Dalmacija - Knin

Indeks članaka

Knin


Knin je grad u sjevernoj Dalmaciji, u dijelu gdje se ona najviše uvlači u kopnenu unutrašnjost Balkanskog poluostrva. Nalazi na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije. Zbog svog položaja, od svog osnivanja, imao je ulogu značajnog vojnog uporišta i upravnog sjedišta, a Kninska tvrđava je sa svojim debelim zidovima najbolji svjedok tome. Od 1991. i izbijanja rata u Hrvatskoj, bio je glavni grad bivše Republike Srpske Krajine. U avgustu 1995. godine, nakon zauzimanja Knina i okoline od strane Hrvatske vojske, praktično svo srpsko stanovništvo je protjerano.

U današnjoj političko-teritorijalnoj organizaciji Republike Hrvatske, koja se sastoji od županija, opština i gradova, Knin pripada Šibensko-kninskoj županiji. Graniči se sa opštinama Ervenik, Promina, Biskupija, Kijevo, Gračac (u Zadarskoj županiji) i Bosansko Grahovo (u Bosni i Hercegovini). Područje grada čini 13 naselja koja obuhvataju xxxx hektara površine i leži na prosječno 220 metara nadmorske visine. U današnje vrijeme ovdje živi oko 15000 stanovnika, među kojima Hrvati čine većinu .

Konfiguraciju terena Kninske Krajine čine plodna kraška polja (Kninsko i Kosovo), kroz koje protječe sedam rijeka. Ova polja su omeđena planinama koje se nalaze u graničnim prostorima Krajine. To su Orlovica (visina 1201 m), Dinara (1831 m), Kozijak (1204 m), Promina (1148 m) i Kom (1003 m, jugoistočni završetak planine Velebita). Klima je mediteranska, ali modifikovana uticajem planinskog zaleđa. Najkišovitija je jesen, zatim proljeće. Leta su uglavnom sušna. Glavni vjetrovi su bura (suvi vetar koji duva sa severa) i jugo (topli i vlažan vetar koji duva sa juga) [2]. Prosječna godišnja temperatura iznosi xx °C.

Saobraćajno-geografski položaj Kninske krajine je povoljan pošto preko njene teritorije prolazi nekoliko važnih kopnenih saobraćajnica (železničke pruge i ceste), koje povezuju panonski i uopšte srednjoevropski prostor sa Jadranskim primorjem. Knin je glavno saobraćajno raskršće . Udaljen je od Šibenika (Jadransko more) 54 km i Bosanskog Grahova (Bosna i Hercegovina) 35 km.

Knin se danas može smatrati ekonomski nerazvijenim gradom. Privrednu osnovu čini agrokultura, uzgoj stoke i proizvodnja građevinskog materijala, a nekada obrada metala, tekstila i drveta. U neposrednoj blizini grada su izvor rjeke Krke i granica istoimenog nacionalnog parka, a od važnosti je slap Krčića visok 22 m. Knin i okolina su dobro poznati i po svojim gurmanskim specijalitetima: dalmatinskom pršutu, siru, jagnjećem mesu i drugim izvrsnim jelima i vinu.

popis kninGrade ako zaboravim tebe neka me zaboravi desnica moja

Knin je gradić u kome se dolaženje obavlja isključivo silaženjem. Za tako nešto postoji odabir; željeznicom iz pravca Bosne, nadaleko čuvenom unskom prugom, čuvenoj ne zbog pruge kojoj je preko stotinu godina, već divotne rijeke i njenog meandrično zasječenog kanjona, ili jednako vrletnom, onom iz pravca Like koja se već od Malovana, na vrijeme, počinje spuštati u Dalmaciju, ili pak cestom iz smjera Zagreba koja se u kamen uklesanim serpentinama Buline strane spušta do prvih kuća grada, ili nastavkom iste, cestom prema Splitu urezanoj u litice na izlazu iz grada penjati se sve do Podinarja koje je to samo po nazivu, a zapravo je poprilična visoravan. Pa čak i ako iz Šibenika dolazite u Knin preprečiće vam se brdo Konj sa desetpromilskim usponom ili padom zavisno o tome da li dolazite ili odlazite, u svakom slučaju transport će za vas morati obaviti jednu napornu radnju.

kninOpet, bez obzira na njegovu dostupnost, taj grad djeluje kao poludjeli magnet. Ona sila koja vas jedno vrijeme drži, činilo se, doživotnim zarobljenikom grada već sutra će vas, nakon neke nepojamne rotacije polova, katapultirati na čudnu stranu svijeta da više nikad ne ugledate mjesto odakle ste potekli. Mada, prokletstvo djeluje. Malo gdje i malo kad sam doživio da se ljudi makar na kratko vraćaju da ga vide, udahnu jedinstveni dinarski zrak, popiju tu hladnu vodu i potom obećaju sebi da se više nikad neće vraćati. Do slijedeće prilike i još jednog vjerolomnog zavjeta. Vidjelo se to na primjerima djece nekadašnjih vojnih službenika, uglavnom Srbijanaca, koji su u svojim bjeslovjesnim lutanjima po garnizonima bivše države od Vipave do Debra, malo se zakačili ove varoši, tu završili koji razred gimnazije, stekli doživotne prijatelje, onima koji su se iz bojazni da ne pogube veze s dragom sredinom okumili sa nekadašnjim prijateljima, kako bi imali povod za ponovne susrete, a posebno su mu se vraćali i još uvijek se vraćaju oni sugrađani, ratom rasijani po zemaljskom šaru, i nijedna Australija i Kanada nije se činila dovoljno daleko, e da se opet na klasični kninsko-dokoličarski način, barem nakratko, ne sjedne u kafanu, ljudekne pomalo, popije i prebaci koja sa prijateljima i drugarima ili sa svakim onim koji je spreman s vama okrstiti jednu rundu. Svakog ljeta bašte kninskih lokala izgledale bi kao aerodromski terminali.

