se štampati nakon Vukove smrti; nastavila se ista praksa preštampavanja Vukovih tekstova s jednom jedinom razlikom što su sada neki tekstovi bili štampani ćirilicom.

Svi navedeni udžbenici bili su u upotrebi i u Dalmaciji, sastavnom dijelu crno-žute monarhije. Gimnazijalci su ih nabavljali, u većini slučajeva, u najboljoj dalmatinskoj knjižari „Braća Batara" u Zadru.¹⁶⁸

U dalmatinskim gimnazijama podučavala se i ćirilica. O tome kazuje i knjiga u redakciji prof. Jerka Šutine: Zahavno štivenje i hrvatskom jeziku za mladez dalmatinsku, gdje su vukovicom oštampane „Narodne srpske poslovice po Vuku Stef.Karadžiću".¹⁶⁹ Već 1869. godine dalmatinska vlada donosi odluku o zabrani daljih poduka u pisanju i čitanju ćirilice,¹⁷⁰ što će izazvati proteste javnosti, pa i jedan „upros vladi" na sjednici Dalmatinskog sabora.¹⁷¹ Nakon kraće pauze bilo je nastavljeno „vježbanje u pisanju ćirilskim pismenima".¹⁷²

Vukovim su ce knjigama služili i profesori dalmatinskih gimnazija pripremajući se za nastavu. Kada je 1848. godine, nakon uvođenja srpkohrvatskog jezika kao obaveznog predmeta u nastavu, iskrsao problem nedostatka gramatike, zadarski profesori upotrebljavaju Vukovu Kleine serbische Grammatik, koju su, najvjerovatnije, koristili i splitski nastavnici.¹⁷³ Narednih godina Splićani su zapisali da im je plan: „Lettura delle Pripovitke Staroga i Novoga zakona di Vuk Stefanovich" i „Lettura delle Pripovitke di Vuk Stefanovich".¹⁷⁴

Vukove su ce knjige mogle posuđivati i u gimnazijski bibliotekama. Zadarska ih je posjedovala sigurno; bila je i pretplatnik na Rječiik iz 1852. godine.¹⁷⁵ Neke od knjiga zadarskim gimnazijalcima poklonio je i sam Vuk, odazivajući se pozivu njihovog direktora dr Đure Pulića.¹⁷⁶ Krajem školske godine 1859/1860. gimnazijska knjižnica brojala je 16 naslova Vukovih knjiga.¹⁷⁷ Više njih, još za Vukova života, posjedovala je splitska gimnazija.¹⁷⁸ Ostale gimnazije takođe su imale po više primjeraka Vukovih zbornika, ali uz rijetke prvotiske, prevladavala su njegova posthumna izdanja.¹⁷⁹ Narodnim se duhom nisu dalmatinski srednjoškolci napajali samo čitanjem knjiga na čijim je koricama stajalo Vuk Stef. Karadžić. Na njih su još snažnije djelovali Vukovi dolasci u njihove sredine. Morali su se dobro sjećati posjetioca koji se nije libio da na njihovom maternjem jeziku razgovara sa svima, pa i sa ljudima koji su sjedili u krčmama, a od kojih je doznavao nepoznate riječi i pjesme. Njima, tim budućim uzdanicama svoga zavičaja, na javnim mjestima bijaše zabranjeno govoriti jezikom tih pjesama.¹⁸⁰ Jedno su vrijeme morali međusobno komunicirati služeći se latinskim jezikom.¹⁸¹ A tu, baš u njihovim gradovima, pričljivi Bečlija vodi zanimljive razgovore samo na jeziku kojim su i njihovi roditelji umjeli da govore. To je još više ostavljalo dojam na gimnazijalce, jer je pred njima bio čovjek koji u Dalmaciju nije dolazio trgovine radi ili nekih zanata; zanimalo ga je samo narodno blago: riječi, pjesme, priče, zagonetke i običaji. Uostalom, bio je to i čovjek o kome je pisalo i u njihovim udžbenicima i čije se ime tako često pojavljivalo na stranicama dalmatinske periodike. Markantnog revolucionara morali su pamtiti i gimnazijski profesori, bilo da su ga upoznali u Dalmaciji ili u Beču, gdje je većina njih studirala. Poznavao je sigurno: A. Alšingera, I. Danila, M. Glavinića, A. Grubišića, S. Vrčevića, Lj. C. Pavišića, dok su Riboli, Grgurević, Alačević, Bunić, Mrkšić i Lucijanović kupovali Vukove knjige i nakon njegove smrti. Uveliko se može pretpostaviti da je Vuk poznavao takođe: Nodila, Bakotića i Peričića, a posve sigurno i Franca Petera,¹⁸² Đuru Pulića, ali i nastavnika osnovne škole Andriju Stazića.¹⁸³

Posebnu kategoriju činili su ljudi koji su u gimnazijama predavali pravoslavnu vjeronauku. U Zadru su to bili: Simeon Trkulja, Spiridon Aleksijević, Jerotej Kovačević i Nikola Vujinović — sve Vukovi korespondenti.¹⁸⁴ S obzirom da su nastavu držali na našem jeziku, krivo bi uradili da povjerujemo kako su svi istinski zagovarali Vukovo djelo. S jednim se ipak moramo složiti — Vukovo se ime, nesumnjivo, moralo često spominjati za katedrama dalmatinskih gimnazija, pa i poslije njegove smrti. U to se uvjeravamo čitajući kratke zabilješke među planovima rada: ,,Na pamet sve narodne pjesme o katastrofi na Kosovu iz II knjige Vukove", „Najviše je bilo govora o narodnim pjesmama i o Vuku Stefanoviću Karadžiću",¹⁸⁶ „Prevod iz Ilirskog: O narodnim pjesmama Vuka Stefanovića — ćirilicom ispisano",¹⁸⁷ „Štivenje epskih i liričkih pjesama", „Biografjja Vukova i njesove narodne pjesme sa prazničkim komadima".¹⁸⁸

Kao i svi gimnazijalci, tako su i dalmatinski morali pisati školske, domaće i maturalne zadaće. Pišu ih na oba naša pisma, pa i o brojniim temama posvećenim fenomenu narodne pjesme u: Splitu, Zadru i Dubrovniku.¹⁸⁹

Dobrano u drugoj polovici XIX vijeka o nesuđenom šibenskom učitelju, dalmatinski su gimnazijalci u Dubrovniku, Splitu i Zadru pisali i posebne školske radove. Sami naslovi najrječitije govore koliki se pridavao značaj izučavanju života i djela našeg velikog prosvjetitelja: „Upliv na književnost našu rada Vuka Karadžića". ..Vukovi akcenti (ćir.)", „Vuk Stefanović Karadžić (ćir.)", „Zasluge Vuka Stef. Karadžića za našu knjigu", „Osjepe Vukova djelovanja u Srbsko-Hrvatskoj knjizi", „Zasluge Vuka Stefanovića na književnom polju (ćir.)", „Zasluga Vuka Karadžića za srpsku knjigu", „Gaj i Karadžić — paralela", „Srpski preporod: Dositej, Vuk i Daničić", „Zasluge Vuka za sabiranje narodnog blaga", „Zasluge Vuka Stefanovića", „Zašto se Vuk Stefanović zove preporoditeljem srpske književnosti?". Ovom skraćenom popisu naslova objavljenim u programima dalmatinskih gimnazija od 1874. do 1912. godine nije potreban nikakav komentar.

Ne smijemo smetnuti s uma da su se mnoge od ovih zadaća pisale u

vrijeme kada je italijanski jezik bio nastavni u: Dubrovniku — sve do 1875/56. godine, kada se je slavila „prva godina potpunog ponarođenja" gimnazije;¹⁹⁰ Splitu — na klasičnoj gimnaziji koja je pohrvaćena tek 1888, a realka — 1876. godine¹⁹¹ i u Zadru, gdje je italijanski jezik ostao službeni (u obe gimnazije) sve do propasti dvojne monarhije, s izuzetkom gimnazije koja je utemeljena 1897. godine, a na kojoj je nastavni jezik bio, od osnivanja, srpskohrvatski.¹⁹²

Otud i ne čude brojna odavanja priznanja Vuku Karadžiću, pa i želja mnogih žitelja Hrvatske i Dalmacije koji su 1860. godine nastojali da nabave Vukovu sliku.¹⁹³ Prilikom prenosa njegovih posmrtnih ostataka iz Beča u Beograd 1897. godine mladi iz Dalmacije, na njegov beogradski grob, položili su, u znak dubokog poštovanja, dva srebrna vijenca (jedan je i pozlaćen) sa trakama na kojima je ostalo ugravirano: „Srbi na primorju: Vuku" i „Srpska dalm. omladina: Vuku Karadžiću 22. sept. 1897 ¹⁹⁴ Uvaženje Vuku učinio je i Zadranin Špiro Brusina, koji je za njegovo djelo, naročito Rječnik, doznao još u zadarskoj gimnaziji, a kasnije u ime velikog reformatora dao fosiliziranoj školjci naziv „Congeria Vuki".¹⁹⁵

Anonimus, vrlo lako moguće Petar Kasandrić, još opširnije ističe te časti: „hrvatski narod. ima takoder Vuku puno zahvalili kao učitelju i pouzdanom sakupljaču narodnog blaga. Jezik nam je isti kao i Srbima, pa što je veliki pokojnik uradio za Srbe, to je i Hrvatima na korist. Hvala Bogu, piše se i danas u čitavom području našeg jezika onako, kako nas je Vuk učio, a njegova su djela svima nama vrelo, iz kojeg ne možemo i ne smijemo da prestanemo crpsti dok nas god bude. S toga i svaki Hrvat, koji ne zatvara svojih očiju istini i koji kulturne pojave ne gleda na naočari sitničarske politike, zanosno i zahvalno kliče: Slava i hvala Vuku Stefanoviću Karadžiću."¹⁹⁶

Da su ce Hrvati rado pretplaćivali na Vukove knjige, štaviše i prednjačili u odnosu na svoje sugrađane Srbe, potvrđuje i Spiridon Popović, obavještavajući samog predvodnika jugoslovenske kulturne revolucije: „докъ наша господа србски мѣстни свештеници, а тако и учительи мѣстни наше школе презрели су мою понуду — па наставља — не тако римски свештеници, а синови рода нашегь; ови као просвѣштени люди больма цѣнити знаду важност србскіех пѣсама."¹⁹⁷ Hrvati, kao i Srbi, Vuku su rado poklanjali svoje knjige, pa tako i: Mate Ivićević, Ivan Danilo, Ivan Šutina, Ljudevit Pavišić, Andrija Stazić, Ana Vidović, Stefan Knežević, Jovan Sundečić, Vuk Vrčević, Medo Pucić. Karadžić je posjedovao i 18 godišta Srpsko-dalmatiiskog magazina, koje je njegov sin Dimitrije kasnije prodao Akademiji nauka u Beogradu.¹⁹⁸

Ovu nepobitnu činjenicu da su Vukovo djelo u prvih pedeset godina XIX stoljeća snažnije prigrlili Hrvati nego Srbi Dalmacije ne znaju mnogi hrvatski istraživači. Stijepo Obad je najuporniji u plasiranju mišljenja da je uticaj Vuka Karadžića na buđenje i dalji rast srpske svijesti kod primorskih Srba bio presudan i da se tokom XIX vijeka javila prije nego kod Hrvata. Oni su, po Obadu, prvotno prigrlili ilirsko ime i pod tim imenom se nacionalno budili.¹⁹⁹ Vukov značaj u nacionalnom razvoju Srba u Dalmaciji nije pravilno sagledao ni Julije Grabovac,²⁰⁰ dok ga lingvista i germanista Ivan Pederin diže na nivo zavjereničkog upliva pod dirigentskom palicom Ilije Garašanina, smatrajući da Vuk u poitalijančenu Dalmaciju nije unio svjetlo narodnog jezika.²⁰¹ Fratar Stipan Zlatović još je ranije isticao da su Hrvate i Srbe razdijelili, uz Srpsko-dapmatiiski magazin, baš Vukove knjige: „za stalno znamo, da od zadnjih vremena u Dalmaciji nepoznato bijaše ime Srba, dokle srbski magazin i Vukove knjige ne razdijeliše ro vjeri narod. Mi pohadasmo sa hrišćanskimi pitomci škole do god. 1840. ali nikada ne čusmo, da se je koji tako nazivao, nego po pomenutih knjigah u želji narodnog čilanja, počnu se svi zvati i pozdravljati Srbi."²⁰²

Pojedini hrvatski filolozi indirektno poriču značaj i uticaj Vuka Karadžića na hrvatske preporoditelje, pa i one u Dalmaciji.²⁰³ Ivan Pederin, u novije vrijeme, napušta zaobilazno kazivanje i produbljuje pisanje koje je započeo 1971. godine. Po njegovom mišljenju Vukova je jezična rsforma proistekla iz obnovljenog hrvatskog jezika u XVIII vijeku i folklornog blaga kojeg je sakupio Andrija Kačić Miošić.

