SRBI U HABSBURŠKOJ MONARHIJI

Indeks članaka

Srbi u Rumuniji čine priznatu nacionalnu manjinu od strane države Rumunije, petu po brojnosti u državi. Po poslednjem popisu iz 2002. godine bilo je 22.562[2] pripadnika srpske nacionalne manjine u Rumuniji (oko 0,1% stanovništva države), što pad od 23% u odnosu prethodni popis iz 1992. godine (29.408 pripadnika).
Kulturno i upravno središte rumunskih Srba je najveći grad rumunskog Banata, Temišvar. Ogromna većina Srba živi u njegovoj okolini i pograničnom pojasu sa Srbijom.
Srednji vek: Postojanje zajednica Slovena u ranom srednjem veku na području današnje zapadne Rumunije utvrđeno na nizu srednjovekovnih zapisa, najviše ugarskih. Krajem srednjeg veka, nadiranjem Turaka, uočeno je pomeranje Srba ka severu i naseljavanje severno od Dunava. U 15. veku osnivaju se prvi srpski manastiri: Kusić, Senđurađ, čiji su ktitori bili mahom iz kuće Brankovića.

Otomansko razdoblje: Osmansko carstvo vladalo je južnom Ugarskom od Mohačke bitke 1522. g. do 1719. g. i Požarevačkog mira, kada kao posldenji deo severno od Dunava, napuštaju Banat. Za vreme Turaka učvrstio se srpski karakter većeg dela Banata. Srbi su živeli u preko 100 malih naselja u okolini Temišvara, a postojalo je i oko 20ak srpskih manastira.

Habzburško razdoblje: Dolaskom habzburške vlasti na prostore Banata dolazi do naseljavanje nesrpskog stanovništva (Nemci, Mađari, Rumuni, Slovaci) u prilično opustele delove južne Ugarske, pa već u prvoj polovini 18. veka udeo Srba opada. Ukidanjem pomoriške vojne granice sredinom veka veliki deo Srba se iseljava iz ovog područja, pa stožer Srpstva na ovim prostorima ostaje tzv. „Banatska crna gora“, koju je činilo nekoliko naselja istočno od Temišvara. Većina ovih naselja će očuvati srpski karakter sve do sredine 20. veka. Manji deo Srba naseljao je područje istočno od Temišvara, koje zbog svoje manje privlačnosti (pobrđe) u par malih naselja nije izgubilo srpski karakter sve do danas. Slično, ovome i područje Banatske Klisure, bliže Srbiji i u sastavu Vojne granice, nije izgubilo srpski karakter do danas.

Srpska Vojvodina i Tamiški Banat: Upravna jedinica Srpska Vojvodina i Tamiški Banat postojala je od 1849. g. do 1860. g. označila prvi put makar u samom nazivu postojanje prostora nastanjenog Srbima na području Habzburške monarhije. Sedište je bilo u Temišvaru. Međutim, udeo Srba (manje od trećine ukupnog stanovništva) i marginalni položaj lokalnih vlasti na području cele Habzburške monarhije nije omogućio težnje srpske zajedice u ovoj upravnoj tvorevini, pa njeno ukidanje nije označilo ništa novo za bitisanje Srba u Banatu. U ovo vreme je osnovana Srpska realna gimnazija Temišvar.

Vreme Austrougarske: U razdoblju 1867—1918. g. došlo je do naglog privrednog razvoja Ugarske, pa i današnjeg Banata. Razvoj Temišvara i porast njegovog stanovništva umanjio je udeo i značaj srpske zajednice u gradu. I pored toga Srbi su doživeli napredak. Većina srskih naselja je zadržala srpski karakter, ali se u obodnim delovima Banata i selima sa mešovitim stanovništvom udeo Srba smanjivao.

