Nikola Krestić
( Zagreb, 22. decembra 1824. - Zagreb, 1. decembra 1887)
Krestić predstravlja političku ličnost Srba u Hrvatskoj koja je stekla značajno ime još u vreme bana Jelačića. Gimnaziju je završio u Zagrebu, filozofiju u Pešti, a prava u Zagrebu, gde je 1847. otvorio advokatsku kancelariju. Ban Jelačić ga je 1848. i 1849. zaposlio kao svog tajnika (sekretara).
Kao advokat udružio se sa srpskim političarem Maksom Pricom, a njihova zajednička kancelarija je ubrzo postala jedna od najčuvenijih u Hrvatskoj. Kao član Narodne stranke Krestić je 1861. postao član Hrvatskog sabora, a zatim je stupio u tzv. Samostalnu stranku koja je imala austrofilski program. Godine 1871. ušao je u Sabor kao član Narodne stranke, suprotstavljajući se nagodbenoj politici kojom je najviša državna vlast pokušavala da reformiše državu. U politici Hrvatske, centralno pitanje je postalo postizanje sporazuma o hrvatsko-ugarskoj nagodbi i njenoj reviziji posle izbora tzv. regnikolarne deputacije. Zahvaljujući njegovom uticaju došlo je do sporazuma između unionista i narodnjaka, a takav uspeh doneo mu je 1873. godine mesto predsednika Hrvatskog sabora. Na tom položaju je ostao neprekidno sve do 1884. godine. Te godine se zbog bolesti povukao iz javnog života. Izabran je za predsednika advokatske komore u Zagrebu 1871, a tu dužnost vršio je do smrti 1. decembra 1887. godine. NJegovo javno delovanje izvršilo je nesumnjivi uticaj na Srbe u Hrvatskoj. Bio je to prvi Srbin izabran za predsednika Hrvatskog sabora, a to je bilo najviše priznanje koje je mogao da postigne jedan srpski političar u Hrvatskoj.
***
Završio je studije filozofije u Pešti, a studije prava u Zagrebu, gdje je 1847. otvorio advokatski ured. God. 1848., zajedno s E. Vrbančićem, pokrenuo Saborske novine, a potom je, zajedno s D. Kušlanom, bio glavni urednik Slavenskoga juga (do 1849). God. 1848–49. bio je sekretar bana J. Jelačića. Nakon obnove ustavnoga života 1861., ušao u Hrvatski sabor kao član Narodne stranke. Poslije se, s dijelom narodnjaka, priklonio Samostalnoj narodnoj stranci I. Mažuranića, orijentisanoj prema Beču. U pregovorima koji su vođeni 1871. između Narodne stranke i ug. vlade za reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe, zauzeo je krajnje popustljivo stajalište. God. 1873–84. bio je biran za predsjednika Hrvatskoga sabora.