Štaviše, ovaj uvaženi zadarski univerzitetski profesor i naučni radnik, neuvjerljivo i bez argumenata zastupa stav da Hrvati nisu ,,prihvalili Karadžićev jezik, već da je bilo upravo obmuto".²⁰⁴ Naravno da je ovako neutemeljeno mišljenje poprimilo još ekstremnije odlike proglasivši Vuka za jednog od trojice najznačajnijih predstavnika velikosrpske ideologije.²⁰⁵ Zato i ne čudi da je Vukovo ime, u novije vrijeme, u Hrvatskoj jedno od najomrženijih imena. Takođe je proglašen i za rodonačelnika velikosrpstva, koji „ničim nije zadužio hrvatski narodni jezik ni hrvatsku kulturu" i čije je djelo ujedno proglašeno za kulturno piratstvo. Otuda su valjda zajapureno ustali Mladen Ruso (Russo), kapetan duge plovidbe i dr Boris Kandare s predlozima da se pod hitno s feribota „Jadrolinije" izbriše, za sva vremena, mrsko im ime Vuk Karadžić, koje su brodovi iste kompanije nosili od 1953. godine.²⁰⁶ Proces nacionalnog buđenja u Dalmaciji bio je dugotrajan, ali pobjedonosan.²⁰⁷ Išao je preko oca na sina do unuka. Imamo li na umu samo porodicu Vojnović, onda nam je najjasnije kako je bio mukotrpan, ali ipak i slavodobitan. Djed Ive Vojnovića bio je pretplatnik na Vukove knjige, njegov otac Vuka je upoznao, a on u Splitu 1863. godine recitira proslavljenom starcu Vuku narodnu pjesmu Smrt majke Jugovića, da bi 1906. godine u Zadru, najjačoj italijanskoj utvrdi, pročitavši svoje djelo istog naslova, otišao prema Dubrovniku ovjenčan s dva lovor-vijenca. Tada se ishod borbe već naslućivao. Austro-Ugarska, tamnica slovenskih naroda morala je pasti. Narod, narodnost i narodni jezik imali su prednost. Došla su vremena da se postane i svoj vlastiti gazda. Svoj na svome. Dosegnutim uspjesima najviše su doprinijeli mladi i obrazovani graditelji ideologije i svijesti o vlastitom identitetu, elita koja je počesto pa i u roditeljskom domu, u gimnazijama — naročito, prigrlila ideale: narod, narodni jezik i književnost na narodnom jeziku, ideale Vuka Stefanovića Karadžića. I baš zahvaljujući Vuku sentenca Slavus nascitur, Italus fit prerasla je u Slavus nascitur, Slavus fit.

Referenze:

¹ Historijski arhiv Zadar (= HAZd), Geografske i topografske karte Dalmacije i susjednih oblasti, br. 321 — kartuje nacrtao Grandis 1781. godine; HAZd, Mape Grimani, br. 511 iz 1709. godine; datiram je na temelju mape br. 390; HAZd, Geografske i topografske karte Dalmacije i susjednih oblasti, br. 6 — Mletački posjed na istočnoj obali Jadrana oko 1718. godine. Ferdo Š i š i ć, Dapašnja Dalmacija: geografski razvitak i pitanje o poiovnom prisajedinjenju, Delo, knj. 72, 222, /Niš/, 15. aprila 1915, 118—125; Stjcpan Srkulj, Današnja Dalmacija, njezin teritorijalni razvitak, Savrcmcnik, H/1915. br. XI i XII, /Zagrcb/, prosinca 1915. 411: Fcrdo Š i š i ć, Kalco je postao današnji geografski pojam Dalmacije i pitanje sjedinjenja s Hrvatskom, Almanah Jadranske straže za 1927. godinu, Beograd

1927, 95—143; Ivan Grgić, Postanak i početno uredenje Vojne krajine kninskoga kotara pod Venecijom, Starinc JAZU, 52, Zagrcb 1962, 256; Gligor Stanojević, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI—XVIII vijeka, Beograd 1970, 416; Vjckoslav M a š t r o v i ć, Zadarska oznanjenja iz XVIII, XIX i početka XX stoljeća, Zagrcb 1979, 122—123; Milorad Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije: 1790—1918, I, Beograd 1989, 11, 14 (= Stvaranje).

² Ferdo Š i š i h, Današnja Dalmacija: geografski razvitak i pitanje o poiovnom prisajedinjenju, Delo, knj. 72, 222, /Niš/, 15. aprila 1915, 118—125; Stjcpan Srkulj, Današnja Dalmacija, njezin teritorijalni razvitak, Savrcmcnik, H/1915, br. XI i XII. /Zagrcb/, prosin- sa 1915, 411; Fcrdo Šišić, Kako je postao današnji geografski pojam Dalmacije i pitanje sjedinjenja s Hrvatskom, Almanah Jadranske straže za 1927. godinu, Beograd 1927, 95—143; Ivan G r g i ć, Postanak i početno uredenje Vojne krajine kninskoga kotara pod Venecijom, Starinc JAZU, 52, Zagrcb 1962, 256; Gligor Stanojević, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI—XVIII vijeka, Beograd 1970, 416; Vjckoslav Maštrović, Zadarska oznanjenja iz XVIII, XIX i početka XX stoljeća, Zagrcb 1979, 122—123; Milorad Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije: 1790—1918, I, Beograd 1989, 11, 14 (= Stvaranje).

³ SdanB pomorskš kapetanĐ /Ilija Rusovićt>/, Izđ Carigrada, 4. avgusta, Srbske

novine, Beograd, 15/1848, 74 (13. avgusta), 483—/484/.

⁴ M. Ekmečić, Stvaranje, I, 125.

5 Vuk Stefanović Karadžić, Prvi i drugi srpski ustanak, Beograd 1947, 259.

6 Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd (= ASANU), 4424, Vuk Vrčević — Vuku, U Zadru na 18/30. XI 1850 (objavljeno u: Vukova prepiska, /priredio Lj/ubomir/ Stojanović/, VI, Beograd 1912, 594-595 (= Vp); Prepiska VIII: 1848-1850, /priredio Golub Dobrašinović sa saradnicima/, Beograd 1994 (Sabrana dela Vuka Karaiića, knj. 28), 806-807 (= P); Vp, III, Beorad 1909, 224, 225, 226: 1. Vasilije Vasilijević - Vuku, Zemun, 26. XI 1860; 2. Vuk - V. Vasilijeviću, Beč, 6. XII 1860; 3. V. Vasilijević -Vuku, Zemun, 15. X 1860; Milcnko Pckić, Vuk je i Zadru hio i „maraskino" pio, Narodni list,

Zadar, 22 (120)71983, 1649 (7448), 12.

7 Golub Dobrašinović, Vukova prepiska, Prepiska I: 1811—1821, Beograd 1988,

35-36.

8 Golub Dobrašinović, Vukovi koreepondenti, Kovčežić, Beograd, 9/1971, 62—

129 (i separat); Bibliografija spisa Vuka Karaiića, /nriredio Golub Dobrašinović/,

Beograd 1974.

9 Golub Dobrašinović, Vukova ostavina, Kovčežić, knj. 30—31 (1993—1994), Beograd 1996, 8 — autor iznosi da je sačuvano blizu 70% iisama kojaje Vuk slao ili primio.

10 Biblioteka Arheološkog muzeja u Splitu; na irimjerku Vukove knjige „Pravitelstvukadi sov^tb serbskš" za vremena Kara-Đorđijeva..., U Beču 1860, Vuk je na koricama zapisao: „Prijatelju svome Gospodinu Jovanu Burati za znak istinoga poštovanja, U Spljetu, 6/18. januara 1861. Vuk Stef. Karadžić"; objavljeno u: M. Aleksić, Nešto novo o Vuku, Glas, Titov Vrbas, 16/1987, 330-331 (26. XII), 8.

11 Giacomo Chiudina, Canti del popolo Slavo, II, Fircnzc 1878, 7.

12 Golub Dobrašinović, O Vuku: (Vukova smrt: izdavanje Vukovih dela: pravo-

pisia pobeda: proslava stogodišnjice Vukovog rođenja: prenos Vukovih posmrtnih ostataka), Novi Sad 1988, 40.

13 Vp, II, 144; II, I, 417-418 - Vuk - L. Mušickom, Beč, 6. III 1817.

14 Vp, III, 433-435; P, II, 126—127 — Vuk — Fridrihu Adelungu, Temišvar, 9/21. XI 1822; ASANU, 3548, D. Milaković — Vuku, U Raguzi, 9. XII 1824 (objavljeno u: Vp, V, 31; P, II, 527-528). Vp, I, 273; 284; P, III, 184-185; 240-241; 1. Vuk - Jerneju Kopitaru, Budim, 19/31. V 1826; 2. isti - istom, U Zemunu, 5/17. VII 1826; Vp, I, 361-362; P, IV, 205-206 - Vuk - Kopitaru, Kragujevac, 3/15. II 1830.

15 P, V, 405—407 — Vuk — Ani, Trst, 20. VTTT 1834, objavljeno i u: Vuk — Ani: ireniska, iriredio Golub Dobrašinović, Novi Sad 1992, 94—95.

16 Muzej Vuka i Dositeja, 178/G(3), Vuk — Rajačiću, U Beču, 21. V 1837; objavljeno u: P, VI, 107.

17 P, VI, 256-257, Vuk - Ani, Spalato, 20. VIII 1838.

18 Rukopisno odeljenje Matice sriske (= ROMS), 3022, orig. ćir. dodatak uz pismo Teodora Petranovića — Teodoru Pavloviću, Vrlika, 4. VTII /1838/; prilog je datiran u Zadru 2. jula /1838/. 3a fotokoiiju zahvalan sam pokojnom prijatelju irof. dr Kosti Milutinoviću koji mi ju je poslao 1987. godine.

19 Vp, VI, 319 (Vuk — J. Mihailoviću, Beč, 6/18. 11. 1840) i 323 (Isti — istom,

Trst, 26. 04. 1841); Vp, TV, 440, 441 i P, VI, 552-553 (D. Vladisavljević — Vuku, Trst na Poklade Božićne /26. XI 1840/). Miodrag Popović, Vuk Sšef. Karaiić: 1787—1864, Beograd 1987, 3. izd., 327. Za brod „Vuk Karadžić" ne zna se nakon 1853. godine, bar ne u službenom glasilu, koje je vodilo brigu o brodovima kojima je matična luka bila na Jadranu, a nad čijim se gradom vijala crno-žuta zastava. Jadranskim morem 1853. godine plovio je brik „Dossittci", star 39 godina, ali repariran u tri navrata. Njime je upravljao D. Vojvodić, a vlasnik mu je bio S. Popović, lako moguće Šibenčanac o kome je toliko iuta bilo riječi. Iste godine morsku površinu parali su i brodovi „Sin", „Slaviana", ,,Slaviansky", no i „Scrbin". izgrađen na Korčuli 1845. godine, kojim je komandovao N. Dragomanović, ali i ,,Xivio" i „Principc Karagiorgcvich" (Annuario marittimo per Gappo 1853, Tricstc, 3/1853, 144, 166, 200, 202). Narednih godina doznajemo i za brod „Magso Kraglicvich", kojim je upravljao kapetan Ivan Brajević, a vlasnik bio Antonio Buljar iz Sinja, dok je brod bio porinut u nekom od silitskih brodogradilišta 1841. godine (Annuario marittimo pcr Gappo 1854, Tricstc, 4/1854, 137; Annuario marittimo pcr Gappo 1855, Tricstc, 5/1855, 147).

20 G. Dobrašinović, Vukova putovanja, Kovčežić, Beograd, 5/1963, 119.

21 Arheološki muzej, Split, Ostavština F. Karare: Fanccsco Carrara, Note di viaggio: 1845—48; ASANU, 8119, 8189 — pisma: 1. Carrara-Vuku. /Spalato, 8. IX 1850/; Allujevich-Vuku. U Splitu, 23. XI 1852. Pisma su objavljena u: P, VTII, 732—733; P, IX, 786-787. Vidi i: ASANU, 9104/1—2 — Karara šalje 1852. g. Vuku dva rada na italijanskom jeziku: o Njegošu i narodnim pjesmama; Naučna biblioteka, Zadar (= NBZd), Ms. 1104/IV — 30 Kararinih pisama (1831 — 1842); Milan Dimitrcv /Milan BubanovićV, Franjo Carrara, Neven, Zagrcb, 3/1854, 15 (13. IV), 234—237; Cvito Fisković, Slikar Vicko Poiret, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Split, 11/1959, 167; Isši, Nekoliko bilježaka o „Zori dalmatinskoj" i Frani Carrari, Zadarska revija (= ZR), 21/1972, 5, 335—345; J. Šparac, Poklon Vuka Splićanima (prilog proslavi 100-godisnjicc smrti V. S. Karadžića, Slobodna Dalmacija, Split, 21/1964, 6138 (14. XI), 5.

22 ASANU, 8699/1239 - K. V. — Mini, Spljct, 17. rujna 1866. Vuku je navraćao i student medicine Mihovil Šimetin, kasniji Vukov koresnondent (ASANU, 8184/1—2-M-Simettin-Vuku: 1. U Novomc na 16. listopada 1852; 2. Novom kod Troghira, 22. V 1854 (objavljeno u: P, IX, 743—744; P, X, 577—579). O liječniku Šimetinu vidjeti i: HAZd, Presidijalni spisi Namjesništva, svež. 542, B/l, 2, 305/pr.

