Republika Srpska

Indeks članaka

 Srpske škole u Bosni i Hercegovini za turske vlade 1)

Autori: RISTO ŠUŠLJIĆ

Početak srpskih škola u Bosni i Hercegovini vezan je, s jedne strane, za jače grupisanje srpskih naselјa po varošima i gradovima, a s druge strane za praktične potrebe svakodnevnog života narodnog i crkvenog. U našem narodu postoji neko mističko osećanje o „knjizi". Učen čovek je svuda cenjen. Proširivanjem trgovačkih veza i jačanjem opštih kulturnih potreba oseća se jaka želјa za otvaranjem škola uz najveće požrtovanje i, često, pod vrlo nepovolјnim uslovima. Na ovome mestu izneću nešto o održavanju pismenosti bez škole i o školama u sarajevskom okrugu za vreme turske vladavine. I Održavanje pismenosti bez škola i „đaci samouci" Kontinuitet održavanja srednjevekovne pismenosti u Bosni i Hercegovini može se dokazati pisanim spomenicima od prvih početaka dolaska Turaka u ove krajeve. Pismenost u srednjem veku bila je svojina privilegisanih staleža. Dolaskom Turaka pismenost se povlači u parohijske domove i u manastire. Odavde se postepeno širi u narodnim masama. Održavanje pismenosti, bez naročitih škola, negovali su i širili tako zvani „samouci", „đaci-samouci". Pismenost se ograničavala na potrebe ondašnjeg vremena. U prvom redu to je bilo upoznavanje azbuke i čitanje crkvenoslovenskih knjiga, časlovca i psaltira. Posle se prešlo i na pisanje štampanih i rukopisnih slova. U svima krajevima Bosne i Hercegovine bilo je ovih đaka-samouka koji su u svojim mestima održavali pismenost bez škole. Rezultati njihovog rada ogledavaju se kasnije u tome, što su u njihovim mestima nicali prvo zimski tečajevi, a posle ambulantne i stalne škole. Za ovo ćemo navesti nekoliko primera. U Sarajevu je 1564 g. pisao neku knjigu „diak Dmitr ot Svojdruga u domu Mihaila kujunžije Desisalića." — Manojlo Jeftanović, rođen u Sarajevu 1791 g., naučio je čitati i pisati od svog oca Petra Tuzle, jer tada škola nije radila neko vreme. Župa Janj (kod Jajca) imala je, po podacima g. Milana Rakite svešetnika, samouke iz duboke starosti. Kao dva najstarija samouka spominju se Simo Radovanac, težak iz Babića i Gavrilo Rakita, težak iz Grbavice. Ova dva samouka rođena su oko 1780 god. Gavrilo je naučio knjizi svoga sina Mihaila, koga je zapopio za 100 dukata. Drugi neki samouk, čiji se potomci zovu Pisatri, naučio je knjizi popa Radu Surutku, koji je rukopoložen 1842 g. i kasnije bio kaluđer u Glogovcu. — Bilo je i ženskih samouka. Među njima je najagilnija bila Jovanka rođ. Grubač (1810—1875) g.) iz Plјeve, udata za Miću Surutku iz Grbavice. Kaže se da je bila pismenija od tadašnjih sveštenika. Samouci u Janju držali su zimske tečajeve na kojim su poučavali pismenosti odraslije. Neki Vujo Peričić, zvani „đak", samouk iz Babina Dola, držao je tečaj u selu Babićima oko 1860 g. Kad je u Babiće došao za učitelјa Luka Komlјenović, Peričić je prešao u Krčevine (Volari) i tamo održavao zimski tečaj. — U Strojicama, u selu Todorićima, držao je oko 1870 g. zimski tečaj samouk Tomica Jokić iz Natpolјa (Grbavica). — Tečajevi ove vrste održavani su neko vreme i posle okupacije u Plјevi i u Pribelјcima. — Pomenuta Jovanka Surutka također je držala