Pripajanje Rumuniji i međuratno razdoblje: Krajem 1918. g. srpska vojska ušla je u veći deo Banata i Temišvar i potpomogla organizovanje srpske narodne vlasti. Međutim, kasnijim mirovnim konferencijama novoosnovana Kraljevina SHS nije uspela sačuvati središnji i istočni deo Banata sa Temišvarom i on je 1919. g. predat Rumuniji. Posebno teška borba pri pregovorima bila oko položaja Banatske klisure, nastanjene pretežno Srbima i sa 3 srpska manastira. Međutim, posle razgraničenja sa obe strane granice ostalo je približno isti broj Srba, odnosno Rumuna - oko 60 hiljada. Položaj Srba u u Kraljevini Rumuniji u sledeće dve decenije bio je dobar - osnovane su srpske novine, osnovane srpske kulturne i obrazovne ustanove. Čak je i u razdoblju fašističke diktarture generala Antoneskua tokom Drugog svetskog rata položaj Srba bio podnošljiv.
Komunističko razdoblje u Rumuniji: Posleratno uspostavljanje prijateljskih odnosa između komunističkih Rumunije i Jugoslavije pozitivno se odrazilo na srpsku manjinu, iako je deo Srba, pokrenutih ratom, prešao u Jugoslaviju. Međutim, već 1948. g. rezolucijom Informbiroa i zahlađenjem odnosa Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, došlo je do početka najgoreg doba u bitisanju srpske nacionalne manjine u Rumuniji, koja je u to vreme bila „satelit“ Sovjetskog Saveza. Došlo je do velikih deportacija Srba u Baragansku stepu, gušenja kulturnog i verskog života. Dodatna teškoća bilo je naseljavanje Rumuna iz ostatka Rumunije na napuštena imanja odbeglih Nemaca i drugih, pa je rumunski element naglo ojačan u sredinama Banata gde on dotle bilo mali ili nije postojao. Posle ponovnog uspostavljanja dobrosusedskih odnosa 1956. g. položaj Srba se popravio, ali je i dalje bio nepovoljan. Gašenje srpskih škola i kulturnih ustanova, pojava mešovitih brakova između Srba i Rumuna, kao i „tiha“ asimilacija potpomognuta od vlasti, doprinela opadanju broja pripadnika srpske nacionalne manjine i njenom starenju. Po padu komunističkog režima u Rumuniji je bilo upola manje Srba nego 50 godina pre toga. Brojna naselja sa srpskom većinom, posebno oko Temišvara, postala su većinski rumunska. U naseljima gde su Srbi bili manjina njihov broj je postao simboličan.
Srbi u Rumuniji danas: Tokom protekle dve decenije položaj Srba u Rumuniji se popravio, iako broj pripadnika i dalje opada. Posebna teškoća je velika starost pripadnika srpske manjine i teško ostvarljiva mogućnost obnove stanovništva. Postoje i pozitivni pomaci, koji se pre svega ogledaju u vraćanju oduzete imovine, posebno u slučaju Srpske pravoslavne crkve, kao i obnovi manastira i crkava.

Veroispovest
Srbi u Rumuniji su mahom pravoslavne veroispovesti, u okviru Temišvarske eparhije. U većini mesta gde su Srbi prisutni postoje srpske pravoslavne crkve i srpska pravoslavna groblja. Kao što je i uobičajeno najveći broj vernika je u sedištu eparhije, Temišvaru, gde postoje tri srpske crkve, od kojih je najveća Saborna crkva.
Treba naglasiti da se na području današnje Rumunije, u rumunskom delu Banata, nalazi i nekoliko manastira, koji su pripadali ili i danas pripadaju Beogradskoj patrijaršiji: Bazjaš, Zlatica, Bezdin, Sv. Đurađ, Kusić. Većina njih je u relativno dobrom stanju.
Od drugih veroispovesti važno je napomenuti da je pitanje Krašovana kao katoličkih Srba je još uvek otvoreno. U novije vreme jedan sasvim mali deo pripadnika izjašnjava se kao ateisti, a još manji broj se okrenuo neoprotestanskim crkvama.

Jezik
Srbi u Rumuniji u velikoj većini govore srpskim jezikom. Govor nalikuje govoru srpskog Banata, s tim što u njemu zbog izolovanosti rumunskih Srba ima više arhaizama i pozajmljenica iz drugih jezika. U mešovitim naseljima Srbi su još u prošlosti govorili i drugim jezicima (rumunski, mađarski, nemački). Danas je potpuno normalna pojava da rumunski Srbi znaju rumunski jezik.
Prostorni razmeštaj Srba
Srbi su nastanjeni u nizu banatskih naselja u zapadnom delu Rumunije, duž granice sa maticom, Srbijom i raspoređeni su u četiri najzapadnija okruga: Timiš, Karaš-Severin i Arad i Mehedinci. U državi postoje dve male seoske opštine sa srpskom većinom (opština Požežena i Opština Svinjica), a u jednoj Srbi čine relativnu većinu stanovništva (Opština Sokolovac). Najveći broj pripadnika, gotovo jedna trećina, živi u gradu Temišvaru. Sasvim mali broj Srba živi izvan Banata i to su sve noviji naseljenici iz Banata. Najviše ih ima u prestonici Bukureštu, oko 300 pripadnika.