23 Josip Golombek, Porodica jugoslovenskih Vojnovića, Zapisi. Cetinje, 6/1932,

knj. X, 200—205, 257—262; Ćiro S i č i n - S a i n, Vuk St. Karadžić u Splitu (uz Vukovu proslavu sto jc ovoga mjcscca prircdujc u Splitu Kulturno društvo „Ivan Lozica"), Slobodna Dalmacija, Split, 5/1947, 844 (12. X), 5; Mirko Zeželj, Gospar lvo, Zagrcb 1977, 8—16; Frano Baras, Vuk u Splitu: Vukov kraj: Galerija fotografije Fotokluba „Split", 7. 12 — 20. 12. 1987, /Split/ 1987.

24 ASANU, 8395, Upravitcljstvo Narodnc Slavjanskc čitaonice — Vuku. U Splictu na 22. Vcljačc 1863. Viljeti i: Milcnko Pckić, Splitsko pismo Vuku, Oko, Zagrcb, 11/1983, 284 (03—17. 02), 9; Isti, Vuk u Narodna slavjanska nitaonica u Splišu, u: Zbornik radova o Vuku Stefanoviću Karadžiću, Sarajevo 1987, 695—705.

25 Vinko Bulić, Kod Konta Iva u Supetru, Novo doba, Split, 5/1922, 292 (23. 12), 17—18; Ivo Vojnović 0 M. Vodopiću, Jugoslavcnska njiva, Zagrcb, 8/1924. knj. II, br. 2, 69—70: Ivo Vojnović o M. Vodopiću, Novo doba, Split, 7/1924, 170 (24. 07), 2 Đ. P. B., Mali Ivo u Vuk Karadžić, Politika, Beograd, 24/1927, 6839 (12. 05), 5; Ivo Vojnović, Akordi, Zagreb 1917, 190-192.

26 Ivo Petrinović", Kosto Vojnović, u: Hrvatski narodni preporod u Splitu 1882,

Split 1982; Hrvatski narodni preporod u Splitu, Split 1984.

27 Statistica gcncralc dclla Dalmazia; cdita dclla Giunta Provincialc; divisionc IV: popolazionc; fascicolo primo, (compilata dall' Assessore Luigi Scrragli), Zara 1862; Valcntino Lago, Mernorie sulla Dalmazia, vol. I, Vcnczia 1869; Statistika pučanstva u Dalmaciji, urcdio Kažimir Ljubić, Zadar 1885; Manfrcd Makalc, Zadnji popis pučanstva u Dalmaciji, Beč 1912; F/ilip/ Lukas, Rasporedaj stanovništva u Dalmaciji prema prirodnim i gospodarskim prilikama, u: Sveslavenski zbornik: spornenica o tisućgodišnjici hrvatskoga kraljevstva, Zagrcb 1930, 355—377; Mirko K o s t rc n č i ć, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857—1971, Zagrcb 1979; Jakov G e 1 o, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine, Zagrcb 1987; Jovan I l i ć, Broj i razmeštaj Srba rta teritoriji avnojevske Hrvatske, u: Srbi u Hrvatskoj — naseljavanje, broj i teritorijalnirazmeštaj, Beograd 1993, 7—205; Jovan P l av ša, Kninska krajina: geografska studija, Novi Sad 1994 (neobjavl»ena doktorska disertacija).

28 Matas ovu latinsku sentencu krasno prevodi: „Slovinci se rađamo, a Talijanci postajemo", odnosno „Slavjani ro krvi, jczikom Talijani" (A/ntc/ K/onstantin/ M/atas/, Glas horvatsko-slovinski iz Dalrnacije, Zagrcb 1860, 18—19.

29 /Antc Kuzmanić/, Jezik naših Otočanah prema našemu sadašnjemu jeziku književnomu i slavjanskomu uobće, Glasnik dalmatinski, Zadar, 17/1865, 55 (11. scrpnja), 4.

30 X, Nešto o serbskoj literaturi, Zora dalmatinska, Zadar, 1/1844, 46 (11, studcnog), 363.

31 /Gerasim/ P/etranović/, Zadar, 24. dek., Napredak, U Karlovcu, 8. januara

1849, 2, /3/.

32 ...Libri fondiari, La Voce Dalmatica, Zara, 1/1860, 6 (7. Luglio), 44.

33 V. Duplancich, Della civilta Italiana e Slava in Dalmazia, Tricstc 1861; A/ntun/ K/onstantin/ M/atas/, Šilo za ognjilo. Odgovor na govor Dra. Bajamonta, izrečen den 23, Prosinca 1860. u viću municipia Splitskoga, Split, miscca sičnja 1861.

34 Ivo Tijardović", Splitski šenžancijun (prircdio Antc Jclaska), Ncdjcljna Dalmacija, Split, 2. listopada 1983, str. 23.

35 Arhiv JAZU, Zagreb, Ostavština Špire Brusine, XV-48/AI-b 27; Š. Brusina — S. Matavulju, Zagrcb, 11. XI 1898. — originalni koncept.

36 Ljubomir Maštrović, Filološki i književni rad Đure Agustinovića, Zadarska rcvija, Zadar, 4/1955, 3, 134—141; Biscrka Bclicza i Mclita Rastija, Đuro Augustinović i njegove rasprave o hrvatskoj medicinskoj terminologiji, u: Glina: glinski kraj kroz stoljeća, Glina 1988, 552—554.

37 Milan Begović je u vrijeme rada u zadarskoj gimnaziji (1898—1899), čiji je nastavni jezik bio sriskohrvatski, imao velikih iroblema sa mladim Zadranima koji nisu poznavali naš jezik i gledali su da mladog profesora isprovociraju, što im je i polazilo za rukom. Ljutiti nastavnik zapretio im je da će pucati iz pištolja. Tek je tada „mularija" dobila povoda da na svakom koraku šikaniraju Begovića izvikujući mu iza leđa: „Fora lc ballc! Fora lc ballc!" (Milan Bcgović, Konte Ivo, Hrvatska rcvija, Zagrcb, 2/1929, 10, 561).

38 Vuk Stef. Karadžich, Objavljenje, Zora dalmatinska, Zadar, 1/1844, 35 (26.

VTII), 280. Tehničke mi mogućnosti ne dozvoljavaju da ispišem slovo ,,š" i ,,č" na način kako to siecifično, radi Kuzmanić.

39 Nacionalna i sveučilišna biblioteka (= NSB), R-5904, orig. latinimno (=

lat.) nismo Božidar Pctranović — S. I., Imotski, 20. VIH 1841; ASANU, 8284a, S. Ivićcvić —Vuku, Iz Krcmsicra na 2. Veljače 1849 (Objavljeno u: P, VIII, 345-346); NSB, R-5904b, dok

se kopije ovih iisama čuvaju u Arhivu Hrvatske u Zagrebu (Ostavština Stipana Ivićevića, kutija I), - dva pisma: Vuk — S. I.; I. U Bcču, 29. I 1849, 2. U Beču, 24. X 1851. (Objavljeni su u: Ćuro Šurmin, Pisma: Vuk St. Karadžić Stjepanu Ivićeviću, Brankovo kolo, Sr. Karlovci, 12/1906, 8, 252-253; P, VIII, 343-344; P, IX, 245-246). Luigi Ccsarc de Pavissich, Memorie Macarensi (Stefano Ivicevich), fasc. I, Tricstc 1897, 12, 68; Nikola Alačević", Slavni i zaslužni muževi: Makarska i Primorje: izlet na Biokovo, Spljet 1910, 12—19;

Jakša R a v 1 i ć, Stjepan Ivičević i narodni preporod u Dalmaciji, Zbornik za slavistiku Mati ce srpske, Novi Sad, 4/1973, 46—112; U Arhivu Hrvatske čuva se u istoj ostavštini i originalno Vukovo pismo uiućeno S. I. Kako je do danas nepoznato, objavljujem ga u ujelosti: „Mnogopoštovani gospodine!

Primio sam Katalinićevo Sveto pismo u 6 knjiga koje ste mi noslali u naruč, i

velika Vam hvala za to. Kad mi više ne ustreba vratiću Vam ga sa zahvalnošću, a dotle neka Vam ovo nekoliko riječi budu svjedočanstvo da su pomenute knjige u mene. U Beču, 2/14. dekemvr. 846. Vuk Stef. Karadžić."

40 NBZd, Ms 1097/IH, br. 3 — Katoličko svcćcnstvo u hrvatskoj knjižcvnosti; V/idY V/ulctić/ V/ukasović/, Stjcpan Buzolić, Slovinac, Dubrovnik, 2/1879, 19 (1. X), 299. Privrženost Vuku iskazuje ranim izvođenjem njegovih pjesama (S. V u z zo 1 i s h, L'imprecazione: (traduzione dai canti del popolo di Vuk Stepanovich), Rivista dalmata, Zara, 1/1859, 17 (6. VII), 147), ali i pjevajući u njegovu čast (Stjcpan V u z o 1 i ć, Uspomeni Vuka Karadzića Stefanovića za

stoijetni god njegova rodendana, Narodni list, Zadar, 27/1888, 76 (26. IX), l; objavljeno i u: Stjcpan Buzolić, Bog, rod i svijet, Zagrcb 1896, 114—115).

41 Lujo V o j n o v i ć", Pero Budmani, Dubrovnik, kalcndar za prostu godinu 1898, Dubrovnik, 2/1897, 75—81; Milovan Grl ov ić, Album zaslužnih Hrvata, knj. I, Zagrcb 1898,/29—30/; Milan Rešetar, Uspomena o profesoru Peri Budmani, Savrcmcnik, /Zagrcb/, 10/1915, br. III i IV, 95—97; Josip Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800—1880), Zagrcb 1941, 239.

42 Dinko Politco, Izabrani članci, Dolnja Tuzla, /1901/, str. LXXXXI.

43 NBZd, Ms 1097/IH, br. 13 — „Stadoh učiti Vukovc zbirkc i srpskc piscc nebili što hrvatski, naučio, jcr vclc nijcsam znao".

44 Benedikta Zelić-Bučan, Luka Botić i regimenta „Ne boj se" pod utjecajem srpske nacionalne propagande, Kolo, Zagrcb, 9/1971, 3, 249—262; Ivo Pcrić, Luka Botić kao političar, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, Zadar, 26/1979, 262.

45 Janko Kuharić, Natko Nodilo, u: Natko Nodilo, Escji, Zagrcb 1918, 6; Marijan

Stojković, Mihovio Pavlinović o stogodišnjici rodenja, Hrvatsko kolo, Zagrcb, 12/1931, 32; Julije G r ab o v a c, Pobjeda narodne misli u Splitu (u povodu 75-godišnjice ponarodenja splitske općine — 8. XI 1882), Mogućnosti, Split, 5/1958, 6; Isti, Napad Bajamontijevih autonomaša na splitsku „Narodnu slavjansku čitaonicu", Radovi Filozofskog fakultcta u Zadru, Zadar, 20/1982;

Kosta Milutinović, Natko Nodilo i napredna misao u Dalmaciji, JIČ, Beograd

1988, 1—2, 117—139; /Milcnko Pekić/, Vuk Karadžić i Natko Nodiio, Narodni list, Zadar, VI 1987, 17.

46 ASANU, 8110/1-9: Ivan Brčić - Vuku: 1. U Zadru, 6. maja 1850; 2. U Zadru na 22. Prosinca 1851: 3. U Zadru na 20. List. 1852; 4. U Zadru na 25. 2. 1854; 5. U Zadru na 19. 1854; 6. U Zadru na 25. 4. 1854; 7. U Zadru na 30. Travnja 1854; 8. U Zadru na 3. Listopada 1854; 9. U Zadru na 26. III 1857. (Objavljeno u: P, VIII, 677-678; IX, 342-343, 750-751; P, X, 483-486, 508-509, 546-547, 551, 672; P, XI, 537); /Ivan BrčicV, Dcsct pisama Ivana Berčića Vuku St. Karadžiću, /priprcmio/ And/ga/ Gavrilović, Građa za povijcst knjižcvnosti hrvatskc,

Zagrcb 1907, knj. 5, Vukova orig. ćir. kopija (ASANU, 8487), napisana u Beču, 3/15. anr. 1854. nije poslana Brčiću (Golub Dobrašinović, Vukovi korespondenti, Kovčežić, Beograd, 9/1971, 86; P, X, 538-539), već Jovanu Buratiju. Vidi i: J/osip/ Tand/arić*/, Ivan Bcrčić (Brčić), Hrvatski biografski lcksikon, I, Zagrcb 1983: 676-679; NBZd, Ms. 1054/1, /Ivan Berčić"/, /Spisi iz ostavštine/: Vscslavjanskaja, skupio R/or/ I/van/ B/crčić/: 1845—1853,

106 (zapis ispisan vukovicom), 197.

