Hadži Kosta Ristić
(Sarajevo, 1845. –? 1870.?)
Kostu Hadži-Ristića koji je kao gimnazijalac bio đak učitelja Georgija Petranovića, sakupljača starih pjesama. Hadži-Ristić, međutim, iako veoma inteligentan i talentovan, nije pjesme koje je sam pisao ili sakupio davao Petranoviću, nego ih je zadržavao za sebe. Nažalost, umro je rano, u 25. godini, a njegov književni opus pao je u nemilost vremena i zaborava.
Sasvim slučajno u Akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu pronadjeno je, tokom jednog istraživanja, njegov putopis "Od Sarajeva do Tešnja".Poznate su još i « Narodne pjesme skupljene po Bosni » i « Iz Bosne i o Bosni .»
Hadži-Ristić je, iako mlad, bio imućan i dio svog imetka planirao je da još daleke 1869. godine uloži u osnivanje akademije nauka i umjetnosti u BiH, dok je drugi dio imovine poklonio tadašnjoj srpskoj akademiji nauka i znanosti za izdavanje njegovih djela.
Ta srpska akademija, nažalost, nije obavila svoju dužnost na pravi način, ali su ipak 1873. godine objavljene neke njegove pjesme. Međutim, i ta knjiga je skoro potpuno zaboravljena.
Vojislav Vujanović za "Nezavisne novine"
***
Iako nije imao dobro i sistemsko školovanje (Sarajevo, 1852-1862), Kosta Hadži-Ristić ipak je stekao svoje mjesto u našoj književnosti na prelazu iz srednjeg u novo doba: prijateljevanje sa Vasom Pelagićem (koji mu posvećuje Istoriju bosanskoherce- govačke bune), sakupljanje narodnih umotvorina (pjesama, priča, običaja), saradnja u Danici i Matici, putopisi, jedna objavljena humoreska, rezultiraće, nažalost, tek posthumno objavljenom knjigom „Srpske narodne pjesme pokupljene po Bosni, sa nepot- pisanim uvodom Stojana Novakovića i sa predgovorom koji je potpisao sam Kosta Hadžiristić (Predgovor skupiočev)" (V. Maksimović) .U rukopisima predatim Srpskom učenom društvu pored narodnih pjesama i pripovijetki nalaze se i člancn Iz bosanske prošlosti te ljetopis Bosanski događajnik; putopisi Iz Bosne i o Bosni dio su tih piščevih istorijsko-etnografskih interesovanja.
Iz Bosne i o Bosni (odlomci)1) V. Okolina visočka
Već sam govorio na više mjesta o poljima itd., a sad ću nekolike o Moštranskom polju da progovorim, kome je okrajak sa juga i zapada Bosne. Na ovom je polju bila carska turska vojska, kad su osvajali Visoko. Pripovijedaju da je i sam car tu bio i da se i sada zna ozid, gdje je sultanov čador bio. Tude je i mjesto gdje su pozvati Visočani i gdje im je kazano da će pošteđeni biti ako prime muslomansku vjeru. Usram-beg novijem muslomanima u Visokom sazidao je bogomolju, koja i sad postoji. Po časa sjeverno od Visokoga, Bijela je Voda, gdje ima dosta grobiica. Ja nijesam išao i ne znam da li potpisa kakovih ima. Na istok od Visokoga, na 3 časa, Bobovac je u jednoj dolini.
Više njega pruža se velika planina Kozara, sa koje se ne vidi Bobovac. I sad se zna koloput, što je negda do Bobovca bio. Od tvrdoga Bobovca samo ima nekoliko razvalina, koje su u šumu obrasle. Bobovac se slavno držao i kad ga je turski car osvojio prokleo ga je, da se tu nigda grad sazidati ne može, i dao ga je do osnova razrušiti. Visočani muhamedovci pripovijedaju kako je u Bobovcu uhvatio kralj cara turskoga, ali je turski car bio šejit (svet), i zato se navuče kralju mrak i neznanje na oči i glavu, a u glavi zametenost dođe mu, tako da je jedva čekao da sultana pusti.
Kraj Babovca ima takozvana Careva Stijena. (Zašto se tako zove, niko mi nije umio kazati). Kraj Bobovca žitelji su sami pravoslavni Srbi. U selima Planinci i Slavenima isto tako. Ta sela smatraju se za blagoslovena, tu su seljani bogati i bolest nikakva ovamo dolazila nije, niti kolera, niti kuga negdašnja. Nedaleko od Bobovca je Sutjeska, gdje su Srblji rimske vjere po najviše na broju, i tu imadu svoj manastir. Pravoslavnih samo nekoliko kuća ima. Na brdu Samaru imadu dva stara stećka. Nije daleko od Visokoga i Vareš, na svoja 3 časa. Mjesto je u dolini. Žitelji su većinom kršćani, tj. Srbi rimske vjere, samo nekoliko kuća ima pravoslavnih. Planina je kod Vareša Dubošica, gdje ima mnogo gvozdene rude i 27 topionica, koje ne rade uvijek. Do njih je, vele, bio stari Vareš. Oko Vareša ima žive i olova, ali to se ne vidi. Od Visokoga do Zenice ima po poljima sila turskijeh groblja, što svjedoči da je tuda turska vojska bila.