zimske tečajeve u selu Grbavici. Okuplјala je oko sebe žene i po kojeg muškarca. Sama je pak ili svršila tečaj u Plјevi pre udaje ili je bila samouk. Plata ovim samoucima u tečajevima bila je po cvanciku od svakog učenika i hrana od težaka. Na Veloj (srez sarajevski) u porodici Koprivica, koja je doselјena oko 1600 g. iz Banjana, bilo je uvek članova koji znadijahu čitati i pisati. Pokojni pop Stijepo Trifković našao je kod Koprivica srbulјski rukopis „Skazanije žitija knjaza Lazara" i objavio ga u „Bosanskoj Vili". — U selu Zeniku, blizu Vele, pok. Petar Maksimović, otac narodnog mučenika pok. popa Triše, bio je samouk i znao je čitati časlovac. — U porodici Divlјana, u Zijamet Crnoj Rijeci (pod Jahorinom), negovala se pismenost s kolena na koleno. Ilija Divlјan kazivao je Teofilu Petranoviću najveći deo narodnih pesama, običaja i zdravica za njegove poznate zbirke. Na Hrgaru (kod Bihaća) početkom 19 veka pročuo se bio u selu samouk-đak Damjan Ivančević. Nјegov sin pop Vid otvorio je ovde školu oko 1840 god. Krnjići ili Maolјani kod Srebrenice nisu imali stalne škole. Ali redak je bio slučaj da u kojoj kući u selu nije bio bar jedan pismen i taj je svoje ukućane dalјe poučavao. Učili su samo muški. Neko vreme živelo je ovde po 9 sveštenika. Mladež se učila preko zime u njihovim kućama. U Krnjeuši (kod Krupe), u porodici Grbića, bilo je „đaka"samouka koji su znali čitati časlovac, psaltir i svaku crkvenoslovensku knjigu. To znanje bilo je porodično. Petar Ivančević, i prelazilo je s oca na sina. Iz takvih kuća izlazili su svešetnici, a ponekad i učitelјi. U Zagradinju (kod Trebinja), učio se u mladosti arhimandrit Joanikije Pamučina (rođ. 1810 g.) azbuci na kamenim pločama i na jasenovijem korama. Dalјe pribiranje podataka ove vrste dalo bi bogatu građu za kulturno proučavanje srpskog naroda u najtežim vremenima njegovog života. Iz ovih stalnih i dubokih težnji za održavanjem pismenosti, kao iz potrebe praktičnog života, ponikle su i naše prve srpske narodne škole u Bosni i Hercegovini. II Početak srpskih škola u Bosni i Hercegovini pada, sem u 2—3 slučaja, u prvu polovinu XIX veka. Danas je teško ustanoviti njihov tačan broj do okupacije. Jedni navode da ih je bilo do 200. — Iv. Ivanić kaže da ih je bilo 73 između 1868—1874 g. Okupaciona vlaot je tvrdila, da je u Bosni i Hercegovini zatekla 56 srpskih škola sa 66 učitelјa i 9 učitelјica. Škole po varošima bile su nešto stalnije, dok su one po selima često prekidale rad. Neke su zauvek ostajale zatvorene odlaskom učitlјa. U sarajevskom okrugu do okupacije bilo je ovako stanje: 1 — S a r a j v o. — Najstariji podatak o srpskoj školi potiče iz godine 1539/40, što ga je našao g. Vl. Skarić u turskim aktima. Neprekidno trajanje, iz godine u godinu, srpske sarajevske škole ne može se danas pouzdano dokazati. Pored ranije objavlјenih glavnih podataka o sarajevskoj školi (u „Prvom izveštju srpskih saraj. škola" od g. Steve Kaluđerčića, njenog upravitelјa i u „Istočniku" 1902 g. od g. Vl. Skarića) postoje i drugi posredni dokazi da je škola radila u raznim vremenskim periodima. Godine 1684 kupio je neki Miloš u Sarajevu psaltir u Gavrila daskala Zavalca. — Godine 1712 