47 Kosto Vojnović, Mihovio Pavlinović, Katolička Dalmacija, Zadar, 18/1887, 37 (2. VD, 2.

48 Dalmatinci nisu samo čitali originalne Vukove knjige već i rukom pisane nje-

smarice, počesto sastavljene i na temelju zbornika velikog reformatora (NBZd, Ms. 782, Domcnico Pappafava, Trascrizione di alcunc pocsic popolari slavc: neke su pjesme napisane i nevukovom ćirilicom; Isto, Ms, 1076 — Upravc i Poslovicc zacrpljcnc iz razlikih dilah razlikih tvoraca hrvacki i talijanski pisana po Nikoli Marinu, U Skradinu, 22. srpnja 1870; Isto, Ms. 1080 — Antologija pjcsama. Skupio Nikola Marin iz Skradina.

49 /Milenko Pekić/, Vuk i „Narodni list", Narodni list, Zadar, 17. 1 1987, 8.

50 Ante Palavršić i Bencdikta Zelić, Korespondencija Mihovila Pavlinovića,

Split 1962, 14, 17—18; /Vinko Kisić/, Dva pisma Nodiiova, Novo doba, Split, 5/1922, 115 (20. V), 2; Fcrdo Šišić, Natko Nodilo, Hrvatsko kolo, Zagrcb, 7/1912. 282, 298; Isti, Natko Nodilo, Ljetopis JAZU, Zagrcb, 33/1918, 95, 118; Marin Pavlinović, Odnos između Natka Nodila i Mihovila Pavlinovića od 1852—1867, Historijski zbornik, Zagrcb, 15/1962, 121; Nodilo

nabavlja „Ričnik Stefanovića" svom prijateljju Nikoli Vežiću (Jakša R a v 1 i ć, Pisma Mihovila Pavlinovića i Natka Nodila Vežiću, Radovi Ccntra JAZU u Zadru, Zadar, 22—23/1976, 149).

51 A. Palavršić i B. Zelić, n. knj., 18; F. Šišić, N Nodilo, Hrvatsko kolo, Za-

grcb, 7/1912, 298; Isti, N. Nodilo, Ljctopis JAZU, Zagrcb, 33/1918, 118.

52 Mihovil Pavlinović, Različiti spisi, Zadar 1875, 390—405 — poglavlje „Piši kako puk govori", prvi put objavljeno 1862. na stranicama „Narodnog lista"; Isti, Hrvatski razgovori, Zadar 1877, 165; Narodna pjesmarica, Izdala Matica dalmatinska, urcdio Mihovio Pavlinović, Zadar 1879, str. Š, VI—VII; S/ava/ Bjelanović, Postfunera, Srpski list, Zadar, 8/1887, 19, 2; Š/imc/ Urlić, Nešto o jeziku M. Pavlinovića, Glasnik Maticc dalmatinskc, Zadar, 3/1903, knj. IV, sv. Š, 281—292; M. Stojković, n. p., 32, 44-45; Scid M. Traljić, Pisma Mihovila Pavlinovića F. Račkom i J. J. Strossmayeru šezdesetih godina XIX stoljeća, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zadar, 10/1963, 405. 411; Vladimir A n i ć, Vuk u onima dalmatinskih preporoditelja, diskusija uz referat 3. Konstantinovića, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, sv. 2, Beograd, 4/1974, 299—300; Isti, Mihovil Pavlinović — bez želje filolog, Radovi Filozofskog fakultcta u Zadru, Zadar, 14—15/1976, 7—15; Antc Franić, Mihovil Pavlinović — putopisac, ZR, 30/1981, 4, 323—342. Pavlinović je mnoge preporoditelje iz druge polovine 19. vijeka nagovarao da čitaju Vukove zbirke i tako uče svoj jezik; jednima poklanja i Vukova djela; Rječnik iz 1852. godine ioklonio je uz posvetu „Vclcč. Mati Nekiću učitelju hrvatskog jczika na dobar izgovor Mihovio Pavlinović". Rječnik je 4. marta 1988. bio u vlasništvu benkovačkog kolekcionara Stevana Medića, a meni je fotokoiiju iosvete poslala prijateljica prof. Danica Zorica.

53 /Jovan S u n d s č i ć /, Slučaj smrti, Zviczda, Zadar, 1/1863, 24 (10. IX), 96; /Isti/, O Botiću, Narodni kolcdar /Maticc dalmatinskc/ novi i stari za prcstupnu godinu 1864, Zadar, 21 /1863/, 106—107; Smilcs S a m u i 1, Radišu Bog pomaže (Self-Help), prircdio Mihovio Pa v 1 i n o v i ć, Zadar 1871, 48—49; Mihovio Pavlinović, O životu Luke Botića, u: Luka Botić, Pjesme, Zagrcb, 1885, str. III—XXI; Franjo Marković, O pjesmah Luke Botića, u: Luka Botie, Pjesme, Zagrcb 1885; 1 /Ivan Zoch/, Botić, Luka, Priručni rječnik sveobćega znanja ili mala hrvatska enciklopedija, knj. I, sv. 11, Osick 1886, 524; Đurić, Kako Mihovio Pavlinović prati Luku Botića do Neretve, Mladost, list za hrvatsku katoličku mladcž, Zadar, 3/1912, 5—6, 63—64; Luka Botić, Pobratimstvo i Bijedna Mara (prircdio D. Bogdanović), Zagrcb 1921: Pred pjcsni kov spomcnik, Novo doba, Split, 6/1923, 195 (25. VIII), 5; A. P., Prva književna radnja Luke Botića, Novo doba, Split, 13/1930, 133 (10. VII), 2—3; Ć. Ljubin /Ćiro Žcželj/, Luka Botić, Knjižcvni Jadran, Split, 1/1952, 13, 4; /Isti/, Botić u Slavoniji, Knjižcvni Jadran, Split, 2/1953, 15, 1—6; Isti, Formacija Botićeve književne ličnosti, Knjižcvni Jadran, Split, 2/1953, 19—20, 1; Isti, Botićev karakter, Knjižcvni Jadran, Split, 2/1953, 16—17, 4; Spomenica tridestogodi-

šnjice smrti hrvatskoga pjesnika Luke Botića Spljećanina, (prircdio Josip Barač), Zagrcb 1893; Kita spomenaka na grobu Luke Botića (urcdio Svctozar Ritig), Dakovo 1908; Kcrubin Šegvić,Luka Botić, pjesnik slobode i pravde, Hrvatsko kolo, Zagrcb 1930, knj. XI, 7—22; Isti, Luka Botić (njegov život i njegova djeia), Zagrcb 1930: Luka Botić, Izabrana djela, /urcdio Jaksa R a v 1 i ć /, Zagrcb 1949; Jakša R a v 1 i ć, Zašto je Luka Botić s drugovima bio istjeran iz teologije? Vjcsnik Zcmaljskog arhiva, Zagrcb 1951, 99—114; Isti, Oko Bijedne Mare, Mogućnosti, Split, 1/1954, 3, 178—182; Isti, Luka Botić (u povodu 100-godišnjice smrti 1861—1963), Mogućnosti, Split, 10/1963, 10, 1092—1102; Isti, Luka Botić u Zadru, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zagrcb, 1/1954, 239—255; Isti, Botićeva pisma i neka pitanja iz kronologije njegova zivota, Arhivski vjcsnik, Zagrcb, 13/1970, 93—188; Dušan B c ri ć, Rukopisna ostavština Luke Botića, Knjižcvni Jadran, Split, 2/1953, 15, 5; Ispš, Oko Botićeve „Bijedne Mare", Knjižcvni Jadran, Split, 2/1953, 24, 2, 8; Isti, Još o „Bijednoj Mari" Luke Botića, Mogućnosti, Split, 1/1954, 7, 469—472; Isti, Dva datuma iz života pjesnika Luke Botića, Mogućnosti, Split, 10/1961, 10, 1110—1112; Isti, Dva pisma Luke Botića, ZR, 13/1964, 4, 297—300; Isti, Luka Botić i Srbi (u povodu 100-godišnjice pjesnikove smrti), ZR, 13/1964, 1, 74—79; ASANU, 14308, Dušan B e p i ć, Bilješke o JTuki Botiću povodom iajiovijih izdanja Botićevih djela; Antc V uj as, Političar i pjesnik Luka Botić, Narodni list, Zadar, 17. kolovoza 1963, 5; Šimc V uč e t i 6, Luka Botie, u: Antun Pasko Kazali, Mato Vodopić, Luka Botić, Juraj Carić — izabrana djela, Zagrcb 1973, 133—161; Krcsimir Pavić, Bibliografija radova Luke Botića, ZR, 32/1983,

2—3, 189—195; Isti, Politički lik Luke Botića, Zbornik Ccntra za drustvcna istraživanja Slavonijc i Baranjc, Slavonski Brod, 22/1985, 1, 1—23.

54 Ivan O stoj ić, Centralno bogoslovsko sjemenište za Dalmaciju, Crkva u svijctu, Split, 4/1969, 5—6, 397—402 — donosi ce popis bogoslova, od kojih su mnogi bili povezani s Vukom. U tom učilištu bio je i Ivan Stojanović i najviše se „rugao Botiću, koji js tajno i u slobodne ure čitao sa Pavlinovićcm stoprvo izašla Vukova djcla, koja za prvi put i on pročita, ali bez uticaja" (Jedan njegov stari znanac, Ivan kanonik Stojanović, Dubrovnik, kalcndar za prostu godinu 1898, II, U Dubrovniku 1897, 122).

55 M. Pavlinović, O zivotu Luke Botića, u: Luka Botić, Pjesme, Zagrcb 1885, str.

V—VII — odnosi ce na gornje citate. 56 Vp, III, 364—365; P, GH, 246—247 - Jovan Gavrilović - Vuku, Beograd, 14. X 1851. — „Onai momakĐ izđ Dalmapde bio e ovde i otišao e u Bosnu da tamo bude učitelj".

57 ROMS, 4446, orig. ćir. pismo L. Botića — Jovanu Đorđeviću, Djakovo, 5. 3. 1858.— „Jer i ja esapim da sam Srb — mada se čitavom šakom krstim, i da držim da tako valja — i ionosim se tijem imenom, i često mi se uz taj ponos ostala moja čuvstva uzpale da je za korist toga imena." Vidi u istoj ustanovi i: 33520, 4433, 4434 — originalna pisma Luke Botića Jovanu Jovanoviću (jedno) i ostala Iliji Okrugiću, iisana latinicom.

58 F. Marković, n. r., str. XXII i XXV.

59 Naučna biblioteka, Split, Ms. 124—7/2 — Nodilov indeks Filozofskog fakul-

teta u Beču; Isto, 7/4 — Lectoris salutcm, Zara, 26. VIII 1856 i 7/5 — Lcctoris salutcm, Zara, 30. HP 1855. — svjedodžbe zadarske katoličke bogoslovije; Alcksandar Szentgyorgyi + Natko Nodilo, Nastavni vjesnik, knj. XX, sv. 10, Zagrcb 1912, 808—811; Viktor Novak, Natko Nodilo: rodoljub — naučžk — propovednik slobodne misli, Novi Sad 1935. (separat iz Letopisa Matice srpske): Isti, Natko Nodilo — političar i ideoiog, ZR, 1961, 4—5; Isti, Natko Nodilo — istoričar, Split 1962 (scparat iz „Mogučnosti"); Isti, Vuk i Hrvati, Beograd 1967, 497.

60 L/ujo/ V o j n o v i ć, Strossmayer i knjizi i skuipturi, Jugoslavcnska njiva, Zagrcb, 8/1921, knj. I. br. 11, 425; Lujo V oj n o v i ć, Natko Nodilo, Novo doba, Split, 14/1931, 298 (24. XII), 9. Da je bio vukovac nokazao je i djelom: Stara vjera Srba i Hrvata, Split 1981. 2. izdanje. Vidjeti i: /Milcnko Pekić/, Vuk Karadžić i Natko Nodilo, Narodni list, Zadar, 36 (125)71987, 1847 (7547) (6. VI), 17.

61 Viktor H o v a k, Natko Nodilo: rodoljub — naučnik — propovednik slobodne misli, Novi Sad 1935, 5.

62 HAZd, SPE, svež. 50, 50, 154, originalni (= or.) ćirilični (= ćir.) dopis S.

Kneževića-Mutibariću, „Krka", 27. I 1848; Isto, br. 168, org. ćir. donis Mutibarića — Kneževiću, Zadar, 2. II 1848; Isto, svež. 55, 669, org. ćir. donis Jakova Radulovića — Ordinarijatu, „Dragović", 16. VI 1850; monasi manastira Krke i Dragovića uvrštavaju Vukov „Rječnik" i „Pjesme" u inventare svojih postriga.

63 Đoko M. Slijepčević, Stevan Stratimirović: mitropolit Karlovački kao

poglavar irkve, prosvetni i nacionalno-politički radnik, Beograd 1936, 157—165.

64 HAZd, SPE, svež. 17, 847 (231), namjesnik Tomašić — Aleksijeviću, Zara, 29. Luglio 1826; Kosta M i 1 u t i n o v i ć, Vuk Karadzić i dalmatinsko vladičanstvo u Zadru, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zadar, 11—12/1965, 531—544. Prevode zadarske arhivske građe vidi u: Arhivska građa o Vuku Karadziću 1813—1864 (priredio Golub Dobrašinović), Beograd 1970, 139—142, 257 (= Arhivska). Ivan P e d e ri n, Odnos austrijske cenzure prema evropskim književnostima, filozofiji, novinstvu i političkoj ideologiji, Novi Sad 1984, 224 (P. o. iz Zbornika Matice sriske za književnost i jezik).