U prostornom razmeštaju Srba mogu se uočiti tri uže celine:

Banatska crna gora - Ravničarski prostor između Temišvara i granice sa Srbijom (srpskim delom Banata). Ovde se nalazi najveći broj naselja naseljenim Srbima, ali nijedno nema srpsku većinu. Najveći broj pripadnika srpske nacionalne manjine živi u samom Temišvaru i nekoliko sela jugozapadno od Temišvara;

Banatska klisura - Prostor ulaznog dela u Đerdapsku klisuru sa rumunske strane. Kao je pogranični deo ka Srbiji, u neposrednoj blizini je Velikog Gradišta i Bele Crkve. Ovde se nalaze sve opštine sa značajnim udelom Srba u Rumuniji i nekoliko homogenih srpskih naselja;

Pobrđe istočno od Temišvara - Ovo je najmanja celina sa par malih sela, ali su ova naselja sa mahom srpskom većinom. Ona obuhvata pobrđe između Temišvara, Lipove i Lugoša.

karta      etn karta

Rasprostranjenost Srba u Rumuniji

crkva arad   crkva temisvar   man bezdin

U Rumuniji sve manje Srba

Slavomir Gvozdenović, najpoznatiji Srbin u Rumuniji, zabrinut zbog nestajanja našeg naroda u ovoj zemlji. Sve nas je manje, ali iza nas ostaju duboki srpski tragovi, koji su zavet novoj generaciji Srba u Rumuniji - priča Gvozdenović.

NE tako davno, pre dve decenije, nas Srba u Rumuniji bilo je više od 30.000. Danas nas je svega 18.500 i sve nas je manje. Nemamo dovoljno đaka za naše srpske škole i gimnaziju „Dositej Obradović“ u Temišvaru. Bojim se da će se gimnazija ugasiti!

Ovu ozbiljnu strepnju izneo nam je dr Slavomir Gvozdenović, najpoznatiji Srbin u Rumuniji, jedini naš čovek, funkcioner u političkom vrhu u Bukureštu, poslanik, srpski predstavnik, knjiženik i profesor. Navršio je 60 godina života i 30 godina svog književnog rada, koji su neraskidivo vezani za sudbinu naroda kome pripada.

- Rumunija je moj zavičaj, a Srbija je moja otadžbina. Rođen sam u srpskom selu na granici, koju nikada nisam priznavao, jer sam od predaka naučio da nikakve međe ne smeju da dele Srbe. Moj deda Milutin Gvozdenović iz sela Belobreška bio je politički aktivista, delegat Centralnog komiteta SK Rumunije i Rusije. Na kongresu je trebalo da govori o svom partijskom sekretaru, ali je zaboravio njegovo ime od treme i uskliknuo parolu: „Živeo ovaj moj!“ Zbog toga je imao političkih nevolja. Otac mi je bio akcijaš na pruzi Šamac - Sarajevo, kada je bio i Jon Ilijesku, kasnije predsednik Rumunije, i nije se bavio politikom.

- Ja sam u politiku ušao zbog Srba, jer su me izabrali da ih predstavljam u Bukureštu - otkriva nam svoj politički pedigre dr Gvozdenović.

PONOSNI BELOBREŠKI ĐAK

GVOZDENOVIĆ je rođen 1953. godine u selu Belobreška, koje se nalazi u rumunskom delu Đerdapa. Veoma je ponosan što potiče iz sela i regiona za koji se tvrdi da je simbol srpski domortodoksnog srpstva u Rumuniji. U Belobreški je prvi put otišao u crkvu i tu je zvavršio srpsku školu. Diplomirao je u Bukureštu, na Odseku za srpski jezik i jugoslovensku književnost. Doktorsku disertaciju „Jezik i stil u poeziji Vaska Pope“ je odbranio 2000. na Univerzitetu u Bukureštu. Član je Saveza pisaca Rumunije, počasni član Udruženja književnika Srbije i član Udruženja književnika Republike Srpske. Naučni je saradnik Matice srpske iz Novog Sada i suosnivač Vukove zadužbine.

Sedimo u restoranu „Lojd“ u centru Temišvara, „srpske prestonice“ u Rumuniji i čekamo da nam se pridruži drugi ugledni Srbin, ugostitelj i biznismen Javor Radovančev. Obojica potiču iz sela Belobreška iz Banatske Klisure, gde su Srbi najsložniji i najjači. Radovančev hvaleći Gvozdenovića otkriva zapravo njegov doprinos srpstvu.

