ZS logo sajt

Svetozar Pisarević

Svetozar Pisarević
(Bosanski Šamac, 25. decembar 1885 — Beograd, 3. novembar 1929)


Prvak Beogradske opere. Bio je bas po registru. Nastupao je u Ljubljanskoj i Zagrebačkoj operi, a 1919. postao je član tek osnovane Beogradske opere. Kao obrazovani umetnik i izraziti talenat odmah je dobio niz velikih uloga (opere Knez od Zete, Suton, Prodana nevesta, Boris Godunov, Knez Igor, Leteći Holanđanin). Miloje Milojević je posebno isticao Pisarevićeve uloge kardinala Bronjija u operi Jevrejka, starog Jevrejina u operi Samson i Dalila i Sarastra u operi Čarobna frula.
Iznenadna smrt Svetozara Pisarevića 1929. godine bila je ogroman gubitak mladoj beogradskoj opernoj sceni.

GOSPODSKA ULICA
Sarajevske Sveske br. 29/30

Veliki Pisarević i očev neostvareni san

Kad slušam basistu, čak i baritonistu, ali prije svih dobrog basistu, sjetim se slike iz djetinjstva, jednog od onih sumornih dana poslije atentata, dok je majka bila u kućnom pritvoru, ili neposredno poslije toga. Za stolom sjede moj otac i njegov gost, Svetozar, zvao ga je tako ne skraćujući mu ime, sjede za stolom i razgovaraju o operama, slovenskom repertoaru koji su obojica voljeli a koji se manje izvodio u Zagrebu gdje je Svetozar imao angažman. Na repertoaru su bili nešto malo Česi, „Prodana nevjesta“ prvenstveno, toliko mila hrvatskim kompozitorima, u kojoj je Svetozar pjevao ulogu Kecala, onda prekrasna „Rusalka“, u koju ću se i ja kasnije zaljubiti. Ali nije bilo „Onjegina“, „Godunova“, „Igora“ i drugih ruskih remek-djela. Bez njih kao da ti nedostaje jedan dio duše.
Moje oči i uši otvorene su do kraja, upijaju riječi i izraze njihovih lica. Dok govore o muzici više i nisu među nama, nego u nekom operskom salonu, operskom raju koji je samo njima dostupan.
Kao da pričaju o vilinskom svijetu, nestvarnim zemljama i još nestvarnijim događajima, smiju se i namiguju jedan drugome. Razumiju se u pola riječi, čak ni toliko nije potrebno, odmah prepoznaju namjere onog drugog, potpašu ga preko stola rukom po ruci: „Tako je, tako!“ Pisarević se potpuno okrenuo ocu, kad spomene neku ulogu, onda i počne da je pjeva, odjekuje naša kuća kao da smo ko zna ko i ko zna gdje. Tu i tamo i otac mu pripomogne, otvorio se i on, pokazuje koliko poznaje svaku operu, svaku ulogu, svaki detalj. Njegove arijice djeluju kao zvjezdice na svečanoj pozornici.
To veče u našoj kući bilo je ispunjeno neobičnom toplinom. Naš gost kao da je na sceni bio to što je i u prirodi, ali i obrnuto, topao glas i toplota u njegovoj duši. Nije se pričalo o velikim nacionalnim temama, ali osjećalo se da svi pate zbog rata i sudbine Srbije. Šta će biti uopšte sa Srbima? Niko nije govorio o atentatu, ni o stradanjima, niko nije kukao nad našom zlehudom sudbinom. To veče život se doživljavao samo kroz muziku. Kako je to za sve nas bilo osvježavajuće – izranjali smo iz vremenske močvare i disali punim plućima posmatrajući začuđujuće sačuvan predio.
Prvi put sam vidio svog oca kako sluša zaneseno nekoga kome i sam govori o svijetu koji mu je bio na srcu. Svijetu što je bio svih tih godina potonuo, povukao se pred svim nedaćama koje su išle jedna za drugom. Ali te večeri, koja je slijedila poslije koncerta u Restoranu Željezničke stanice, na kome smo takođe svi bili, otac kao da se vratio u one vedre godine putovanja, rada i napretka. Da je neko to veče od njega zatražio da izađe na scenu i pridruži se velikom pjevaču, vjerujem da bi on to odmah učinio. Toliko je bio očaran njegovom magijom. Ili samo magijom opere od koje je bio odvojen? Kao i od Beča čija ga je moć držala visoko iznad Gospodske ulice. Da, primijetio sam da je i njegov horski drug „akademac“, Niko Livnjaković, poskakivao na stolici kao da će svaki čas poletjeti na scenu.