65 Vp, VTT, 487; P, VT, 141-142; S. Aleksijević - Vuku, U Zadru 15. VTT 1837.

original se više ne čuva u ASAPU.

66 G/erasim/ P/etranović/, O pravosl. Episkopima DalmatinskimĐ: Josifnj

RančićĐ, SDM za 1863, U Zadru 1863, 143—146; Jovan Lipovac, Rajačić širi Vukovu knjigu, Venac, U Beogradu, 25. HT 1928, knj. XTV, sv. 3, 208-209; Jovan Radonić, Vladika Josifu Rajačić, fura Inoćentije Čulić i Pavle Šafuarik, Istorijski časoiis, Beograd, 1/1949. 234—141: Ilija Kccmanović, Josip Rajačić nije bio protiv Vukove knjige, Bibliotekarstvo, Sarajcvo, 8/1962, 4, 8—9; Isti, Josip Rajačić u Đorđe Nikolajević skupljaju pretplatu na Vukove srpske poslovice, Kovčežić, Beograd, 6/1964, 214—215, Lazar Čurčić, Josifu Rajačić kao Vukov skupljač pretplatnika, Kovčežić, Beograd, 9/1971, 142—145.

67 Muzej Vuka i Dositeja, Beograd, Arhivska građa, 178/G (I); ASANU, 4231a, Vuk —Rajačiću, Beč, 10/22. T 1833; objavljeno u: P, V, 54—55.

68 ASANU, 4232, Rajačić — Vuku, U Šibeniku, 22. III 1834; objavljeno u: Vp, I,240-241; P, V, 348-350).

69 HAZd, SPE, svež. 28, 18 — org. ćir. koncept vladike Rajačića, Šibenik, 5. I

1834. Dokumenat je objavljen (Arhivska, 230).

70 X AZd, SPE, svež, 28, 92, org. ćir. dopis S. Vučkovića — Ralačiću, SkradinĐ,

26. I 1834.

71 HAZd, SPE, svež. 28, 146, org. ćir. dopis T. Šušića — episkopu, Šibenik^,

21. II 1834.

72 G/erasim/ P/etranović/, O pravosl. Episkonima Dalmatinskim: Pan-

teleimon Živković, SDM za 1864, Zadar /1863/, 142—145.

73 ASANU, 4333, S. Trkulja - Vuku, U Zadru, 8. I 1834; objavljeno u: Vp, VI, 396; P,V, 299-300.

74 HAZd, SPE, svež. 33, 456 — org. ćir. koncept, Šibenik, 9. VI 1837. Za okružnicu zna i Dušan P. B e r i ć (Pokušaj zabrane Vukovog „Novog zavjeta" u Zadru 1847. godine, Kovčežić, Beograd, 3/1960, 117 (= Pokušaj), ali na temelju Protokola iz crkve sv.Ilije u Zadru, no, u pitanjuje drugi datum (10. juna 1837); ASANU, 4335—4337, S. Trkulja- Vuku: 1. U Šibeniku, 4. IX 1840; 2. U Šibeniku, 24. X 1840; 3. U Šibeniku, 18. XII 1840. (Objavljeno u: Vp, VI, 398-401; P, VI, 521-523, 547-548, 556-557); HAZd, SPE,svež. 36, 474, originalni koncent, V Šibenicie, 24. VII 1840; Objavljeno: D. P. Berić, Pokušaj, 117—118; D. Foretić, Marginalije, 132; Arhivska, 280.

75 HAZd, SPE, svež. 36, 552, org. ćir. donis Nikolajevića — Ordinarijatu, Du-

brovnik, 12. VIII 1840.

76 HAZd, SPE, svež. 36, 596, org. ćir. donis N. Plavše — Trkulji, Knin, 2. IX

1840.

77 HAZd, SPE, svež. 36, 557, org. ćir. donis J. Milkovića — Ordinarijatu, „Dra-

gović", 8. VIII 1840.

78 HAZd, SPE, svež. 36, 562, org. ćir. dopis A. Baljka — Ordinarijatu, Zadar, 20.

VIII 1840.

79 HAZd, SPE, svež. 36, 617, org. ćir. dopis S. Margetića — Ordinarijatu,Dicmo,

17. IX 1840.

80 Ljubo Vlačić, Za sriski bogoslužbeni jezik, Novi istočnik, Sarajevo, 2/1935,

10-11, 311-316.

81 Arhiv manastira Krke, Kistanje, br. 3198 — Регистеръ о постризаящихся іеромонаховъ с/вя/таг/о Арха/н/гг/е/лскаго М/анасти/ря Крке, 1796, монах под редним бројем 31; Исто, бр. 3197 — Регистеря о преставлщихся іеромонаховъ с/вятаг/о Арха/н/гг/е/лска- го М/анасти/ря Крке,, 1796, monah pod rednim brojem 31; Isto, br. 3197 — Registeri o prestavlšihsi JeromonahovĐ s/vitag/o Arha/n/gg/e/lskago M/anasti/ri Krke, 1796; J/ovan/ V u č k o v i ć, /1p mcmoriam S. Kneževiću/, Izvještaj o pravoslavnom bogoslovskom sjemeništu u Zadru za š. g. 1889/90, Zadar, 12/1890, 4—11; /Ljubomir Vlačić?/, Dr. Stevan Knežević, Bosanska vila, Sarajevo, 5/1890, 5 (15. III), 79; Osterreichisches Biographisches Lexicon, 1815—1950, Š, Graz-Koln 1965, 438; ...Vladika Stefan Knežević: posmrtno, u: Almanah; Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971, 31—33; Episkop Stefan Knežević (1806, 1853—1890), u: Dalmatinska Lazarica i pravoslavni Kosovljapi, Šibenik 1974, 1—7; Nikola Škrbić, Vladika Stefan Kpežević (1806—1890), stogodišnjica smrti, Srpska zora, Knin, 1/1990, 3—4, 143—144; Fedor N i k i ć, Episkop dalmatinski Stefuan Knežević (njegov život i rad ukratko prikazan), Srpska zora, Knin, 4/1993, 7, 227—243 (objavljeni rukopis napisan je 1935. godine, koji se čuva u ASANU, 14530); Vidjeti i na brzinu nisan rad: Veljko Ć. M i š i n a,

Stefuan Knežević (1806—1890): vladika dalmatinsko-istrijski, Beo1rad—Knin 1994. Knežević je vrlo rano stupio u vezu s Vukom; Vuk mu piše posredstvom Trkulje, na koje nismo uzvraća indirektno preko prijatelja Jakova Popovića (ASANU, 4343, J. Ponović-Vuku, Kotor, 26. XI 1835; objavljeno u: Vp, VI, 426; P, V, 453); P, X, 226-227 - Vuk - Kneževiću, U Badenu, 19. VI 1853. — pismo je od arhimandrita Dositeja Jovića na poklon 1895. godine dobio A. Aleksandrov (...Russgai filolop>, Vđstnikđ za 1889, Glasnik Pravoslavne dalmatinske crkve, Zadar, 6/1898, 4, 91); pismo je objavljeno i u: Srpski magazin za godinu 1897, Dubrovnik, 2/1898, 77—78; ASANU, 8208/1, Knežević - Vuku, U Za-

dru, 27. IX 1853 — štampano u: P, X, 331—332. Knežević se vrlo bojažljivo odnosio prema Vuku, iako su neki anonimusi smatrali da ga je Vuk „otrovao" srpstvom (... S primorja, 2. marta, Zastava, Novi Sad, 9/1874, 32, (15/27. III), 2). Vidjeli smo već ranije da Knežević nije prihvatao Vukovu reformu, pa ni 1875. godine kada Pokrajinskom školskom vijeću šalje nonis udžbenika za pravoslavni vjeronauk, među kojima nije bila nijedna Vukova knjiga, ali jesu Platona Atanackovića, Nikole Begovića mitronolita Mihaila, pa čak i jedna na ruskom jeziku (HAZd, Pokrajinsko školsko vijeće, svež. 51, VTI/B, 37, org. ćir. donis Kneževića — Vijeću, Zadar, 21. I 1875). Posjelovao js višs Vukovih knjiga;

neke je za života poklonio biblioteci zadarske pravoslavne bogoslovije (Izvještaj o Pravoslavnom bogoslovskom sjemeništu u Zadru za š. g. 1882—83, Zadar, 5/1883, 69), da bi na kraju i čitava njegova biblioteka pripala toj ustanovi, odnosno kasnije Naučnoj biblioteci u Zadru (Kalalog: Vuk i fondu Naučne biblioteke u Zadru, Zadar 1987).

82 HAZd, SPE, svež. 50, 699, org, ćir. dopis S. Kneževića — Ordinarijatu, „Kr-

ka", 18. IX 1840; HAZd, SPE, svež. 36, 654, org. ćir. dopis S. Vučkovića — Ordinarijatu, Skradin, 1. X 1840.

83 Chicsa greco-oricntalc, Manualc dcl rcgno di Dalmazia pcr I'anno 1872, Zara, 2/1872, 227.

84 HAZd, SPE, svež. 42, 602, org. ćir. dopis Vuka - Mutibariću, U Beču, 7/19. VII 1844. Objavljeno kod: Dinko Foretić*, Marginalije uz odnose Vuka-Karadžića s Dalmacijom, Radovi Filozofskog fakultcta, 4/1662—63, Zadar 1966, 136—142; Arhivska, 338-339; P, VII, 191-193.

85 HAZd, SPE, svež. 42, 702, org. ćir. dopis C. Margetića — Ordinarijatu, Dicmo, 29. VII 1844.

86 HAZd, SPE, svež. 43, 728; godine 1982. spis nije bio na svojoj poziciji, iako je

po knjizi nrotokola (br. 76) za 1844. godinu trebao da postoji.

87 HAZd, SPE, svež. 43 , 754, org. ćir. dopis Makarija Vukadinovića — Ordinarijatu, Kosovo, 12. VIII 1844.

88 HAZd, SPE, svež. 43, 849, org. ćir. dopis T. Šušića — Ordinarijatu, Šibe-

nik, 4. IX 1844.

89 HAZd, SPE, svež. 43, 886 i 900, org. ćir. dopis S. Vučkovića — Ordinarijatu,

Skradin, 11. GH i 13. IX 1844.

90 Kosta Milutinović, Vuk i crkvena pravoslavna hijerarhija u Austriji, JIČ,

Beograd, 22/1987, 1-2.

91 Vuk pod prismotrom policije, priredio Golub Dobrašinović, Beograd 1986, 217—220.

92 Gazzctta di Zara, Zara, 16/1847, 80, 81, 83 (11, 14. i 21. X), str. 489, 495, 507.

93 Zora dalmatinska, Zadar, 4/1847, 42, 43 (18. i 23. X), 220, 224. Zlata Bojović pogrešno navodi brojeve u kojima je oglašena Vukova knjiga (Uticaj Vuka Karadžića na književnu sadržinu dalmatinske ieriodike do sredine XIX veka, Glas SANU, CCCLXI, Odeljenje jezika i književnosti, knj. 14, Beograd 1990, 143). Vlasnici Zore, braća Batara, prodavali su u svojoj knjižari i Vukove knjige (ASANU, 8271, Fratclli Battara — Vuku, Zara, 7. Dicembre 1857; objavljeno u: P, XI, 634 — 636).

94 Dušan P. B e r i ć, Pokušaj zabrane Vukovog Novog zavjeta u Zadru 1847. godine, Kovčežić, Beograd, 3/1960, 114—118: D/ušan/ V/erić/, Daimatinska štampa 1847. godine o Vuku: Vukova reforma i Dalmacija, Republika, Beograd, 14/1947, 102 (14. X), 3—4. Vidi i: Arhivska, 338-339, 356.

95 Ч, Вч, Сданъ, Србскеновине,, Srbske novine, Beograd, 14/1847, 103 i 104 (30. XII), 409-410.

96 Stari Bcrlić /Ignjat V rl i ć/, /prikaz Vukovog Novog zavjetal, Zora Dalmatinska, Zadar, 5/1848, 14 (3. IV), 54—55. Ali zato nc stampa otvorcno pismo kojc mu jc Vuk uputio iz Beča, 21. VI 1847. (P, VII, 773—778).

97 ASANU, 8144, G. Chiudina-Vuku, U Zadru, 29. nov, 1851 (objavljeno u: P, IX, 306);D/usan/ B/erić/, Dalmatinska štampa 1847. godine o Vuku: Vukova reforma i Dalmacija, Republika, Beograd, 14/1947, 102 (14. X), 4.

9I Kao primjere navodim: /Sava Bjelanović/, Vukov Kovčezić, Srnski glas, Zadar, 11/1890, 40 i 41, str. 2.

99 Pavao G a 1 i ć, Prilog za bibliografiju talijanskih prijevoda srpskih narodnih pjcsama u zadarskoj periodici 1849—1920, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd 1964, 3-4, 317-321.

