ZS logo sajt

Jovan Bijelić

jbijelic

Jovan Bijelić

(Kolunić kod Bosanskog Petrovca, 19. jun 1886 – Beograd, 12. mart 1964)

Srpski slikar,jedan od najznačajnijih jugoslovenskih likovnih stvaralaca između dva svetska rata.
Studirao je u Sarajevu kod J. K. Janevskog, a zatim u Krakovu 1909-1913. kod T. Aksentovića, L. Vičulovskog i J. Pankijevića.

Boravio je u Parizu 1913/14. i u Pragu 1915. Od 1919. je živeo u Beogradu, gde je bio scenograf a potom i šef slikarske radionice Narodnog pozorišta.Najviše je slikao portrete, pejzaže, mrtvu prirodu i kompozicije. Prošao je kroz nekoliko faza u kojima je izražen uticaj kubizma u skulpturskoj koncepciji čvrsto modelovane forme i škrtosti palete, a potom je pod uticajem fovizma stvarao koloritna dela izuzetne sočnosti i čulne ekspresije. U poslednjoj fazi, rastvarao je predmete uznemirenim potezima boje. Bavio se i pedagoškim radom, imao je privatnu školu iz koje je izašao niz slikara.

Jedan je od osnivača i pripadnik slikarskih grupa „Oblik“, „Samostalni“ i „Nezavisni“. Redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti bio je od 1963.

Prvu samostalnu izložbu imao je 1917. u Sarajevu, a drugu 1919. u Zagrebu. Učestvovao je na mnogim kolektivnim izložbama. Samostalne izložbe imao je i u Beogradu (1929, 1932, 1957, 1968), Ljubljani (1959) i Bihaću (1960). Njegova dela nalaze se u više muzeja i galerija: Muzej savremene umetnosti i Narodni muzej u Beogradu (38 dela), u Spomen zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu itd. Dobitnik je velikog broja slikarskih nagrada.

Neka od njegovih najpoznatijih dela su: „Portret devojke“, „Kupačica“, „Jajce“, „Kći umetnikova“, „Dvorište“, „Ženski akt“, „Sarajevo“, „Portret starice“, „Devojčica s lutkom“ (1928), „Dečak jaše lava“ (1929), „Apstraktni predeo“ (1920)

Prizivanje Bosne

Rođen sam kao optimist, i ostaću optimist do kraja života. Nikada me nisu tangirale ničije protivničke, ili neprijateljske intrige ili ispadi ma koje vrste protiv mene. Takvim ljudima je unaprijed sve bilo oprošteno.

Sa istinskom ljubavlju, dubokim poštovanjem i evidentnim razumijevanjem umjetnosti Jovana Bijelića, dr. Smail Tihić (o, kako se sudbina zna kruto poigrati sa ljudskim sudbinama: ovaj čovjek, koji je toliko pridonio razvoju duhovnosti ovih prostora, sada, u dubokoj starosti, prebiva sam, a da se niko ne sjeti da mu uputi neku lijepu riječ), napisao je o ovom umjetniku monumentalnu monografiju u kojoj je moćno osjenčen i njegov karakter, i njegove životne putanje i raznolikost opređeljenja kojima se priklanjao u dugom stvaralačkom vijeku. Bio je seosko dijete. Rođen je u selu Kolunići, u neposrednoj blizini Bosanskog Petrovca, u kojem će, kasnije biti rođen i Hakija Kulenović (koga će prihvatiti kao svoga, kada se odmetne od svoga doma); Skender, a onda i Mersad Berber. Otac Ilija bio mu je namijenio sličnu svećeničku sudbinu, jer je u porodici održavana ta tradicija, ali se točak sudbine okretao na suprotnu stranu: umjesto svećeničke halje, on uči slikarstvo u privatnoj školi Čeha Jana Karela Janevskog, a onda, kao stipendista Srpskog prosvjetno-kulturnog društva ”Prosvjeta”, odlazi u Krakov na slikarske studije.

Traganje za sopstvenim individualitetom

Bilo je to jedno od mističnih proviđenja koje je upravljalo sudbinom ovog krajiškog seljačeta, jer su se u Krakovu ispreplitali mnogi ođeci likovnih zbivanja u Evropi s kojim se Bijelić upoznavao ”na licu mjesta”. Uz to, imao je za učitelja Jozefa Pankienjicza koji je kod svojih učenika razvijao svijest o traganju za sopstvenim individualitetom i, najzad, uputio je Jovana Bijelića da ode na samo izvorište svih zbivanja u evropskoj umjetnosti – Pariz.

Kod Jovana Bijelića se jasno razdvajaju ličnost i umjetnik, ali su i jedan i drugi fascinirali okolinu u kojoj se kretao. Bio je i boem i slikar, i kažu, ni o jednom slikaru nije bilo toliko anegdota kao o Bijeliću i ”sve su pune simpatije – ističu njegovu dobrotu, njegovu boemsku i boemski duhovitu negaciju konvencija”.