To veče podsjetilo me je na slike moje porodice od prije sedam-osam godina. Kao da se ocu vratilo oduševljenje za muziku koje je prenosio na nas, bilo puštajući ploče, bilo prepričavajući, po svom običaju sasvim škrto, neku scenu iz opere koju je gledao. Ali to njegovo šrkto pričanje vrijedilo mi je više od beskrajnog brbljanja drugih koji su mi u školi zagorčavali život. Od tog vremena ponio sam potrebu da govorim sažeto, riječju i muzikom, svejedno. Tako mala forma postaje veliko djelo.
„Taj čovjek zlata vrijedi“, govorio je otac sutradan. Nekoliko puta tokom dana, čim bismo spomenuli Svetozara, on bi se osmijehnuo kao vedro jutro. Danima ga je držalo to vedro raspoloženje.
Ko je taj Svetozar? pitao sam se tog dana, ali i kasnije. Sve dok u Zagrebu nisam doznao o njemu ono što se moglo doznati. Znam da je svoju biografiju pjevač ispričao ocu i majci, ali oni nam o tome nisu govorili.
Svetozar Pisarević, očev Svetozar, bio je Srbin iz Bosanskog Šamca, koga je kao mladića čuo neko i poveo sa sobom u Beč da uči muziku. Bilo je takvih ljudi, koji su drugima činili životne usluge slijedeći samo neko svoje poslanje. Biće da je taj moj „neko“ imao sjajan sluh, da na osnovu glasa koji nije pjevao, ne u tom trenutku, ocijeni da se radi o suvom talentu. Čuo je mladića tako toplog basa kakav se rijetko susreće. On je pričajući pjevao. Njegove riječi i rečenice imale su svoju harmoniju, svoj ritam, svoju čaroliju. Govorio je glasom kakav je potreban da se kazuju ruske bajke.
Svetozar je brzo pokazao svoju vrijednost, prošao školovanje i počeo da nastupa. Ipak, nažalost, nije mu se Beč otvorio. Ono što je ostvario bilo je nekoliko sjajnih uloga u Zagrebu tokom Prvog svjetskog rata, potom u Beogradu, ali je relativno mlad umro. Bavio se i muzičkom pedagogijom, radio sa talentovanim mladim pjevačima. Eh, da je takav ranije došao kod nas!
Šta se zapravo s ocem desilo te večeri? Šta je njemu značio ovaj pjevač koji je iskrsnuo niotkuda i otići će sutra na isti način na koji se i pojavio? Osim uživanja u muzici i društvu, bilo je tu još nešto, možda i važnije od svega ovoga. Da li je otac u Svetozarovoj priči vidio svoju priču, onu koja mu je možda izmakla, jer nije bilo ovdje nekoga da čuje njegov glas, kad je tome bilo vrijeme, i da ga povede sa sobom. Još onda, kada je bilo osvećenje zastave „Jedinstva“ kada su ovdje bili toliki znalci pjevanja, sposobni da ocijene u trenu domete svakog pjevača na sceni. Pa poslije, kada je pjevao sa zagrebačkim „akademcima“, niko da ga čuje kako bi trebalo. Nažalost, ništa se nije desilo, on je, eto, postao trgovac, gazda, a Svetozar pjevač. Valjda mu nije bilo suđeno da sretne osobu koja otkriva i pomaže talente. Da li je nešto možda i od njega zavisilo?
Majka je bila u pozadini, ja pokraj oca, tu je bio i Vojkan, ali i on nekako nemaran prema tome što je pripovijedao veliki pjevač. Kao da je u njegovoj priči svako slušao svoju priču. Ja nisam slušao priču, slušao sam Pisarevićev glas. Da, ovakvo veče nije moglo da prođe bez Koste Majkića i njegove žene Marice, koja je sjedila uz moju majku, osjećajući se uz nju kao da je u svojoj roditeljskoj kući, odakle su obje bile izašle. U jednom trenutku primijetio sam da se drže za ruke kao djevojčice pred strancem.
Majka je vjerovatno bila zadovoljna što je otac tako veseo, ali teško da su se njene duše doticale njihove priče. Ona je i te večeri bila daleko odatle, tamo gdje je otišao njen brat a moj ujak Branko. Tamo se nije pjevalo, bar ne ove pjesme.

Ranko Risojević

Sadržaj na sajtu podliježe zaštiti autorskih prava, te je za njegovo preuzimanje potrebno navesti izvor kao i obavijestiti nas o preuzimanju

Please publish modules in offcanvas position.