100 МладиСрбинъ /ВукъПоновигѴъ/, ЗаВукомъСтеф. Караиипемъ, коие 26. іан. о.г. у 77 огодиниуБечуБогунаистинуотишао, нарицалазагоркинявила, саврхъгласитогъДурмитора, СДМза 1864, УЗадру/1864/, 72-73.

101 ASANU, 8136, J. Mutibarić - Vuku, U Zadru, 19. X 1851; objavljeno u: P, IX, 261-262.

102 К, ИзъПриморя, 6. Мая,, SN, Beograd, 19/1852, 56 (17. V), 206-207.

103 ASANU, 3088, D. Perazić - Vuku, U Zadru, 21/2. VII 1821; objavljeno u: Vp, IV, 180; P, I, 897.

104 Milenko P e k i ć, Jerotej Kovačević — Vukov prijatelj iz Dalmacije, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, Beograd 1983, 12/3, 129—139. Signature pisama navodim u radu; objavljena su i u novom izdanju Preniske, u redakciji Goluba Dobrašinovića, ali se notkrala i jedna pogreška: pismo Vuka — Jeroteju, Beč, 12/24. IV 1847. objavljeno je na dva mjesta, pod različitim godinama (P, VTI, 353—354; 726—727).

105 ASANU, 4650—4663: objavljena su u: Vp, VII, 461—477, odnosno u V do X knjige nove prepiske.

106 ASANU, 8552/253; ranije su bili poslani uz pismo upućeno iz Dubrovnika,

9/21. XI 1836. godine, koje je objavljeno bez nekadašnjeg dodatka (pismo se čuva u ASANU, pod signaturom 4651, a iublikovano je u: Vp, VII, 463 i P, V, 761—762).

107 ASANU, 8280, I. Oluić - Vuku, U Zadru, 20. III 1858; objavljeno u: P, XI,

694-695.

108 ASANU, 8552/251. Vidi i: Krešimir Kružić, Povijest dalmatinske zagore, Split 1997 (time ce opisa trogirske zagore).

109 Vp, I, 666-667; P, III, 920 - D. Frušić - Vuku, U Trstu, 5. XI 1828; Vp, I,

383-384; P, IV, 310-312 - Kopitar - Vuku, Wicn, 29. IX 1830.

110 ASANU, 8089, T. Petranović - Vuku, ŠibenikB, 19. V 1839; objavljeno u: P, VI, 320.

111 ASANU, 8068/1—2: 1. Петрановипъ — Вуку, Кромѣрижъ, 10. XII 1848; 2. исти истом, Кромѣрижъ, 12. II /1849/ — objavljeno u: P, VIII, 316—317; 362.

112 Божидаръ Петрановипъ, Мѣсто предговора,, u: Juridisch-politisch Terminologie fur die Slavischcn Sprachen Oesterreichs, Wien 1853, str. XI—XII. Vidi i: Milenko Pav 1 o v i ć, Saradnja Vuka Stefanovića Karadžića na Terminološkom rečniku iz 1853. god., Filologija, Zagrcb, 4/1963, 129—139.

113 Изъ Задра, 16. юлія, Сербскій дневникъ, У Новомъ Саду,, 1852, 11 (26. VTI), 3 — za podatak sam zahvalan svom pok. prijatelju prof. dr Kosti Milutinoviću, koji mi je poslao ispis svojim karakterističnim rukonisom u pismu iz Novog Sada, 30. VIII 1985. godine.

114 Zviezda, Zadar, 1/1863, 29 (15. XI), 116; Isto, 30 (22. XI), 120.

115 Dušan Vasiljević, Gerasim Petrapović, prvi episkop Bokokotorski i Dubro-

vački, u: Spomenica Manastira Savine, Kotor 1930, 17—21; Milenko Pekić, Gerasim Petranović i Stojan Novaković, u: Stojan Novaković — ličnost i de/io, Beograd 1995, 113-124.

116 Spomenar Mine Karadžić, priredio Golub Dobrašinović, Beograd 1974, 46. G/e- rasimĐ/ PetranovićĐ, Pravoslavno obštestvo zadarsko, SDM za 1865, ZadarĐ, 1865, 4.

117 ASANU, 8146/1-6, Gerasim - Vuku: 1. U Zadru, 3. XII 1851; 2. U Zadru, 6. V 1852; 3. U Zadru, 31. IX 1854; 4. U Zadru, 30. VII 1858; 5. U Zadru, 4. XI 1858; 6. U Zadru, 9. I 1859, objavljeno u: P, IX, 332; 591-592; P, X, 673-674; P, XI, 772-773; 830-831; P, XII.

118 M/ilan/ Đ. Milićević, Knez Miloš u irinama (nova zbirka), Beograd 1900,

52-54.

119 Radi uštede prostora izostavljam naučnu argumentaciju.

120 ASANU, 8045 i 8552/256-6/XXXV, R. Prcradović — Vuku, U Zadru, 10. travnja 1846. (objavljeno na više mjesta u neriodici i u: P, VII, 486—487); vidi i: M/ilan/ Š/ev ić/, Petar Preradović prema Srpstvu i Hrvatstvu, Nova iskra, Beograd, 3/1901, 11, 324—326; Milan Š e v i ć, I no drugi nut: Petar Preradović prema srpstvu i hrvatstvu. s pismom jednog srpskog pukovnika, Nova iskra, Beograd, 4/1902, 4, 114—116; ASANU, 4424, 4444-4451, V. Vrčević - Vuku: 1. U Zadru na 18/30. XI 1850; 2. Zadar na poklade Gospođine 1855; 3. Zadagnj, 5/17. II 1856; 4. U Zadru na 9/21. X 1856; 5. U Zadru na бѣелепокладе1857; 5. U Zadru 4/16. VI 185; 6. U Zadru 13/25. XVIII 1857; 7. U Zadru na 15/27. X 1858; 8. U Zadru na 2/14. XI 1858; 9. U Zadru na 1/13. XII 1858 (objavljeno u: Vn, VI, 594-645; P, VIII, 806-807; P, XI, 198-200; 289-291; 445-447; 516-518; 565-566; 589-590; 810-812; 841-844; 856-857. Vidjeti i: Radmila Pešić, Vuk Vrčević, Beograd 1967. Vrčević je tokom boravka u Zadru uz dopuštenje vlasti ili praznicima odlazio „u Ravne Kotare radi sakupljanja običaja, narodnosti, igara, pjesama đe sam mnogo važni stvari pokupio i vidio starinske kule nekadašnji kotarski serdara Jankovića i Cmiljanića" — zapisaće u svojoj Autobiografiji (ASANU, 7380/7, /Vuk Vrčević/, Autobiografija Vuka Vrčevića, Trebinje o Petrovdanu 1872.); Isto, 8043, Orsat Pocić — Vuku, Fischcr Hof., 18. III 1846; objavljeno u: P, VII, 461-462. Vidjeti i: Dan/ilo/ Živaljević, Medo Pucić, Kolo, Beograd 1902, IV/1, 30—42; Dvadeset i peta obljetiica

smrti pjesnika Meda Pucića 30. juna 1907, Srđ, Dubrovnik, 6/1907, 2, 568—569; Franjo Marković, Knez Medo Pucić, Rad JAZU, Zagrcb 1883, knj. 67.

121 I pored svih nastojanja da otkrijem razloge zašto ovi pisci nisu prišli Vuku,

enigma ostaje otvorena i nadalje.

122 ASANU, 8357/34, Savo Matov Martinović — Vuku, 1. Zadar, 1855 (objavljeno u: P, XI, 273—274). Vidjeti i: Niko S. Martinović, Caeo Matov Martinović saradnik Vuka Karacića, Rad XI-og kongrcsa Savcza folklorista Jugoslavijc u Novom Vinodolskorn 1964, Zagrcb 1968, 253—261; Ljubomir Zuković, Vukov pjevač Caeo Matov Martinović, Godišnjak Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo, 11/1982, 181—214.

123 ASANU, 2416—2456, J. Gagić — Vuku; ukupno je sačuvano 41 pismo u rasponu od 1817. do 1848. godine. Pisma su objavljena u: Vp, III, 5—55; P, I—VTI. 124 ASANU, 3912-3916, S. Popović - Vuku: 1. U Šibeniku, 21. XII 1827; 2. U Šibeniku, 17/29. IV 1828; 3. Šibenikt,, 10. VIII 1842; 4. U Šibeniku, 21. IX 1844; 5. U Selu,19. VI 1847 (objavljeno u: Vp, V, 552-556; P, III, 615-616; 812; P, VI, 899-900; P, VII, 238-239; 783-784.

125 Antun Stroll, Pučko školstvo u Dalmaciji od godine 1814. do godine 1900, Zadar 1900, 40 — „Godine 1860—62. nalazimo u pokrajini ukupno 157 škola, od kojih 9 talijanskih, 23 illirichc, 125 mjcsovitih" (= Pučko). Školske godine 1849/1850. od 157 javnih osnovnih škola u 18 škola nastavni jezik bio je italijanski, u 127 italijanski i srpskohrvatski, a samo u 12 naš jezik, od kojih su 10 pohađali samo Srbi (Grga Novak, Prošlost Dalmacije, II, Zagrcb 1944, 352—353). 126 /Jakov Grubković/, Zaorija na talijanstvo svoje jedan Daimatin, Bcč 1861, 46—47.

127 /Ante Konstantin Matas/, Glas hrvatsko-slovimki iz Dalmacije, Zagrcb 1860, 13—28.

128 Ivan Grgić, Lovro Monti, Mogućnosti, Split, 9/1962, 2, 184 — citat iz Montijevog dnevnika, kojegje naizmjenično pisao ćirilicom i latinicom, a jezik zvao srnskim imenom.

129 Георгій Николаевипъ, Родолюбивымъ читательма далматинскогъ Магазина, СДМ за 1849, Задаръ 14/1849/, 3.

130 J/ованъ/ Яаворъ, БесЬда о нужди и користи щкола, СДМ за годину 1863, Задаръ, 22/1863, 41.131 Statistika pučanstva u Dalmaciji (urcdio Kažimir Ljubić), Zadar 1885, 50—55; Memoriale delia Camera di Commercio e d'Industria di Zara, Zara 1884, 17.

132 Benedikt Anderson, Nacija: zamišljena zajednica: razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, (prevele Natasa Čengić i Nataša Pavlović), Zagrcb 1990, 73—74. 133 ASANU, 5046, J. Vučković — I. Ruvarcu, U Zadru na svijetli Petak 1891, originalno pismo.

134 U srpskoj osnovnoj školi u Skradinu učitelj je 1858. i 1859. godine bio klirik

Stefan Končarević, da bi 1860. prestala s radom ((Шематізмъ Православне восточне епархіе цѣле Далмаціе и Истріе за годину 1859, У Задру /1858/, 9, IsŠo, za 1860, U Zadru /1959/, 9).

135 Manuale del Regno di dalmazia per Vanno 1872, compiiato da Luigi Maschek, Zara 2/1872, 269—272; IsŠo, Zara, 3/1873, 269-272.

136 Spiro Popović, ПошребеДалмашинскихъиБококошорскихъСрба,, Srpske novine (= SN), Beograd 15/1848, 93 (19. X), 620.

137 V/uk/ S/tefanović/ K/aradžić/, Iz Beča 26. novembra, Napredak, U Karlovcima 1848, 10 (4. HTT), 43. Na tragu Popovićevih stavova je i Gerasim Petranović (/Gerasim/ P/etranović/, Izđ Zadra, Napredak, U Karlovcima, 1848, 11 (7. H1T), 46—47.

138 Knjige postoje u fundusu Naučne biblioteke u Zadru (R-941 — izdanje iz 1836. godine i iz 1847 — R-95), dok se prvo zadarsko izdanje hrani u HAZd-u — Vjckoslav Maštrović", Jadertina croatica: bibliografija knjiga, časopisa i novina izdanih na hrvatskom ili srpskom jeziku u Zadru: 1. dio: knjigc, Zagrcb 1949, 44.

139 S/piro/ ot' Š/ibenika/, ИзворъиросеЬщеніюкакогашребаочисшишииукрасити, дасенанародьблагодатноизлива, Serbske narodne novine (= SNL), Pešta, 8/1843, 24 (17. 07), 185—191 — drugi nastavak.

140 S/niro/P/opović/, Narodne knjige, SIL, 10/1845, 24 (28. 04), 188-189.

141 Državni arhiv Crne Gore, Arhivsko odjeljenje Budva, Sveta Trojica, 1861, 252/ 43 — u Budvu je konija zadarske okružnice upućena iz Kotora 9. marta 1861. i primljena 12. marta iste godine i zavedena pod brojem 240 (= IABu, PB).

142 HAZd, SPE, svež. 80, posebna skupina koncepata unutar iresidijala, br. 252/43— org. ćir. koncept s notnisom vladike Kneževića.

143 Teodora P e tr o v i ć, Zabrana Vukovog pravopisa u karlovačkoj gimnaziji, Kovčežić, Beograd, 6/1964, 212.

144 Lazar Tomanović, Miletićev uticaj na Primorju (moja lična uspomena), Le-

topis Matice sriske, Novi Sad, 100/1926, knj. 308, sv. 3, 103.