Život je za njega bio čuđenje, gledao je u njega sa divljenjem. ”Uvjeren u njegove vrednosti, gotovo slep”, izgovorio je riječi koje smo stavili kao moto našem zapisu. Zapisano je o njemu i ovo: ”Pričao je zanimljivo, njegove riječi bile su obojene humorom i bliskošću”.

Put do krajnje odanosti prirodi

jovan bijelic1U svome stvaralačkom luku prošao je kroz nekoliko faza. Počeo je sa sezanizmom do kojeg je došao preko krakovske akademije na kojoj je sazrijevao kao umjetnik da bi, preko Sezana ušao u prostor moderne umjetnosti, prihvatao poetiku moduliranja tonovima, što će do punog izražaja doći za vrijeme njegovog boravka u Bihaću, 1918. i 1919. godine. Svoj odnos prema prirodi izveo je na razinu racionalnog, pažljivo, proračunato je nanosio boje, površinu platna dijelio na planove da bi savladao prostor i izgradio atmosferu. Sve je to oličeno na platnima ”Šumski predio”, ”Bihać” i ”Bosanski predio”.

Slike su rađene širokim potezima koji su se slijevali u tonove zelenog, praćene ljubičastim. Sa ovim đelima je nastupio na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu 1919. godine. Iste godine će prijeći u Beograd, kratko vrijeme će se predati apstrakciji, zatim zakoračiti u prostore ekspresionizma. Međutim, to nije bio ekspresionizam socijalne angažiranosti, on se izražavao u ”napetosti forme, dramatičnoj atmosferi i u potpuno odbačenoj ili raspričanoj temi”.

Susret sa ekspresionizmom Jovan Bijelić je ostvario prilikom boravka u Pragu, Drezdenu i Berlinu, gđe je bio upućen na tromjesečno usavršavanje kao scenograf. Kratka priklonjenost apstrakciji omogućila mu je da shvati ”kosmički svet slike”, da dublje prodre u same zakonske slike, da upozna njena svojstva i mogućnosti. Uz to, to mu je omogućilo da se oslobodi sezanizma, ali je mnogo značajnije da je on, kroz iskustvo, koje je stjecao gradeći svoje apstraktne pejsaže sa kozmičkim odnosima, dospio do realnog svijeta, a mistika koja je isijavala iz unutrašnje konstrukcije prirode dovela ga je do krajnje odanosti prirodi, koju će, u naredne tri godine ustrajno slikati. Najbolja đela će mu biti slika ”Vareš” i ”Slika sa sela”, u kojima će doći do izražaja čežnja prema pređelima rodne Bosne.

Nova razvojna etapa je trajala od 1926. do 1930. godine, i u tom periodu će se kod njega razviti lirski odnosi sa prirodom, materijalom i životom, radiće brojne aktove, ali će posvećivati određenu pažnju i pejsažnom slikarstvu i tada će nastati njegova ”Kozja ćuprija”.

Slike kojima vlada raskošan kolorit

jovan bijelic2Stvaralačka imaginacija Jovana Bijelića je posjedovala protejsku snagu, potrebu neprestanog mijenjanja, nikada se nije zadovoljavao osvojenim, krčio je puteve dalje. I tako je, od 1930. do izbijanja Drugog svjetskog rata, Jovan Bijelić bio preokupiran bojom kao samostalnim realitetom slike. Bio je to vrhunac njegovih stvaralačkih dometa. Njegovom slikom vlada raskošan kolorizam. On, istina, nikada nije na platno istiskao boju direktno iz tube, boju je uvijek pripremao na paleti, pa ipak, njegova je boja posjedovala blistavost, bila intenzivna i sočna. Snagu jedne boje činio je vidljivim time što joj je dodavao bijele ili crne i on je taj postupak razvio u široku igru valera. U ovom periodu on uvodi u svoje slikarstvo i liniju i, kombinujući boju, valere i liniju, on je stvarao raskošnu sintaksu svoje slike. Linija je bila nužna da bi zaustavila širenje bojene površine, prerasla u konturu da bi odredila oblik ili prostor. Tim kombiniranjem ovih elemenata izgradiće i svoju sliku ”Sarajevo”.

Od 1935. godine on će uspostaviti novi tip pejsaža: ”to su neki ubogi, zabiti, irealni pređeli napete atmosfere, puni tamnih i olovnih oblaka, sa razbačenim kućicama kosog i uzdignutog krova, crnim prozorima i pogašenim svetlima” (Lazar Trifunović). Bile su to slike koje su nastajale u beogradskom ateljeu, slike koje su se oslobađale iz njegove podsvijesti, slike dozvane iz njegovog đetinjstva, nostalgični prizivi rodnih prostora Bosne u kojoj su se sučeljavali surova (ne brutalna, kako su zapisivali njegovi komentatori), divljačka stvarnost prirode kojoj su se suprotstavljala beskrajna trpeljivost bosanskog čovjeka. Bilo je u tome moćne uzvijorenosti u kojoj su se preplitale strasti i razbuktale emocije nalazeći materijalizaciju u žestini boje. Bile su to slike u kojima se pejsaž uzdizao do simbola, forma postajala znak.

Bosna u slikarstvu Jovana Bijelića živi u svome duhovnom smislu.

Piše:Vojislav Vujanović