ponovi se oktoih „rukoju grješnago daskala Mihaila". — Godine 1755 doveli su sarajevski trgovci iz Kostajnice jeromonaha Vasilija Todorovića za paroha koji im je ,,i školu deržao". — Godine 1782 ima zapis na jednoj knjizi: „Sie sapisa Simeon Đorđić, rekše dackal va Saraeve leta 1732-e aprila 30." — Na jednom psaltiru je zapisano g„Simeon Marjanović uze učiti psaltir 26 juna 1782." — Verovatno kod pomenutog učitelјa Simeona. Prva i druga desetina XIX veka prilično je oskudna podacima o učitelјima, ali od 1830 g. dade se pouzdano pratiti razvitak srpske škole u Sarajevu. Znaju se imena učitelјa i uređenje škole. Jači polet u svom razvoju škola je dobila za vreme njenih prvih agilnih direktora Špire Rajkovića i Sime Samoukovića. Oni su stvorili kulturne veze sa Vojvodinom, Srbijom, pa i sa Rusijom preko ruskog prote Rajevskog u Beču. Sarajevska škola bila je od 1850 godine na savremenoj visini tadašnjih škola u Vojvodini i Kneževini Srbiji. Pored muške osnovne škole Srbi u Sarajevu brinuli su se i za više obrazovanje svoga podmlatka. Ta viša škola nosila je razne nazive : Trgovačka škola, trgovačka akademija, realka i najposle niža četverorazredna gimnazija.2) Godine 1858 u decembru otvorena je ženska škola. Od 1854 g. postojala je privatna ženska škola Hadži-Stake Skenderove. Od 1870 g. postojao je zavod Mis-Irbijeve, velike dobrotvorke srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i društva „Prosvete". „Škola za momke" ili „najamnička škola" je također rano ustanovlјena. U ovoj školi važio je skraćeni postupak u nastavi. 2 Sarajevski srez. — U selu Kasatićima, kod Hadžića pod Igmanom, radila je škola neko kratko vreme. Izdržavala je sarajevska srpska opština. U školskom tefteru zaveden je izdatak na platu učitelјu Jovi Ristiću Čičinu „za obučavanje mladeži u selu Kasatićima od 1 novembra 1857 g. do 1 maja 1858 za 6 mjeseci po groša 50, groša 300 ili 25 forinti." Škola je otvorena, nesumnjivo, inicijativom Sime Samoukovića, direktora sarajevskih škola, koji je poreklom iz Kasatića. 3 — Čajniče. — Stara crkva postoji od 1578 g., a nova od 1863 g. Po jednom nedatiranom pismu bio je između 1820 i 1834 g. učitelј Lazar Komadan, docniji paroh. — Josif Tanović (Martinović) bio je pre rukopoloženja (1856 g.) blizu osam godina učitelј u Čajniču od 1848—1856 god. — Škola je svakako osnovana pre 1854 g. Hadži Petar Davidović, rođen u Plјevlјima 1825 g., kao dete došao u Čajniče, verovatno ovde naučio čitati i pisati, starao se sa drugovima oko osnivanja školskog fonda 1863 god. — Nace Damjanović, zograf iz Velesa, bio je ovde jedne zime učitelј. On je bio zaposlen u Sarajevu pri gradnji nove crkve (1868—1872 g.). Kad su se majstori u jesen vraćali kući, on se zadržao u Čajniču kao učitelј. Valјda je tada škola bila ostala bez učitelјa. G o ražde. — U nekrologu popa Arsenija Popovića Kosorića zamera se što „nije umio sačuvati srpsku školu." On je bio pretsednik crkvene opštine od 1873—1898 god. 4 — Foča — je stara trgovačka varoš. — Škola je postojala prvih decenija XIX veka. Među prvim učitelјima spominje se Đorđe Prodanović, rodom iz Foče. Bio je ovde učitelј, po jednom podatku, od 1830—1838 g., kada se rukopoložio. Na jednom evangeliju, što ga je on povezao za manastir Žitomišlјić, potpisao se „grešni rab Georgie Prodanović iz Foče 3 novem. 