Jedan od prvih gradova sa prostora bivše Jugoslavije koji je stekao golemi prostor na internetu bio je upravo Knin. Zaslugom rata, gotovo čitav grad našao se u izbjeglištvu i stvorio se osnovni problem povezivanja daljina, nekadašnjih prijateljskih ili samo poznaničkih veza, koje je samo napredna tehnika bila u stanju riješiti. Mobilna telefonija i internet. Na preposjećenim stranicama osvanulo je na hiljade poruka i fotografija, nas sadašnjih i nas bivših, razgovora i otvorenih adresa koje traže nekog sjetnog i sjećajućeg spremnog da podijeli svoje uspomene. Štaviše, stvoren je poseban kninski rječnik i pojmovnik. Stoput sam bio uvo u koga su se slijevali jednosatni long distance calling, zbog kojih sam se morao povlačiti u relaksirajuće krilo naslonjača, i bezbrojna pitanja o ovome ili onome u Kninu, koga je, gle čuda, vidio u Brizbejnu, ko se oženio, ko je umro, koga je napustila žena ili samo sreća, ko je stekao novac, koga je ubila nostalgija završena u tupilu depresije ili alkoholizmu. Ali čak i oni koji su otišli da ga zaborave, ponište u sjećanju, koji se ne bi nikad više u njega vraćali, niti pitali za njega, vjerujem da je to bilo samo zato da bi ga zadržali u neokrnjenoj čistoti uspomena. Svi oni su patili snagom sindroma ljubavi za izgubljenim partnerom. Na tom beznadežnom mediju i stvarnoj nostalgiji uspostavljen je Knin kao virtuelni grad. Kao neko koji ga je zrelim umom upoznavao tek nekih dvadesetak godina, onima koji su prethodili ratnoj prekretnici, ovo će biti pokušaj da se donekle razumiju te čudne privlačnosti, razdragane ljubavi i potajne mržnje grada i njegovih stanovnika.

knin popis1Knin je grad s naoko velikim brojem zgrada, ali bez jasne urbane strukture. Ili grad kaotičnog urbanizma kojeg je u krajnjem opredjelilo protezanje jedne jedine ulice sa početkom na Atlagića mostu s južne strane i prirodnim završetkom na Gašparevića mostu, koji ako ćemo pravo i nije neki most. Tek cestovni nadvožnjak iznad nekoliko kolosjeka. I dalje prema sjeveru ista se ulica nastavlja, obično pod drugim imenom, kao žena koja je udajom promijenila prezime, ali ovoga puta oivičena novogradnjama koje su striktno pratile njen nepotrebno izuvijani tok. Ne treba ni isticati kako se ta ulica sve vrijeme od 1945. pa do devedesetih godina zvala. Dolaskom takozvanih demokratskih izbora, koji su kod nas bili ništa drugo nego još jedan popis stanovništva, došao je red i na preimenovanje ulica. Ulica najvećeg sina naših naroda i narodnosti, koji je tek jedanput, davne 1953, počastio grad svojim fantomskim dolaskom, bez cvijeća, pionira i špalira, postala je ulica Petra I Karađorđevića, kojemu to nije bilo prvo pojavljivanje na tom prostoru, budući je u obližnjim Crnim potocima, za vrijeme bosanskohercegovačkog ustanka 1878, sa uvijek na borbu spremnim krajišnicima, dizao bunu protiv Turaka. A glave mu zamalo došli civilizovani Austrijanci. Ulica pak maršalovog ukazanja nazvana je Prilaz i neke brojke, ako se dobro sjećam, tu je stajala 1953. godina. Nastavak glavne ulice nosio je ime Stefana Nemanje, gdje sam imao stan, i to je u milenijskom trajanju grada bio prvi Nemanjić koji se zadesio u Kninu. Oslobođenje, opet s radošću koristim ovijani žurnalistički žargon, otpuhalo je kralja Petra s njegovim prljavim gaćama put istoka, a glavna ulica dobila je ime najvoljenijeg Hrvata, uz to i doktora. Pritom i more plavičastih ploča s tom oznakom, trajni festival nacionalnih zastava obješenih o svaku javnu zgradu. Javnih kuća Knin nema, niti ih je imao.