- Naš Slavomir je punih osamnaest godina poslanik srpske manjine u parlamentu Rumunije. Branio je interese matice, pisao otvorena pisma, predloge rezolucija i proglase rumunskom predsedniku i premijeru, kao i predsednicima oba doma parlamenta, a organizovao je u Temišvaru i Bukureštu i skupove protiv bombardovanja Srbije. Posebno se angažovao za odluke rumunskih državnih institucija o očuvanju ingegriteta srpske kolonije u Rumuniji, ali i suvereniteta Srbije na Kosmetu. Više puta je u Rumuniji pred međunarodnim organizacijama govorio o neophodnosti integracije Srbije u EU. I na poslednjim izvorima za poslanika su ga izabrali Rumuni, a ne Srbi - priča Radovančev.

Gvozdenović je rumunski poslanik u Bukureštu, potpredsednik Odbora za kulturu u rumunskom parlamentu od decembra 2012. godine, gde se bori za razvoj srpskog kulturnog identiteta. Izabran je za poslanika sa 8.300 glasova, od čega su mu većinu dali Rumuni. Da bi opravdao svoje Srbe, Gvozdenović pominje da je bila strašna zima i da se po ogromnom snegu ne ide na glasanje. Ovaj stameni čovek, bele puti i rumenih obraza, brzog jezika i energične naravi, o Srbima govori sa neskrivenom ljubavlju.

- Mi Srbi smo žitelji Rumunije od 14. veka. Bili smo uvažavani, ponižavani, hapšeni u komunizmu i namerno zaboravljani kao narod, a poslednjih decenija smo priznata nacionalna manjina. Ujedinjeni smo u Savez Srba, koji ima 23 organizacije i pedesetak odbora u svim mestima. Rumunska država finansira naš savez sa 700.000 evra, dok nas matica Srbija često zaboravlja i pomaže sa skromnim donacijama. Iako u Rumuniji mi Srbi nestajemo kao ljudi, iza nas ostaju duboki srpski tragovi, koji su zavet novoj generaciji Srba da razvijaju naš nacionalni identitet - kazuje Gvozdenović.

NAGRADA

KADA je ove godine Međunarodna nagrada Brankovog kola „Branko Radičević“, za ukupan pesnički i stvaralački opus pripala pesniku Slavomiru Gvozdenoviću, njegovi Srbi u Rumuniji su ga prozvali „novi Branko“. Nagrada je Gvozdenoviću svečano uručena na 42. Brankovom kolu, sredinom septembra u Sremskim Karlovcima, kada je obeležena 130. godišnjica prenosa zemnih ostataka Branka Radičevića iz Beča na Stražilovo i 200. godišnjice rođenja Petra Petrovića Njegoša.

Kao srpski lider, predsednik Srpskog saveza, a potom predsednik Skupštine dijaspore u Srbiji, Slavomir Gvozdenović je podigao svoju zadužbinu - Srpski dom u naselju Jozefina u Temišvaru. Zgrada je u vlasništvu Srba, ima 40 zaposlenih i 11 institucija. Ovde su kancelarije saveza, redakcija časopisa „Naša reč“ i „Književni život“, čiji je glavni urednik Slavomir Gvozdenović, kao i lista „Novi temišvarski vesnik“. Lično je organizovao pet velikih i dvadeset manjih kulturnih manifestacija, koje su postale tradicionalne. Kao pisac i prevodilac objavio je 30 knjiga, a priprema se da objavi Antologiju srpske poezije 20. i 21. veka, u kojoj su velika literarna imena, od Vaska Pope, preko Matije Bećkovića do Ljubodraga Simovića. Upravo radi na dvojezičnoj Antologiji srpskih pisaca sa Kosmeta.

- Smatram da su jezik i kultura spas za srpske duše u Rumuniji, jer je asimilacija surova i ubrzano doprinosi nestajanju Srba. Prvo se sve manje Srba rađa, potom se sve više Srba ženi i udaje za rumunske građane, na kraju školovanje i posao traže da si više Rumun, nego Srbin. Sve je to prirodan proces, za koji se čini ponekad da je nezaustavljiv. Činjenica da su Srbi jedan od najobrazovanijih naroda u Rumuniji, daje mi za pravo da vodim kulturni život našeg naroda u ovoj zemlji - kaže Slavomir Gvozdenović, koji je, inače, profesor srpske književnosti u Temišvaru.

U svoje spasavanje srpskih duša u Rumuniji, dr Gvozdenović je upleo i svoju porodicu. Njegova supruga je ekonomista, poreklom iz Orahovice, i veliki aktivista. Ćerka je završila Univerzitet u Temišvaru, studije srpskog i rumunskog. Ima 30 godina i vodi Kancelariju za međunarodne odnose Vlade Rumunije u Temišvaru. Izgleda da ćerka dr Slavomira Gvozdenovića ide očevim stopama, pravo u politiku.

Marko Lopušina | 02. novembar 2013.