VI. Riječ-dvije uopšte
Bosna je divna zemlja. Kud se god makneš, vidiš zemlju – pravi raj. Brijeg i dolina, ravnica i brežuljak, rijeka i potok, mijenja se jedno za drugim, udružuje se, da ti oko svuda ljepote gleda. Pa kada se bajan gaj očara, kada oko sebe pogledaš, pak zapitaš Bošnjaka što za ta polja i brda itd., on će ti reći : to se zovu Rosulje, Careva Stijena, Crepuljsko, Carska Voda, Milenice, i druga sve sama srpska imena u njiva, vrška, izvora, itd. Pak će odmah početi pripovijedati: tu stanuju vile – tuđer sjedio je Kraljević Marko – dotle je dopirao sveti Sava, itd. Tako na Kiseljaku upitam za Kraljin, ima li na tom brdu zidina, a kad mi čovjek počne pričati, divio sam se. Kazivaše mi: kako je pod Kraljinom bila varoš Dubrovnik, kako je tu bio vojvoda Miljenko, kako je kiseljačko polje bilo jezero, dokle ga nijesu Srblji prekopali, kako i na Kraljinu i na paleškoj strani ima ravnica na brijegu i da se obije ravnice zovu «crkvište», kako po kamenitom Kraljinu zidine i sad se nalaze, kako je tu prije 500 godina kaurska kraljica bila i da je imala zlatni stan (razboj) i silno blago, kako još kroz nekoliko godina pa će u Kraljini pastir vrata naći i uzeti zlatni onaj stan, što sam tkâ, i silno će blago pokupiti, i da će tada kraj biti turskoj carevini. (Ovo sam čuo od Ibrajima Mešanovića, Srbljin muhamedovske vjere). Svaki prijedjeo i svaka strana ima svoje pripovijesti i gatke i priče, koje se od djedova i očeva unučadi i sinovama predaju. Kud se god makneš naći ćeš stara groblja i stećkove, za koje kažu, da su «kaurska», a na mjestima kažu i «srpska». Tako u Močiocima imadu stara groblja i kažu da je neki srpski vojvoda vodio djevojku, a Turci na njeg napali, i da je braneći se slavno poginuo. Tu ima dvoje groblje, staro sa stećkima i tursko. Na velikom stećku vojvodinom ima izrezana ruka, a potpisa nijesam našao, no onda nijesam na to ni pazio, jer od tada ima 10 godina. Kako basne i priče narodne o mjestima, kako groblja i natpisi na kamenju, tako i stari rukopisi i drugi spomenici svjedoče da je Bosna od starine srpska zemlja, da su njeni žitelji Srblji i potomci i ogranci starijeh Srbalja. Ostaci i spomenici iz vremena stare slave srpske kazuju nam da je tada u Bosni bila radinost veća i življa, da je narod imao različitijeh vještina, to svjedoče kamenorezi, stara zdanija itd. Stari naši gradili su ciglu, crep, što se i danas nalazi u starim zidinama, a danas prave zidove od zemljanice ispečene, i tek 1866. godine dođoše iz Austrije prvi crepari u Bosnu.
No ostaviću na stranu radinost starijeh Srbalja i vještine našijeh predaka, i reći ću još nekolike riječi o Srbima bosanskim i njihovijem zemljama, bez obzira na istoriju. – Visočani pripovijedaju, kako se je kraljica srpska u Visokom tri godine od Turaka branila i kako je poslije kralju svome u Bobovac (koji je 3 časa od Visokog) po ugovoru sa sultanom otišla, i tek da su onda Turci uzeli grad i razorili ga. – Svaki Srbljin muhamedove vjere priča Srbljima pravoslavnijem: «Vas je Fati Memed pokorio i mi smo se isturčili. Mi smo od vas, no mi smo lijep din (vjeru) primili». –Mnogi će od muhamedovaca Srba reći: «Ne pitaj me za ime starijeh, od starijeh vremena, o porodici mojoj, jer će doći red ili na Jovu ili na Miloša i Ristu». – I dan-danas naši muhamedovski Bošnjaci služe se u trgovačkom i drugom svom privatnom poslu ćirilicom, a i ja sam nebrojena njihova takova pisma čitao. Al’ i Srbi rimske vjere pisali su ćirilicom. Tako preda mnom stoji sada, kada ovo pišem, Naslađenje duhovno Pavla Posilovića iz Glamoča, a tako je pisao i fra Divković i drugi fratri i Srbi rimske vjere u Bosni još i pre 100 godina, i tek u novije doba nametnuše fratri narodu latinicu, kazujući, zato, što je latinica lijepa, a azbuka ružna! No mi znamo, da je tu drugi plan bio! G. Savo Kostanović snimio je sa više groblja natpise, što će, dok izda, i bolje sve to osvijetlili. U crkvama, ljetopisima, starim pismima itd., vidi se također da te Srblje nije nikakav zemljotres progutao, no protivno znamo, da smo im mi potomci. Istina, Srblji bosanski danas su od tri vjere: pravoslavni, katolici rimski i muhamedovi posljedovatelji. Ali sila turska obraćala je narod u muslomanstvo, a sila papina bogomile u katolike; a seljani, osobito planinštaci, ostadoše u pravoslaviju.