Stari grad nije bio skrojen po načelima nekog logičnog urbanističkog poretka i u takvo nešto, već i zbog posebnog položaja, nije se dao ukalupiti. Novi dijelovi grada sadržavaju tako nešto samo u pokušaju, dok su izgled starog opredijelili iskonski elementi, brdo i rijeka. Kao tamna anakonda, Krka je stari grad gurnula uz zidove tvrđave, pritisla da ječi od bola zvonima dviju crkava nad zelenom i poplavljenom močvarnom dolinom. Ono nešto preostalih kamenih kuća jedva se držalo kamenih litica teškom mukom izdržavajući klizanje tla, jer ako se raslinje koliko-toliko održavalo pandžama korjenja, one su pucale, tonule i urušavale se. I nikad se više ne bi obnovile. Samo je još od prastarih vremena izdržala kamena krijesta Tvrđave, kruna nad gradom, osnovni motiv njegovih dosadnih razglednica i glavna tačka istorijskog usuda. Ako ćemo pravo Knin je bio i ostao kasarna. I sada na oba kraja grada stoje austrijske i starojugoslavenske-ta država je rođena stara i odmah potom umrla, zgradurine u kojima su u sretnije dane obitavale ne samo brigade, nego i čitave divizije. Ko od mještana ne pamti one ljetne nedeljne dane pripeke kada bi se sivomaslinasta bujica izlila iz dvaju otvora, umalo kazah zatvora, i sručila jedinom ulicom u mnogobrojne kavane i uvijek prepunjeni Dom vojske. Na kino predstave i igranke. Neki od tih na nulericu ošišanih furešti ovajdili su se vezama sa stamenim Kninjankama, pojedine su se odlaskom u druge krajeve spasle prijeteće bijede usidjelištva, a bogami ostalo je i pokoje kopile, koga je na jednokratnog oca podsjećalo samo neobično prezime ili boja puti. Kninjanke su, barem u Kninu, bile iznimno kreposne žene. A kako zamisliti zajedničku fotografiju kninskih glavešina bez jednog stokilaša u generalskoj uniformi u prvom redu.

Ali šta zapravo reći za grad s toliko vojske, pogotovo što se ponekad činilo da ima više vojske negoli samih žitelja koji bi u daneknin1 vikenda ionako odlazili u obližnja sela i odmarali se od iscrpljujućeg socijalističkog samoupravnog rada. Usud položaja? Pojedini stari pisci su ga neopravdano krstili vratima Dalmacije koja su, dodajem, uvijek bila raskriljena i kroz koja je neprestano duvao propuh iz Bosne; Evlija Čelebi, turski putopisac i vojnik, smatrao ga je ništa manje nego ravnim čudesnoj tvrđavi Van; Mlečani su ga u više navrata i dugotrajno opsjedanje, teškom mukom, 1688. preoteli Turcima, a 1944. Knin je bio poprište jedne od najvećih borbi u drugom ratu vođenih između partizana i Njemaca, i tu svim pretjerivanjima ne bi bilo kraja da u jednom trenutku vlastite egzaltacije nije doživio vrhunac. I kako to obično biva, skori pad. Stranci, i oni ponajčešće vojnici, koji su ga pohodili tokom trajanja posljednjeg rata nisu se mogli čudom načuditi kako grad s tek jednom ulicom besramno, udarnim vijestima okupira sve svjetske medije i kako se samo kao besprizorna žaba nadima, prekoračujući svoju stvarnu mjeru. Skromnosti Kninjanima nikad nije nedostajalo, mada su sami za sebe imali i druge riječi sem hvale. Pa ipak su ih, dalo se to u raznim prilikama zaključiti, prezirali susjedi Benkovčani i Drnišani. Prvi, činilo mi se, iz proste zavisti, što su se ovi kroz istoriju pokazivali kao drčniji i veći Srbi od njih, ostavljajući ih u sjeni, drugi zato što su s Kninjanima imali neraščišćene račune. Kninjani su ih redovno mlatili po disko klubovima na obalskim mjestima, uostalom gdje god bi ih se dohvatili, a pogotovo zato što je onim diskretnijim, koji bi petkom naveče palili kola i odlazili k finim, u katoličkom duhu odgojenim damama, služio kao jebarnik. Od njih je, vjerujem, potekla izjava da u Kninu nikad ne manjka bure i budala. Što je, ako ćemo pravo, živa istina, ne da se poreći.

Zaslugom složenog reljefnog, rasporeda planina i blizine mora, bura je dopustila sebi u ovom kraju svakojake slobode, čak i preko onih obaveznih triju marčanih naleta koliko joj izdašno nudi narodna izreka. Kolijevka tog ludog vjetra bila je planina Dinara, sivoplava kamena kulisa čitave oblasti, raskriljeni snagator napetih mišica protegnut istočnim horizontom kninske doline, gromada po kojoj je, uostalom, čitav planinski vijenac dobio ime. U nju se zbog živinog srebra izlazećeg sunca ne da gledati, a rumena boja Dinare zalaska prirodno je čudo, zbog čega ću se odreći svakog daljnjeg pokušaja opisa...

(Dio teksta preuzet iz Ljetopisa)
Branko Čolović
Izvor:SKD "Prosvjeta"   Panorama Knina