145 J/ovan/ S u n d e č i ć, Život i rad Dra Božidara Petranovića, Dubrovnik 1879,

13-14.

146 Đorđe Srdić, Pravopis g. V. Karacića i pismo j, SDM za godinu 1863, Za-

dar, 1863, 18—23 — Srdić, nekadašnji učenik klirikalne škole, predlagao je reformu pravopisa io kome bi se bukva ,j" izbacila iz upotrebe, a uvele „nj" i „lj" i zadržali „b" i „đ" u pojedinim riječima.

147 G/erasim/ P / etr a n o v i ć/, Narodne srbske škole u eparhiji dalamtinskoi

godine 1861 SDM za 1862, U Zadru 1862, 160-163.

148 T/eodor/ Petranović, Geografičesko-statističeski pregled Dalmacge,

SDM za 1838, ZadarĐ /1838/, 45; Ivan Tcrnski, Dopis iz Tersta Danica ilirska, /Zagrcb/, 5/1839. 48 (30. 11), 194; Jcrko Š ut i n a, Zabavno štivenje u hervatskom jeziku za mladež dalmatinsku, Zadar 1851, 128; ...Izđ Zadra, CH, 27/1860, 138 (15. 11), 529.

149 И/ванъ/ ф/ра/ Юкићь,, ХрищЬанивДалмадіии: ныовакньижевносшъ., SIL, 12/1847, 22 (5. VI), 170.

150 K., Klirikalno zaveden u Zadru, SN, 19/1852, 105 (13. 9), 387; ... Dvadeset — pet — godišnја usnomena postanka zavedenš klirikalnog pravoslavnog u Dalmaciji, SDM za 1854. do 1859, U Beču, 18/1859, 160-164; J. M. Ncalc, Notes, Ecclesiologicai and Pictoresque on Dalmatia, Croatia, Istria, Styria, with a visit to Montenegro, London 1861, 122—124; N/ikodim/ M i l a š, Istoričko-statistički podatci bivše pravoslavne Kpirikalne škole u Dalmaciji (1833—34; 1863—64), u: Izvještaj o Pravoslavnom bogoslovskom zavodu u

Zadru za školsku godinu 1878—79, Zadar 1879, 20 (= Istoričko); Serafim Kalik, Govor, Glasnik Pravoslavne dalmatinsko-istrijske eparhije, Zadar, 2/1894, 7, 99—107; Arhiv Jugoslavije, Beograd, Ministarstvo vera Kraljevine Jugoslavije, 69—36—59 — org.ćir. molba sveštenika Ljubomira Vrcelja-Ministarstvu vera u Beograd, Vrbnik, 9. III 1927; Stevan Prostran, Društveni sastav Severne Dalmacije kao ljen zao udes, u: Severna Dalmacija nekad i sad: odlučna reč u kritičnom času, Beograd 1939, 124; Ljubomir V r c elj, Klirikalna škola u Šibeniku i Zadru (1834—1864), u: Almanah: Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovpiku, Zagreb 1971, 113 (= Klirikalna): Stijcpo Obad, Visoko skolstvo u Zadru tijekom devetnaestog stoljeća, Radovi Filozofskog fakultcta u Zadru, Zadar, 14—15/ 1976, 419-420.

151 /Antc Kuzmanić/, Kožičić, Glasnik dalmatinski, Zadar, 17/1865, 29 (l 1. 04), 4.

152 J/ovan/ Su n d e č i ć, Život i pad Dra Božidara Petrapovića, Dubrovnik 1879, 14.

153 Lj. V r c e lj, Klirikalna, 120. I ja sam često puta među SPE u Historijskom arhivu Zadra nailazio na iste sveske i uvjerio se da u njima nije bilo ćiriličkih slova koje je uveo Vuk.

154 ROMS, 10347, orig. ćir. pismo Stefana Kneževića — Nikoli Kneževiću, U

manastiru Krci, 6. I 1839; IsŠo, 31057, orig. ćir. nismo Stefana Kneževića — Jakovu Gerčiću, U manastiru Krci, 10. XI 1839; IsŠo, 9788 — orig. ćir. pismo Stefana Kneževića — Jakovu Gerčiću, U manastiru Krci, 14/26. 11. 1840; IsŠo, 9787, orig. ćir. Pismo Stefana Kneževića — Jakovu Gerčiću, U manastiru Krci, 17. VIII 1844; Arhiv SANU u Sremskim Karlovcima (= ASANUK), KG, Prepiska Jakova Geršića, 1838, br. 11, orig. ćir. pismo Stefana Kneževića — Jakovu Gerčiću, U manastiru Krci, 1. IX 1838, pod istom signaturom je i originalni ćir. koncept odgovora na pismo napisanog 1. IX 1838; Isto, 1836, br. 14, orig. ćir. nismo Teodora Petranovića — Jakovu Gerčiću, Šibenik,

14. X 1836; Isto, 1838, br. 6, orig. ćir. nismo Teodora Petranovića — Jakovu Gerčiću, Šibenik, 26. V 1838; Iz odličnog rada Čedomira Denića znamo da su do 1848. gimnaziju u Sremskim Karlovcima pohađali: Aleksandar Ban, Nikola Vuinović, Grigorije Vulinović, Damjan Dobrota, Spiridon Zelić, Georgije Zelić, Nikola Knežević, Sniridon Knežević, Georgije Petranović, Teodor Petranović, Jovan Plavša, Sniridon Popović, Toma Popović, Petar Sablić, i Jovan Šušić (Čedomir Denić, Školovanje đaka iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u karlovankoj gimnaziji 1791—1848. godine, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, 3, Beograd 1995, 113, 118, 120, 123, 128, 133-135, 159-161, 167-168, 177,

193 (= Školovanje)).

155 Na stranicama prvih godišta rukopisnog časopisa „Prvenac" kojeg su od 1865. do 1869. godine izdavali gimnazijalci i bogoslovi koji su o državnom trošku pohađali škole u Zadru i živjeli u sjemeništu, vodila se žestoka borba između Vukovih pristaša i pobornika staroga pravopisa (Dušan Berić, lz književne prošiosti Dalmacije,Split 1956, 111-121).

156 Vladimir Mosin i Milan Radeka, Ćirilski rukopisi u sjevernoj Dalmaciji, Starinc

JAZU, knj. 48, Zagrcb 1958, 201, 207-208, 211-212; Milan Radeka, Građa o srpskim školama u SD, u: Almanah: Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971, 131-132.

157 Mihovil Pavlinović", Pjesme i besjede, Zadar 1873, 69.

158 ASANU, 8080, J. M. - Vuku, Ha Vodicah (Vodicc), 20. Ožujka 1849 – objavljeno u: P, VTII, 385—387. U biblioteci samostana franjevaca konventualaca u Šibeniku čuva se i Novi zavjet gospoda našego Isusa Hrista, preveo Vuk Stef. Karadžić, U Beču 1847 (signatura V—1H-1) sa Vukovom posvetom, koju je Golub Dobrašinović već objavio (Vukove posvete, Bibliotekar, Beograd, 39/1987, 1—3, 50), ali i nesvakodnevan Vukov Rječnik iz 1852 (signatura E-II-11). Naime, Mrkica je od jednog toma napravio dva, i to tako da je listove štampanog primjerka razdvojio i između njih ubacio po jedan prazan list, i sve ih isnisao sa nizom riječi i objašnjenja iz svoga zavičaja, često navodeći datume i mje sta gdje ih je čuo. Prošireni Rječnik i dalje leži neobrađen, i pored toga što je Ante Šupuk odavna ukazao na njegov značaj (Vukov Rječnik s dopunama Josipa Mrkice, ZR, 17/ 1968, 4, 319-325). Vidi i: ... Josip Mrkica, Narodni list, Zadar, 29/1890, 94 (3. HP), /1/; Krsto S t o s i ć, Gaierija uglednih Šibenčana, Šibcnik 1936, 59.

159 „O", Pavao Cepolo, Narodni list, Zadar, 29/1890, 83 (25. 10) /2/; T/omo/ Matič, Hrvatska svijest u starih Zadrana, Svačić, hrvatski ilustrovani koledar za prestupnu godinu 1904, Zadar /1903/, 19—22; P. Drezga, Za opću prosvjetnu obrazovanost, Jug, Spljct, 1/1911, 6,177—181; Milan Begović, Djetinjstvo Vladimira Nazora, u: Pjesme, drame, kritike i prikazU I,Zagrcb 1964 (Pct stoljeća hrvatske književnosti, /knj. 375/), 302—309 — napis je prvotno obja-

vljen 1925. godine; Vinko Brajević, Juraj Biankini, Almanah Jadranska straža za godinu 1928/29. godinu, Beograd 1928, 558—567; T. Mortiđija, Osnovne značajke preporoda dalmatinskih Hrvata, Hrvatska rcvija, Zagrcb, 8/1935, 661—666; Grga N ov ak, Povijest Splita, IV, Split 1978, 2104.

160 /Antonio S m i r i c h /, Libri fondiarii, La vocc dalmatica, Zara, 1/1860, 6 (7. VII), /2/.

161 HAZd, Pokrajinsko školsko vijeće (= PšV), svež 155, 5 — gimnazija u Korčuli postojala je od 1864. do 1876. godine; Ivo Livaković, Šibenska gimnazija 1806—1864 -1979, Šibcnik 1979, 24.

162 A. K. Matas, Gimnazijalni Ijetopis, Prvo izvicšćc o c. k. državnom nižcm gimnaziju u Sinju koncem skolske g. 1872—73, Splict 1873, 38; Pctar Krstitclj Bačić, Spomen-kniiga franjevačkoga gimnazija u Sinju, Sarajevo 1905, 38: Stanko Pe tro v, Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, u: Sinjska spomcnica 1715—1965, Sinj 1965. 184; Josip Poscdel, Iz povijesti klasične gimnazije, u: Spomenica 150-godišnjice klasične gimanzije u Splitu, Split 1967, 11; Ivan

Ostojić, Nadbiskupsko sjemenište u Splitu (1700—1970), Split 1971, 45.

163 Josip Posedel, Povijest gimnazije u Dubrovniku, Program c. k. Vclikc gimnazije u Dubrovniku za sk. g. 1902—1903, Dubrovnik 1903; Ivo Pcrić*, Dubrovačka gimnazija od ponarođenja do danas (1869—1969), Dubrovnik 1969; Tullio Erber, Storia dell' i. r. Ginnasio Superiore in Zara con lingua distruzione italiana, Programma dcll' i. r. Ginnasio Supcriorc di Zara, Zara 1905, 48; Ljubomir Maštrović, 150 godina zodarske gimnazije, Zadar 1954.

164 HAZd, PšV, svež. 133, sveš. II, 45; Isto, svež. 103, sveš. VII/B, 466.

165 Čitanka za porabu dolnjc gimnazijc, /priredio/ Weber Adolf; U Bcču 1852. — objavljno je 25 Vukovih priloga.

166 Čitanka za pcrvi i drugi razrcd dolnjc gimnazijc. Sastavljcna po Adolfu Wcbcru, U Beču 1857; Čitanka za III. i IV. razrcd dolnje gimnazijc. Polag čcskc čitankc od Jos. Jircčcka: ,,Obrazy z rakouskych zemi, naroduv a dćjin", /prircdio/ Adolf Weber, U Beču 1857; Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazije, /priredio/ Adolf Weber, Beč 1859; Slovnica serbsko-ilirskoga jezika za diecu u Dalmacji i u drugih deržavah jugoslavjanskih, složcna i izdana od Andrie Barića; U Spljetu 1860, 2. izdanjc.

167 Ilirska čitanka za gornjc gimnazijc. Knjiga druga sadcržavajućc izglcdc iz novijc litcraturc", /urcdili: Antun Mažuranić, Matija Mcsić i Adolfo Wcbcr/, U Bcču 1860, str. III, l—43,55-66.

168 HAZd, PšV, svež. 20, fasc. VIIB, 12, Bakotić — Vijeću, Šibenik, 16. X 1871.

169 Zabavno stivcnjc u hrvatskom jcziku za mladcž dalmatinsku, složio Jcrko Šutina, U Zadru 1851, 188—191.

170 p. p., U Dubrovniku, 8/20. kolovoza, Narodni list, Zadar, 8/1869, 69 (28. VIII), 2; Jedan Srb, Kud ce đela ćirilica, Zcmljak, Zadar, 1/1873, 28, 1; U Kotoru, 4. srpnja, Zcmljak,Zadar, 1/1873, 32, 3.

171 ... Ercegnovi, 25. rujna, Narodni list, Zadar, 8/1869, 80 (6. X), /3/; HAZd, PšV, svež. 21, facs. VHB, 1384 — unutra su tri donisa vladike Kneževića, tri originalna koncenta Pavišića i originalni dopis ministra kulture iz Beča; Narodni list, Zadar 8/1869, 82 (13. X), /2/ — „uiros" je podnio Vukov prijatelj Jerotej Kovačević.

172 Izvjesće o s. k. Visoj dubrovačkoj gimnaziji koncem s. g. 1872—73, Dubrovnik 1873, 42.

173 J. Poscdcl, n. p., 16.

174 Programma delT i. r. Ginnasio di Spalato primo chc si publica alla finc dclFanno sclastico 1851, Spalato /1851/, 40; Programma dcll' i. r. Ginnasio di Spalato primo chc si publica alla finc dclTanno sclastico 1852, Spalato /1852/, 35.