Fanatizam i vještina osmanska razdvoji Srbe muhamedovce od krštne braće i uli među njih uzajamnu mržnju, a fratri, takođe iz fanatizma, ugušivahu svijest narodnu. Razdor i nedruženje nejednovjerne rođene braće u Bosni često se na nevjerovatan način pokazuju, pak i u jeziku. Tako Srbi turske vjere govore: bratja, kutja, zlaka mjesto dlaka itd. Umiješali su još puno turskijeh riječi, osobito u pozdravima. A kod Srbalja rimokatoličke vjere, od 100 godina amo, postalo je ikavsko narječje karakteristikom, te govore: lipo mjesto lijepo itd., jer su ih tako utvrđivali fratri. I tu biva čudnijeh stvari: neka jedna Srbkinja pravoslavna danas prije podne prijeđe u rimsku vjeru, od podne govori: lipo, bilo, (gori je poturčenjak od Turčina!); a jedan katolik, kad primi pravoslavije, sjutra dan govori: lijepo, bijelo. Ovo su malene razlike, ali tek goje, ne iskorenjuju2) fanatizam. Ali krv i jezik, prošlost i običaji i sve svjedoči, da u Bosni sve jedan narod i da će nestati vremenom
Testament3)
Slučajno da ovu bolest ne bih preživio, to neka se moja pošljednja volja znade. Moj brat neka je izvršitelj ovog testamenta i neka se moje pokretno imanje razdijeli kroz vrijeme, koje brat za shodno nađe, na sledeći način:
1. Jednu osminu Srbskom učenom društvu na izdavanje najbolji srbski knjiga, naročito bosanski.
2. Jednu osminu sarajevskoj školi.
3. Jednu osminu da se podijeli na podjednake časti tešanjskoj, čajničkoj, prištinskoj, trebinjskoj, prizrenskoj, prilepskoj, novopazarskoj školi i mom pogrebu.
4. Jednu osminu na sveučilište u Beogradu.
5. Jednu osminu na gimnaziju srbsku u Prizrenu.
6. Jednu osminu Matici srbskoj.
7. Na popravku i izdavanje moji putopisa i bosanski djela (da popravi urednik Danice), također jednu osminu.
8. Jednu osminu na osnivanje Srbskog učenog društva u Sarajevu. Nepokretno moje imanje ostavljam mojoj materi na uživanje, a po vremenu njene smrti mom bratu. Moj pogreb neka bude vrlo siromašan. Ako bih u Beču umro, da je samo na groblju i od treće tačke, da se od 300 for. Više potrošiti ne smije. U Sarajevu u crkvi da slovo ne bude, jerbo slova nikakva neću.
U Glajhebergu 19. jula 1870.
1) U nizu tekstova Kosta Hadži-Ristić je čitaocima novosadske DANICE predstavio zemlju Bosnu; odlomci koje donosimo objavljivani su 1867. godine, i to: V. dio, 31. jula (str. 498-500), VI. dio, 10. avgusta (sgr. 518-520), i XI. dio, 20. septembra (str. 616- 620).
2)Goje, ne iskorjenjuju – hrane, podstiču, a ne protive se onijeh protivnosti koje su neprijatelji našega naroda znali stvoriti među rođenom braćom.
3) Testament koji je Kosta Hadži-Ristić diktirao bratu Risti, 19/31. jula 1870. godine u Glajhenbergu, gdje je bio na liječenju, a kojem se vidi ne samo Kostina ličnost nego i rodoljubivi i prosvjetiteljski zanos jedno vremena. Testament je preuzet iz knjige Miloša Okuke Pojanja i kazivanja u skrbna i besudna vremena (nav. izdanje, str. 102),
gdje je objavljen pod naslovom „To neka se moja pošljednja volja znade“.
Mladenko Sadžak - Književna Krajina
"Pomenik znamenitih ljudi u srpskom narodu" - M.Dj. Milićević, 1888.