1828 godine." Moguće je, da je bio učitelј i 1828 godine. Vojvoda pop Bogdan Zimonjić, rođen 1813 g., učio je školu u Foči i u manastiru Pivi. — Vasilije Pavlović, proto fočanski, rođen 1831, svršio je osnovnu školu; rukopoložen je 1852 g, — Petar Petrović, rođeni Fočak, učio je ovde školu 1848—1850 god. Kasnije je bio ovde učitelј 1866—1868 g. — Gligor Starović, paroh u Avtovcu kod Gacka, rođen 1831 g., svršio je u Foči osnovnu školu. Rukopoložen je 1856 g. Srbija je davala preko Prosvetnog odbora vanrednu pomoć ovoj školi u vremenu između 1868—1873 g. 5 — Rogatica. — U ovome srezu bila je škola na Sokocu (Glasinac). Osnovana je 1874 g. Prvi učitelј bio je neki Milovan Crnogorac. 6 — Višegrad. — Aleksa Đurović, rođen oko 1855 g. u Trnovcima, sin čuvenog prote Jefta, pohađao je ovde osnovnu školu jednu godinu, drugu u Priboju, a dalјe u Srbiji. I ova je škola primala pomoć od Srbije preko Prosvetnog odbora koji je postojao od 1868—1873 gdine. Bijelo Brdo. — Jefto Đurović, proto višegradski i četovođa u ustanku 1876 g. rođen 1827 g. „učio je knjigu u Bijelom Brdu kod Dimitrija Vranješevića, negdašnjeg paroha, a zatim je nastavio školu u Novoj Varoši. 7 — Visoko. — Oko 1840 g. javlјa se prvi učitelј Jovo Aslivar, Visočanin. Školu je držao u svojoj kući. Al. Gilјferding navodi 1857 g. da se pokraj crkve (osvećena 1856 g.) gradi kameno zdanje za školu koje je uostalom, kaže, nevolјa Visočana što nemaju sretstava da najme učitelјa, kome je potrebno davati stalnu platu. — Škola je znatno napredovala za vreme učitelјevanja Sime Čajkanovića 1868—1871 g. — U to vreme bilo je pismenog i ženskinja, Na Petranovićevu zbirku „Srpske narodne pesme" pretplaćena je 1867 g. Savka, kći Jove Čankića, kodžabaše visočkog, kao ,,lјubitelјka književstva". — Okupacija je zatekla ovu školu kao vrlo naprednu ustanovu. Planinica je kod Vareša srpsko planinsko naselјe. Po jednom podatku ovde je bila škola, pa su Visočani premamili učitelјa u svoju školu. Nјegovim odlaskom škola je prestala. Ovde je bilo pismenog sveta koji knjige ne samo da čita, nego ih i nabavlјa. Na pomenutu Petranovićevu zbirku 1867 g. pretplaćen je s Planinice Stjepo Stjepanović, zemlјoradnik.3) 1) Ovo je kratak izvod iz većeg rada »Građa za istoriju srpskih škola u Bosni i Hercegovini«, gde će biti navedeni svi upotreblјeni izvori. P i s a c. 2) Za osnivanje srpske pravoslavne gimnazije u Sarajevu ostavio je još 1862 god. Risto Tuzlić-Nikolić, trgovac u Splјetu, fond od 20.000 forinti. Legat je prošao kroz razne faze usled neprijatelјskog držanјa tuđinske vlasti. Srpska sarajevska opština nikad ga nije dobila u svoje ruke. Dobio ga je Veliki upravni i prosvetni savet u Sarajevu. Izmenom testamentarne odluke rešeno je da se za ovaj novac podigne u Sarajevu Đački dom i da se taj dom ustupi »Prosveti«. Svetski rat je omeo izvođenje ove ideje. Pri likvidaciji Velikog saveta, nekom pometnjom, ovaj fond je nepravilno predan Patrijaršiji koja ga i danas drži. Napomena pisca 3) Pisac je obradio sva okružja Bosne i Hercegovine.

SPKD "Prosvjeta"