175 Rječnik, Beč 1852, 855.

176 ASANU, 8325, Juraj Pullich — Vuku, Iz Zadra dnc 6. Prosinca 1859 (objavljeno u: P,XII, 273).

177 Iv/ap/ Danilo i Jak/ov/ Boglić, Popis knjigah kojc su u domaćoj knjižnici vclcgimnazija zadarskoga sahranjcnc, Programma dcll' i. r. Ginnasio supcriorc in Zara 1851—52, Zara /1852/, 38—39 i 155. Vidjeti i: Programma dcir i. r. Ginnasio supcriorc in Zara 1855, Zara /1856/, 96, kao i katalog dvojice nrofesora: Giacomo Boglich — Giovanni Danilo, Catalogo dcllc opcrc risguardanti la storia patria, Programma delF i. r. Ginnasio supcriorc in Zara 1859, Zara 1859, 49.

Više Vukovih knjiga posjedovala je i biblioteka Matice dalmatinske u Zadru, koje je dobila od samog autora (Milcnko Pckić, Vuk i „Matica dalmatinska", ZR, 36/1987, 6, 470).

178 Programma dcll' i. g. Ginnasio di Spalato dclF anno 1863—64. Spalato /1864/, 40.

179 Programma delF i. r. Ginnasio di Spalato dclF anno 1872, Spalato 1872, 60, 64; Primo programma dclF i. r. Ginnasio rcalc infcriorc di Scbcnico alla finc dclFanno scolastico 1872—73, Spalato 1873, 68; Prvo izvjcsćc o c. k. državnom nižcm gimnaziju u Sinju konccm š. g. 1872—73, Splict 1873, 57—58; Izvjcsćc o c. k. Višoj dubrovačkoj gimnaziji konccm š. g. 1872—73, Dubrovnik 1873, 54; Programma dclF i. r. Scuolc Rcalc Supcriorc in Spalato pcr Gapno scol. 1879—80, Spalato 1880, 64; Program c. R. vclikc državnc gimnazijc u Zadru za š. g. 1901 — 1902, Zadar 1902, 23.

180 Dinko Politco, hahrani članci, I dio, Donja Tuzla /1901/, str. XXXVI i LXXIX.

181 Lj. Maštrović, n. knj. 32.

182 ASANU, 4360, Franz Pctter — Vuku, Spalato, 5. Fcb. 1835: objavljeno u: Vp, VI, 436-437; P, V, 481-483.

183 ASANU, 8006/1-2, Andria Stazić — Vuku: 1. U Splitu na 8. Rujna 1843; 2. U Zadru. 26. vcljačc 1850 (objavljeno u: P, VII, 41-42; P, VIII, 621-622, 834-837).

184 T. Erber, n. r., 216-219, 222-225.

185 Lazar Tomanović, Miletićev uticaj pa Primorju (moja linna uspomena), Le-

tonis Matice sriske, Novi Sad, 100/1926, knj. 308, sv. 3, 103 — prof. Vuinović je svojimučenicima zabranjivao da uiotrebljavaju ,jotu".

186 Izvjesće o s. k. Visoj dubrovačkoj gimnaziji konccm š. g. 1872—73, Dubrovnik 1873, 47; Izvjcšćc o c. k. Visoj dubrovačkoj gimnaziji konccm š. g. 1874, Dubrovnik 1874, 26.

187 HAZd, PšV, svež. 155, bez broja — plan za Ša razred gimnazije u Korčuli.

188 Godisnje izvjesce s. k. vclikc rcalkc u Splitu za š. g. 1886—87, Split 1887, 42; HAZD, PšV, svež. 92, fasc. VIIB, 933 — Spljct, 17. X 1888.

189 Milenko P e k i ć, Vuk u nastavi dalmatinskih gimnazija do 1918. godine, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, Beograd 1988, 17/2, 181 — 192.

190 i. Pcrić, n. knj., 36.

191 D. V o d u 1 i ć, Pohrvaćenje klasične gimnazije, u: Spomcn 150-godišnjicc klasične gimnazije u Splitu, Split 1967, 20—25; A. Kri že vić", Đaci muške gimnazije u NOB-u, Slobod- na Dalmacija, Split, 44/1987, 13133 (18. VI), 10.

192 Lj. M a š t r o v i ć, n. knj, 60.

193 Golub Dobrašinović, Mina Karacić Vukomanović: život i delo, Beograd

1995, 84.

194 G/olub/ D/obrašinović/, Muzejsko-arhivska zbirka Vukovog i Dositejevog

muzeja, Kovčežić, Beograd, 13/1975, 226.

195 S/piridon/ V r u s i n a, Prirodopisne znanosti, osohito zooiogičke, u obće i kod nas, Rad JAZU, knj. XXXVI, Zagrcb 1876, 86; Isti, Zoologija i Hrvati, Rad JAZU, knj. LXXX, Zagrcb 1886, 207; Isti, Narodna imena zivotinja, Bullctino agrario dclla Dalmazia = Gospodarski list dalmatinski, Zara, 16/1887, 13 (1. VII), 207: Isti, Notc prćliminairc sur lc groupc dcs Aphanotylus, nouvcau gcnrc dc Gastropodc dc Thorizon a. Lyrcaca, et sur quclqucs autcs cspć ccs nouvcllcs dc Hongric, Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga drustva, 6/1892—1894, Zagrcb 1894,1—6, 242; Isti, Iconographia mollussorum fossilium invcllura tcrtiaria Hubgariac, Croatic, Slavoniac, Dalmatiac, Bosniac. Hcrzcgovinac, Scrbiac ct Bulgariac invcntorum, Zagrabiae, MCMII, Tab. XVII, gig. 7—11; Mclita Pavlovsky, Bcschrcibung cinigcr Congcricn-Artcn und — Unterarten aus der Sammlung S. Brusinas von dcm Fundort Radmancst (rumanischcs Banat), Geološki vjesnik, Zagrcb, 20/1967, 11.

196 /Petar Kasandrić"?/, Vuk Stefanović Karadzić, Smotra dalmatinska = La Rasscgna Dalmata, Zadar, 10/1897, 83 (16. X), l.

197 ASANU, 3917, C. Popović - Vuku; U Šibeniku, 5/17. V 1862. (objavljeno u: Vn, V, 556; P, XII, 1032-1033).

198 Vladan Nedić, Biblioteka Vuka Karacića, Bibliotekar, Beograd, 6/1954, 4,

201—203; Isti, Isto, 8/1956, 1—2, 63—74; Golub Dobrašinović, Biblioteka Vuka Karadzića, Bibliotekar, Beograd, 25/1973, 3—4, 345—368.

199 Stijepo Obad, Dubrovnik i revoluciji godine 1848—49: doktorska discrtacija, /Zadar/ 1965 (neobjavljena ce disertacija čuva u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković" u Beogradu pod signaturom RD 1392.) 111; Isti, Nacionalno pitanje i Dalrnaciji 1848—1849. godine, JIC, Bcograd 1969, 4, 62—68; Isti, Doprinos Ljudevita Gaja širenju ilirstva u Daimaciji, Radovi Instituta za hrvatsku povijcst, Zagrcb 1973, 124; Isti, Sibenik oko godine 1848/49, ZR, 26/1977, 3—4, 388—389.

200 Hrvatski narodni preporodni ilirski pokret /u redakciji Jaroslava Šidaka/, Zagrcb 1988, 100.

201 Ivan Pederin, Karadžić i prvi vclikosrpski i Kossuthovi cmisari u Dalmaciji, Kolo, Zagrcb, Š (CLI), 1993, 5—6, 466, 474.

202 Stipan Zlatović, Franovci države presvet. odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagrcb, 1888, 99.

203 V/anović/ S/tjepan/, Hrvatski idealizam i velikosrpska ideja od Vuka Karadzica do danas), Obzor, Zagrcb, 681927, 179—184; 5; S/tjcpan/ V/anović/, Kratki pregled hrvatskog idealizma i velikosrpske ideje od Vuka Karadžića do naših dana; U Koprivnici, 1927 (Politička knjižica; 2) Franjo Gal incc, Isusovac Ardelio Della Bella i Vuk Stef. Karadzić, u: Vreia i prinosi: zbornik za poviest isusovačkoga reda u hrvatskih krajevima, Zagrcb 1944; Ivan Pc dc r i n,

Grabovčeva koncepcija hrvatskoga narodnog preporoda, Kačić, Split, 3/1970, 139—146; Ispš, Slovinstvo i patriotizam kod Kačića, Makarski zbornik, I, Makarska 1970, 407—416; Ispš, Hrvatski jezični standard i promicanje vjere u XVII i XVIII st. (na izvorima današnjega hrvatskog jezičnog standarda), Kačić, Split, 4/1971, 71—81; Isti, Odnos hrvatske naobrazbe prema Kačiću kao ostvarenje hrvatskog narodnog preporoda, Kolo, 1—2, Zagrcb 1971, 24—35; Isti, Dva neobjavljena sastava Šime Ljubića, Croatica christiana periodica, Zagreb, 13/1989, 24, 76—77;Zlatko Vincc, Polemike pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća oko pripadnosti štokavštine,Forum, Zagrcb, 10/1971, 7—8, 257—292; Isti, Različiti pogledi na hrvatski književni jezik XIX stoljeća, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zadar, 20/1973, 343—357; Isti, Putevima hrvatskoga

književnoga jezika: lingvističko-kulturno-povijesni prikaz filoloških škola i njihovih izvora, Zagrcb 1978; Radoslav Katičić, Vuk Karadžić i književni jezik Hrvata, Putcvi, Banja Luka 1987, knj. 1, 65—78; Stjepko Težak — Stjepan Babić, Gramatika hrvatskoga jezika: priručnik za osnovno jezično ohrazovanje, Zagrcb 1992, 8. popravl>eno izdanje; Mario Grčević, Hrvatski udjel u Karadžieevu prijevodu Novoga zavjeta, Jczik, Zagrcb, 44/1996, 2, 53—62; Srpsko-hrvatski sior: malo istorije..., /Beograd 1937/, 14; Milorad E k m e č i ć, Vuk i Hrvapš (prilog istoriji Bečkog književpog dogovora 1850), Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 38/1987, 9—29; Jeremija D. Mitrović, Vuk o Hrvatima — Hrvati o Vuku, Kovčežić, 24-25/1988-1989, Beograd 1989, 75-88.

204 Ivan Pederin, Karadzić i prvi velikosrpski i Kossuthovi emisari u Dalmaciji, Kolo, Zagrcb. III (CLI), 1993, 5—6, 473.

205 Ivan Pederin, Pojam jezičnog i književnog standarda kod bogoljubnog bogoslovca Stipana Margetića Jajčanina, Kritika, Zagrcb, 17/1971, 211—224; Isti, Pravoslavlje i velikosrpski imperijalizam, Zadarska smotra, Zadar, 44/1995, 1—2, 283—289; Isti, Velikosrpska ideologija u Dalmaciji od okupacije BiH 1878. do početka politike novoga kursa, Kolo, Zagrcb, 6/1997, 1, 30—53; Zlatko B i n c e, Zadarski jezičpo-kulturpi krug i Vuk S. Karacić, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 14/3, Beograd 1985, 10. Dok Ivo Banac Karadžića pro-

glašava tvorcem moderne srpske nacionalne ideologije (Nacionalno pitanje i Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika (preveo sa engleskog Josip Šentija), Zagrcb 1988, 85).

206 Marijan Zuvić, „Vuk" plovi počasni krug?, Slobodna Dalmacija, Split, 48/1990, 14357 (19. XII), 12—13; Radoje Ap c e n i ć, Hrvatsko leto 1992. godine: hrvatski naslednici arijevaca, Politika, Beograd, 89/1992, 28348 (8. IX), 15; Isti, I Tesla postao četnik: u Hrvatskoj se nastavlja uklanjanje srpskih tragova, Politika. Beograd, 91/1994, 28904 (5.

IV), 7.

207 u tom razvitku zanimljiv je i slučaj Ive Ćipika, koji se zagrijao za srisku mi-

sao u sinjskoj franjevačkoj gimnaziji zahvaljujući svom profesoru don Jakovu Grubkoviću, Srbinu katoliku, koji mu je davao da čita i Vukove pjesme (Ivo Ć i pi ko, /Autobiografija/, u: Almanah hrvatskih i sriskih pesnika i propovedača, Zagreb — Beograd 1910, 115).

Zbornik Matice srpske, Novi Sad

nastavaknastavaknastavaknastavak

"Orao" 1876.

Aleksandar Mitrović - O ženidbi i udadbi u sjevernoj Dalmaciji 1.

Aleksandar Mitrović - O ženidbi i udadbi u sjevernoj Dalmaciji 2.

 

Groktalica i kantalica u Žegaru

 

Članak se otvara klikom na sliku

Svetlana Spajić i grupa "Žegar" - Žegar živi

 

Srpske igre iz Dalmacije

Svetlana Spajić - Ojkalica

.

• genocid,
• srbi,
• rsk,
• knin,

• Prethodni